FRANCUSKA-LE MONDE OD 30.7.02. AMERIKA I EUROPA

FRANCUSKA LE MONDE 30.VII.2002. Carstvo i Europa "Možda je, kako kaže Arnold Toynbee, 'povijest opet u pokretu'? Takav se dojam temelji na tvrdnji da je američka moć na svom vrhuncu, potaknuta atentatima od 11.IX. i da se Sjedinjene Države kane uplesti na Bliskom istoku kako bi svrgnule Sadama Huseina. Njihovo upletanje u tom, ionako nemirnom dijelu svijeta, moglo bi imati prilično velike posljedice. Kako god bilo, ono će opravdati naslov carstva koji im se dodjeljuje, što iz straha, što iz divljenja i na koji, uostalom, neki Amerikanci polažu pravo, uz gomilu više ili manje sličnih istoznačnica: jednostranost, hipersila, pa i hegemonija. Sučeljeni s takvim stanjem, Europljani gaje dvojake osjećaje: razočaranje bivšeg igrača koji je sada nemoćni gledatelj i zabrinutost čovjeka čije bi se navike i okružje mogli iz temelja promijeniti. Dakako, to upletanje nije sigurno. Američki su vojnici manje skloni ratovanju od civila. Unutarnja politika, javnost i jesenski izbori mogli bi stišati ratnički žar. Strah i zbrka koje te pripreme mogu uzrokovati na Bliskom istoku, turske dvojbe i teškoće same operacije, mogli bi odgovoriti Amerikance od tog plana. To više što nije sigurno da je njihova vojska prilagođena upletanju takve vrste, s obzirom na vojnu doktrinu koju su do sada zagovarali, a temelji se na golemoj nadmoći u opremi i ljudstvu, na što manjem broju ljudskih žrtava na njihovoj strani i na mogućnosti uzmaka u slučaju neuspjeha. Kako god bilo, europska je zabrinutost razumljiva: Bliski istok je blizu, naša opskrba naftom ovisi o njemu, a arapske manjine koje žive na našem kontinentu neće biti ravnodušne prema tom sukobu. Tom mješavinom razočaranja i zabrinutosti tumači se zbunjenost, otpor i kritike prema SAD-u, kako u javnosti, tako i među mnogim europskim čelnicima. U sjajnom eseju, Robert Kagan koji je član velike istraživačke ustanove (Carnegie Endowment for International Peace), ističe da je politička predodžba Europljana posljedica njihove slabosti, dok se u Amerikanaca ona temelji na njihovoj moći ('Le Monde' od 27. i 28.-29.VII.). Čitajući ga, možemo reći da je došlo do velike zamjene mjesta. U XIX. i početkom XX. stoljeća Europa je zagovarala realizam i provodila je politiku sile. Ta je škola nadahnula Bismarcka, Churchilla, pa i De Gaullea koji je, premda nije imao mogućnosti za takvu politiku, osjećao nostalgiju za njom. Budući da nisu kadri ustrojiti potrebne vojne snage kako bi bili svjetska sila ili, točnije, budući da prednost daju socijalnim i građanskim troškovima pred vojnim, Europljani su prisiljeni da govore jezikom međunarodnog prava i slobodne trgovine. Dođe li do američkog upletanja u Iraku, ono će nesmiljeno pokazati europsku nemoć koja se do sada napola skrivala. Europa je ustvari bila izložena Hladnome ratu i osiguravajući, makar i djelomično, vlastitu obranu od SSSR-a, vjerovala je da je povlašteni partner NATO-a, ako ne njegov glavni čimbenik. Događaji na Balkanu, obećanja o proširenju, preuzeta trgovačka i monetarna odgovornost mogli su je navesti na mišljenje da doista ima ulogu u svijetu. Žureći se da izraze svoju solidrnost s SAD-om nakon 11.IX. i želeći pomoći u Afganistanu, Europljani su htjeli pokazati da su još uvijek važni. No nitko nije naivan da povjeruje u tu diplomatsku retoriku. SAD je rekao da će ubuduće potrebne saveznike birati 'a la carte' i da će sam odlučivati o svom djelovanju. U tom se slučaju možemo pribojavati odvajanja europske javnosti od američke. To smo već jasno vidjeli u svezi s Izraelom. Pemda mnogi vođe u Europi, počevši od Engleza i Francuza, odobravaju američko posredovanje, jer se plaše da bi ih mogli proglasiti neprijateljima Amerike, a još više marginalizacije na međunarodnoj pozornici, mnoge druge države zacijelo će se drukčije ponašati, a to bi moglo stvoriti duboki jaz između Europe i Amerike. Ako se ne može utjecati na tijek stvari, može se barem o njemu razmišljati. Odbacujući u svojim razmišljanjima svaku mržnju i licemjernost, Europljani bi mogli nastojati na pogibeljima takve politike, ponajprije za samu Ameriku. Treba priznati da je to teško izvesti, a još je teže izraziti: savjetnici ne nose odgovornost za svoje savjete. To više što u Europi još uvijek postoji neobičan osjećaj nadmoći nad Amerikancima i pitamo se na čemu se on temelji. Tko nije čuo za izraz koji međusobno razmjenjuju državnici, prema kojemu su Amerikanci 'jako mladi i neozbiljni'? Neobična izjava, ako pogledamo povijest XX. stoljeća i samoubilačke sukobe između starih europskih nacija. U SAD-u ima dovoljno stručnjaka, razboritih diplomata i realnih političara koji će prosuditi kolika je pogibelj od upletanja i od dulje američke nazočnosti na Bliskom istoku. Napokon, da si 1910. Europljaninu rekao da će se pitanje ravnoteže snaga koje je u Europi staro pet stoljeća, riješiti dvama upletanjima Amerike sa stalnom nazočnošću njezinih postrojba nakon toga, izazvao bi iskreni smjeh. No uza sve to, ima jedna stvar koju Europljani znaju i mogu je isticati bez dvojbe, a to je da moć ne vodi nužno do pobjede. Baveći se Bliskim istokom, Amerikanci povezuju nekoliko problema koje žele riješiti: naoružavanje iračkog režima, sukob Izraela i Palestinaca, vjerski fanatizam, arapsku želju za osvetom, neravnopravnu podjelu prihoda od nafte i konzervativnost monarhija u Zaljevu. Misle da demokracija, pravo, trgovina i mir mogu dugoročno vladati na Bliskom istoku, kao i drugdje. Čim požele igrati tu ulogu, pitanja se naglo gomilaju. Kako suvremena demokracija podložna javnosti upravlja carstvom? Kako vojska čija se moć temelji na tehnici, suzbija terorizam? Kako se od jednih izbora do drugih podnose ljudski gubitci i stalne obveze? Izabiru se neprijatelji, a prijateljima se drže neprijateljevi neprijatelji. Uz to još treba odvagnuti utjecaj tih sumnjivih saveza na Čečence i na Kurde. U širem smislu, je li politički ispravno govoriti isključivo o jeziku sile i zaboravljati međunarodno pravo? Je li mudro, nakon sudjelovanja u osnutku glavnih međunarodnih ustanova, potkapati njihove temelje? Napokon, jesu li u pripremama za munjevitu pobjedu na terenu točno utvrđeni uvjeti srednjoročnog i dugoročnog političkog uspjeha? Drugim riječima, može li se odmah pobijediti, a da se zapravo ne riješi palestinski problem, jamčeći konačno sigurnost Izraela ne ponižavajući arapski svijet?", pita se Jean- Claude Casanova.