US 13. VIII. WASH. POST - KREDITI ZA DIKTATORE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 13. VIII. 2002. Kreditna zaštita od diktatora? "Recimo da neki zloban čovjek ukrade vašu kreditnu karticu i kupi garderobu od krzna za jesen. Vi niste odgovorni za dug, je li tako? Možda bi isto trebalo vrijediti i za zemlje čije je ovlasti za uzimanje zajmova prisvojio diktator s namjerom da poveća svoj račun u švicarskoj banci, sugerira novo izvješće Brookings Institutiona. 'Naša polazna točka je da dug, koji je napravio diktator za osobne i sramotne svrhe, treba smatrati nezakonitim te da građane te zemlje ne treba smatrati odgovornim za otplatu tog duga', napisali su Michael Kremer i Seema Jayachandran. 'Ako netko prijevarom posuđuje u vaše ime, ukrade vašu kreditnu karticu, vi niste odgovorni. Nećete otplatiti dug jer nije vaš, i nitko neće misliti da ste kreditno rizični. To je posve ista stvar i za zemlje', kazao je Jayachandran prošloga tjedna. Nedvojbeno ste čuli za neke primjere tog ponašanja pokvarenog uzimanja zajma i velike potrošnje: Mobutua Sese Seka, koji je napravio dug od 12 milijardi dolara u Zairu dok su njegova vlastita sredstva dosegla četiri milijarde dolara, filipinskog Ferdinanda Marcosa koji je tu zemlju ostavio u dugu od 28 milijardi dolara nakon što je sam postao milijarderom, i u skorije vrijeme, hrvatskog Franju Tuđmana kada je Međunarodni monetarni fond 1997. obustavio pomoć Hrvatskoj, ali su komercijalne banke Tuđmanovom režimu ipak posudile dvije milijarde dolara prije no što je umro 1999. Kremer je kazao da su banke koje posuđuju tim kreditno rizičnim diktatorima dio problema te da trebaju biti i dio rješenja. 'Banke koje posuđuju diktatorima sklopile su posao. Bankama je dobro. Diktatoru je dobro. Oni kojima nije dobro jesu narod te zemlje, koji mora vratiti dug', kazao je. 'S druge strane je važno zaštititi one banke koje daju zajam zemlji koju svi smatraju legitimnom', kazao je Kremer. (...) Glede toga tko odlučuje koji su vladari 'nelegitimni', Kremer je kazao da je jedna od opcija obratiti se Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. A obzirom na broj članica koje imaju pravo veta, Vijeće bi vjerojatno bilo u stanju složiti se samo u vezi 'onih rijetkih vlada koje su toliko loše, toliko prešle granicu, da se sve glavne vlade slažu kako se prema njima ne treba odnositi kao prema predstavnicima naroda'", pišu Richard Morin i Claudia Deane.