NJ 29. VIII. WELT: PAKT ZA STABILNOST ULIJEVA POVJERENJE U EURO

NJEMAČKA DIE WELT 29. VIII. 2002. Tri posto je tri posto i točka! "Hoće li Pakt za stabilnost eura biti razbijen? Danas već dobro vidljive naprsline ne potječu od velikog udarca već od neprekidnog ribanja i nagrizanja: čas francuska vlada glasno razmišlja o navodno krutoj gornjoj granici od tri posto za proračunski deficit; čas talijanski MVP poslova razmatra mogućnost da državna ulaganja budu po načelu prelijevanja iz šupljeg u prazno jednostavno izdvojena iz obračuna deficita. I njemačka se vlada katkad u prolazu očeše o spomenuti pakt koji političarima već nekoliko godina brani brzo i udubno zaduživanje. Kada je netko uhvaćen na djelu, brzo sve demantira i iznova se zaklinje u vjernost paktu. No, javnost gubi povjerenje i to nije dobro. Naime, novac - posebno onaj svježi - zapravo je pitanje povjerenja. Političari katkad imaju uistinu kratko pamćenje: što je zapravo bio taj pakt za stabilnost, koji su Nijemci uz krajnje napore izmamili od europskih partnera? S jedne strane pakt je državama s urednim proračunima neka vrsta osiguranja u zajedničkom monetarnom prostoru od lakoumnih pobornika zaduživanja, koji bi u cijeloj Europi mogli potpiriti inflaciju, u tom slučaju zajedničko zlo. Osim toga, za sve države koje su prihvatile euro, pakt čini neopozivom načelnu gospodarsko-političku odluku o odbacivanju Keynesa i kratkoročne konjunkturne kozmetike po načelu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Pakt, dakle, čuva tu hitno potrebnu minimalnu harmonizaciju gospodarske politike u zemljama- članicama, koju su u prvoj fazi sredinom devedesetih godina nametali kriteriji za pristup euru. Da nije bilo tog za mnoge zemlje upravo revolucionalnog temeljnog konsenzusa, euroland ne bi mogao nastati ni (dosada) opstati. Sve to stavlja, dakle, na kocku onaj tko - poput njemačkog kancelara, francuskog predsjednika i talijanskog premijera - makar nakratko lamentira nad navodnom krutošću pakta - priželjkujući gotovo neskriveno u aktualnom razdoblju krize da pakt zajedno s bruxelleskim čuvarima stabilnosti nestane bestraga. No, još je gora okolnost da onaj tko pakt dovodi u pitanje, traži mogućnosti njegova zaobilaženja ili nastoji pritiskom iznuditi poslušnost čuvara stabilnosti, uništava ono od čega baš i nije ostalo puno: riječ je o vjerodostojnosti političkih elita bez obzira na (crvenu ili crnu) političku boju. Puno je toga u politici danas možda tako složeno i međusobno ovisno da je jako teško međusobno usporediti dogovoreno i uistinu realizirano. Navedimo tek jedan primjer: crveno-zelena vlada neće ispuniti svoje obećanje o smanjenju poreza u 2003. g., tvrdeći da je za to krivo plavljenje Labe. Je li posrijedi kršenje obećanja ili viša sila? Tko to želi utvrditi, mora prethodno ocijeniti je li potrebni novac mogao biti drugačije i bolje namaknut - što baš nije jednostavan zadatak za 'normalnog' građanina. Suprotna je situacija s Paktom za stabilnost eura, koji je konstruiran maksimalno jasno: proračunski deficit prihvatljiv je do određene granice a preko nje samo uz kaznu. Ta granica iznosi tri posto BDP-a članice eurolanda. Ne 2,9 ni 3,1 posto, iako to ne bi predstavljalo razliku gledano iz ekonomske perspektive. 'Tri posto je tri posto', ponavljao je neumorno tadašnji ministar financija Waigel - pogodivši samu srž problema: pakt za stabilnost eura ulijeva građanima povjerenje u novi novac, jer političarima oduzima komadić ovlasti u pitanju novaca. Nametnuvši samoj sebi to ograničenje, politika, koja je bila i te kako svjesna vlastite ugrožene reputacije, donekle se rehabilitirala u javnosti, kritički postavljenoj prema euru. Naime, javnost odmah uočava kršenje obećanja: tri posto je tri posto; kada je granica prekoračena, onda je prekoračena. Svatko to može prosuditi ako ga jednostavno ne varaju lažnim brojkama kao što je bio slučaj sa smijenjenom na izborima portugalskom vladom. Zato je pakt za stabilnost eura tako važan: on utjelovljuje jasnoću u moru dvoznačnosti i troznačnosti. Moguće ga je provjeriti dok je sve više stvari - možda neizbježno - moguće tumačiti i izlagati na razne načine. I dobro je što je tako - ne samo zato što je riječ o novcu poreznih obveznika. Pakt za stabilnost ne smije tolerirati različita tumačenja, jer je u krajnju ruku riječ o ugovoru s građanima. Ugovoru kakvih gotovo više i nema", upozorava Nikolaus Blome.