US-IQ-superisla, intervencija-Politika-Nemiri/sukobi/ratovi us 19. VIII. wash.post - brzezinski o intervenciji SJEDINJENE DRŽAVETHE WASHINGTON POST *19. VIII. 2002.Ako se moramo boriti"Ako dođe do rata, on treba biti vođen tako da
opravdava globalno predvodništvo SAD-a i, istovremeno, doprinosi odgovornijem sustavu međunarodne sigurnosti. U skladu s time treba slijediti nekoliko ključnih koraka:1) Predsjednik mora iznijeti, u govoru naciji, temeljit, razborit argument, bez slogana, glede posebnosti prijetnje. Trebaju biti iznijeti detaljni dokazi da je prijetnja teška i neposredna. Isto tako je potrebno objašnjenje zašto se jednog člana 'osovine zla' smatra većom prijetnjom od drugih. Predsjednikov argument, isto tako, treba služiti kao temelj za ozbiljna i temeljita savjetovanja s Kongresom i ključnim saveznicima, kao i drugim zainteresiranim državama.2)Iračko prkošenje međunarodnoj zajednici središnje je pitanje oko kojega bi se svijet trebao brinuti. Fokus brige SAD-a mora biti na oružju za masovno uništavanje kojega Irak tajno nastoji proizvesti kršeći rezolucije UN-a, a ne na Saddamu Huseinu osobno. Uz to, što se tiče iračkih oružja za masovno uništavanje, isto tako se mora
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON POST *
19. VIII. 2002.
Ako se moramo boriti
"Ako dođe do rata, on treba biti vođen tako da opravdava globalno
predvodništvo SAD-a i, istovremeno, doprinosi odgovornijem
sustavu međunarodne sigurnosti. U skladu s time treba slijediti
nekoliko ključnih koraka:
1) Predsjednik mora iznijeti, u govoru naciji, temeljit, razborit
argument, bez slogana, glede posebnosti prijetnje. Trebaju biti
iznijeti detaljni dokazi da je prijetnja teška i neposredna. Isto
tako je potrebno objašnjenje zašto se jednog člana 'osovine zla'
smatra većom prijetnjom od drugih. Predsjednikov argument, isto
tako, treba služiti kao temelj za ozbiljna i temeljita savjetovanja
s Kongresom i ključnim saveznicima, kao i drugim zainteresiranim
državama.
2)Iračko prkošenje međunarodnoj zajednici središnje je pitanje oko
kojega bi se svijet trebao brinuti. Fokus brige SAD-a mora biti na
oružju za masovno uništavanje kojega Irak tajno nastoji proizvesti
kršeći rezolucije UN-a, a ne na Saddamu Huseinu osobno. Uz to, što
se tiče iračkih oružja za masovno uništavanje, isto tako se mora
iznijeti uvjerljiv argument zašto, prema gledanju SAD-a,
odvraćanje više nije dovoljno. Često navođena, ali u osnovi
demagoška, formula da je Husein koristio oružja za masovno
uništavanje (plin) protiv vlastitog naroda zanemaruje činjenicu da
on ta oružja 1991. nije koristio ni protiv postrojbi SAD-a ni protiv
Izraela, koji su oba imali mogućnost vršenja odmazde, dakle,
odvraćanja.
3) Sjedinjene Države moraju preuzeti vodstvo u oblikovanju
detaljnih nacrta za istinski nametljive i sveobuhvatne inspekcije
režima, kakve bi odredile pravila igre iračkog prihvaćanja volje
međunarodne zajednice. Europski američki saveznici teško bi se
mogli ne složiti s takvim pristupom, dok bi iračko opiranje, bilo
izravnim odbijanjem ili nastojanjima da se poslije sabotira proces
inspekcije, tada pružilo izrazito legitiman casus belli za vojnu
akciju.
4) Dok se Sjedinjene Države pripremaju za rat, moraju postati
aktivnije u umirivanju izraelsko-palestinskog sukoba vršeći
pritisak na obje strane. Sadašnje udaljavanje između Ariela
Sharona i Yassera Arafata poništilo je veliki dio napretka
postignutog nakon Osla od strane Yitzaka Rabina i Arafata, i
nanijelo velike patnje izraelskom i palestinskom narodu. Bez
ozbiljnog napora Bushove administracije da Izraelce i Palestince
pogura prema miru, postoji veliki rizik da bi se na napad SAD-a na
Irak u regiji (a vjerojatno i u Europi) gledalo kao na američko-
izraelsko nastojanje da se nametne novi poredak na Bliskom i
Srednjem istoku bez obzira na iračke ili palestinske civilne
žrtve.
5) Sjedinjene Države moraju ubrzo početi rasprave sa svojim
saveznicima kao i drugim zainteresiranim silama, uključujući i
arapske prijatelje, glede možebitnih poslijeratnih rješenja za
Irak, uključujući i produljenu zajedničku sigurnosnu nazočnost i
planove za međunarodno financiranje i društveni oporavak zemlje.
Tako bi se i pojačala i vjerodostojnost odlučnosti SAD-a da uporabi
silu u slučaju da se nenasilno rješenje pitanja pokaže nemogućim.
Iz gornjeg slijedi da postoji i pogrešan način za Ameriku da započne
rat. On se može iznijeti vrlo kratko:
1) Početak rata ne treba odlučiti predsjednik sam sa samo nekoliko
svojih službenika, bez obzira na američko ili svjetsko javno
mišljenje.
2) Javnu potporu ne treba proizvoditi stvaranjem straha ili
demagogijom, od čega bi dio poticale strane koje imaju strateške
interese u poticanju američko-arapskog neprijateljstva. Posebno
uznemirujuće, u vezi s time, bilo je novinsko izvješće da neki
članovi Pentagonovog savjeta za obrambenu politiku zagovaraju, uz
rat s Irakom, sukobljavanje u odnosima SAD-a i Saudijske Arabije.
3) Rat ne treba početi neočekivano, nego treba biti posljedica
iskazane nespremnosti Iraka da prihvati međunarodna pravila.
Iznenadno pokretanje rata moglo bi mnoge u svijetu navesti da
opravdaju neku iračku odmazdu koja bi uslijedila protiv Amerike ili
Izraela, pa čak i s oružjima za masovno uništavanje, i isto tako
moglo bi dati opasan primjer za svijet koji bi, u osnovi, bio
darwinovski međunarodni sustav obilježen iznenadnim,
preventivnim napadima.
Rat treba voditi brižnom pozornošću spram minimaliziranja civilnih
žrtava, posebice obzirom na u inozemstvu rašireno gledanje da su od
SAD-a poduprte sankcije već teško i nepošteno pogodile iračko
stanovništvo.
Konačno je ulog nešto mnogo veće od Iraka: to je narav međunarodnog
sustava i uloga u njemu uvelike najmoćnije države. Ni Bijela kuća ni
američki narod ne trebaju zanemarivati činjenicu da će američki
neprijatelji, bez obzira što će se dogoditi, učiniti sve što je
moguće kako bi Sjedinjene Države predstavile kao globalnog
gangstera. No bez poštovanog i legitimnog provoditelja zakona ,
globalna sigurnost mogla bi biti u ozbiljnoj opasnosti. Amerika
stoga mora ići po tankoj žici pri određivanju kada, pod kojim
okolnostima i kako djelovati, kao takva, pri započinjanju uporabe
sile", piše Zbigniew Brzezinski.