ŠP-LA VANGUARDIA-29.VII. FRANCUSKA I SAD

ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 29. VII. 2002. Francuska, SAD i njihove razlike Reaktiviranje francusko-američkih odnosa jedan je od najvažnijih prioriteta novoga francuskog ministra vanjskih poslova Dominiquea de Villepina. On dobro poznaje Sjedinjene Američke Države jer je tamo radio od 1984. do 1989. u novinskoj službi francuskog veleposlanstva u Washingtonu. Bit će mu jako potrebno ovo dobro poznavanje SAD-a kako bi ponovo uspostavio dijalog koji se u posljednje vrijeme u znatnoj mjeri smanjio. U Sjedinjenim Američkim Državama proizraelske organizacije pokrenule su tiskovnu kampanju kako bi denuncirale francuski antisemitizam. U zemlji u kojoj je obrana izraelskih interesa skoro sveta tema, radi se o iznimno neugodnom pitanju. A ako razmotrimo politiku na Srednjem istoku, statut Međunarodnog kaznenog suda, ulogu u Ujedinjenim narodima ili budućnost europske obrane, ne nedostaje razloga za neslogu između Washingtona i Pariza. Proglas "osovine zla" koja obuhvaća Irak, Iran i Sjevernu Koreju nije pobudio entuzijazam u Francuskoj, kao ni plan za rat protiv Iraka kako bi se zbacilo Sadama Huseina s vlasti. Moramo priznati da su, općenito gledano, u Europi i arapskom svijetu reakcije na ove planove bile negativne. Odnosi između Francuske i SAD - a nikada nisu bili glatki i lagani. I u budućnosti su vrlo složeni. (...) Međutim, ostavimo li po strani ove ritualne izjave, francusko- američke odnose u stvari čini mješavina oduševljenja i odbojnosti, solidarnosti i suparništva. Otkad se general De Gaulle šezdesetih godina suprotstavio SAD-u i izvukao Francusku iz vojnih organizacija u NATO-u, Pariz uživa čvrstu reputaciju antiamerikanizma, ne samo u SAD-u, već i u Europi. U zemljama članicama NATO-a, ova činjenica nije prednost. Za razliku od toga, više se cijeni u ostatku svijeta, gdje je ta okolnost donijela Francuskoj pozitivnu sliku o njenoj neovisnosti u odnosu na velesile. Naravno, stvari su puno složenije od ovog sažetog prikaza. U velikim međunarodnim krizama, bilo tijekom hladnog rata ili Berlinskog zida, Francuska je bila čvrst i često odlučniji saveznik od Velike Britanije ili Njemačke (...). Usprkos starim i brojnim vezama s Irakom, Francuska nije ni trenutak sumnjala u ujedinjenje u međunarodnu koaliciju tijekom Zaljevskog rata nakon što je Bagdad anektirao Kuvajt. Francuska je punopravno sudjelovala, ruku pod ruku s Amerikancima, u ratu na Kosovu. Jacques Chirac bio je prvi šef države koji je posjetio New York nakon 11. rujna, a Francuska se odlučno obvezala u ratu protiv terorizma. Ipak, u mirnijim periodima, Francuska je imala interes istaknuti svoju različitost, zauzimala se za veću neovisnost Europe u odnosu na Sjedinjene Američke Države ili se nije ni u kome slučaju libila kritizirati američku politiku u zemljama Trećega svijeta, kada je ona naizgled bila previše ograničena. U ovom pitanju, naravno, postoji dio loše prihvaćenog suparništva. Francuska, kao i Sjedinjene Američke Države pokušava imati univerzalnu poruku. Amerikanci tvrde da su Francuzi ponosni na svoj međunarodni primat i pripisuje im nostalgiju za prošlim danima veličine. Nedavno je stanje postalo napeto jer Francuska utjelovljuje otpor pred američkom jednostranosti u trenutku kada se ona rasplamsala. Činjenica da ova protimba nije više samo francuska, već se pretvara u europsku, s mogućom iznimkom Italije koja se sve više slaže sa stavovima Washingtona od kada je Berlusconi na vlasti, nije umirujuća, već naprotiv otežavajuća okolnost za Washington. Lakše je proglasiti francuski tradicionalni antiamerikanizam kao inat sile koja propada, nego se pitati o napetostima koje sve više budi američka politika - svaki puta sve se više izuzima iz pravila međunarodnoga prava. Pred isticanjem ove jednostrane politike, Francuska, vezana uz institucije i međunarodno pravo, ponaša se kao osovina otpora. Međutim, problem nije kao u vrijeme Hladnog rata, jednostavna oporba s jedne strane između Frnacuske i s druge, Sjedinjenih Američkih Država i ostalih država NATO-a. U velikom broju pitanja Velika Britanija, Njemačka, Belgija i ostale europske zemlje više se priklanjaju francuskoj strani nego američkoj. Tako na primjer, Pariz misli da u borbi protiv međunarodnog terorizma SAD previše važnosti daje vojnoj dimenziji, dok zanemaruje političke odgovore. Ipak, većina europskih glavnih gradova istog je mišljenja. Svi se slažu i gorko žale za američkim odbijanjem ratifikacije Sporazuma iz Kyota čiji je cilj borba protiv staklenikovih učinaka. Na Srednjem istoku, Francuska je također dugo vremena značila stav protivan proizraelskoj politici u SAD-u. Čim Washington daje zeleno svjetlo Sharonu da završi s procesom u Oslu, Pariz se drži perspektive pregovaranog sporazuma, nametanja političkog rješenja, a ne vojnog, te poštivanja međunarodnog prava. S druge strane, ovog se drži i kampanja nekih proizraelskih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama protiv Francuske, da oštro kritiziraju antisemitizam u Francuskoj i usporede aktualno stanje s onom u Vichyju. Ako je uistinu bilo antisemitskih poteza nedavno u Francuskoj (...) takvi su izgredi - jednoglasno osuđeni i kažnjeni- i dalje su izolirani slučajevi. Teško je reći da je Francuska antisemitska kako to s druge strane sami odgovorni francuski Židovi priznaju. Može se utvrditi stvarni cilj ove kampanje, koja uporno želi diskvalificirati francusku politiku na Bliskom istoku, jer se ona opire politici uništenja Palestinske samouprave koje želi Sharon. Međutim, Pariz je pomogao Washingtonu da pronađe kompromis za obnovu snage UN-a u Bosni bez pitanja - kako je u početku želio Bush - statut Međunarodnog kaznenog suda. Francuska će vjerojatno i dalje biti razlog nelagode za SAD, a iako je svjesna svoje relativne težine u odnosu na Washington, ne odriče se da prevagnu načela koja bi Sjedinjene Američke Države rado držale po strani. Ali u odgovarajućem trenutku, Francuska je, usprkos svemu, koristan i autentičan saveznik Sjedinjenim Američkim Državama u ovim nesigurnim vremenima, piše Pascal Boniface.