IT - 7. VII. LA STAMPA - BETTIZA O ISLAMU

ITALIJA LA STAMPA 7. VII. 2002. Europa i islam "U svojoj već preslavnoj knjizi o sukobu civilizacija Samuele P. Huntington, govoreći o 'islamskom Preporodu', kaže da je uporaba velikog slova u potpunosti opravdana. Riječ 'Preporod'', piše Huntington, 'odnosi se na neki krajnje važan povijesni događaj koji uključuje petinu, ili možda i više, čovječanstva. Znači da je važan barem koliko i Revolucija u Americi, Francuskoj ili Rusiji čije se 'r' obično piše velikim slovom'. (...) Od 1996. Huntington je primjećivao da su se fundamentalizam i terorizam, koliko god značajni, ipak smatrali elementima ideološke i vojne potpore šireg pokreta kulturalnog, društvenog, gospodarskog i političkog Preporoda islamskog univerzuma u cijelosti. Drugim riječima: fundamentalistički i militantni i njihov strašni vrhunac, terorizam, nisu trebali biti povijesno precijenjeni jer se ne mogu odvojiti od sveukupnosti komponenata koje su obilježavale događaj Preporoda. Koji se sastoji u ponovnom otkrivanju, ne samo ratnom nego i normativnom, Džihada, širenju škola Kurana, radikalizaciji masa, bogatstva uslijed prodaje nafte, autohtone modernizacije koja više nije vezana uz kemalističke metode temeljene na ponižavajućoj pretpostavci pozadnjačivanja. Tome treba pridodati demografsko množenje islamskog svijeta, u spoju s progresivnom polukolonizacijom Europe putem humanitarnih i političkih pritisaka, neprekidnih useljeničkih priljeva, grananja vjerskih infrastruktura, širenja baza indoktrinacije i propagande i terorističkih utočišta u europskim prijestolnicama i periferijama. Sve u ime te sveprisutne 'Božje ponovne pobjede' koja danas potiče i prati islamsko buđenje na Sredozemlju i Pacifiku. No i u ime, i pod okriljem, treba obratiti pozornost, obnovljenog džihada, selektivnog, fleksibilnog, prilagodljivog. Koji za cilj nema samo, i ne odmah, totalni rat protiv cijelog zapada, već iskorištavanje europskog zapada po opsadom, infiltriranog, napravljenog mekim i popustljivim, protiv tvrdog i reaktivnog američkog zapada. Postoji mnogo naznaka da zapadna Europa zauzima sasvim posebno mjesto u optici Preporoda i novog džihada. Šeik Yussef al-Qaradawi, duhovni vođa Muslimanske braće, objašnjavao je 1997. da islamski zakon 'Narod knjige', Židove i kršćane, klasificira u tri kategorije. Prvo 'dimmi-ije', zaštićene nemuslimane, koji žive u islamski zemljama koje čine 'mjesto mira i prave vjere' nazvano dar al-islam'. Potom su tu 'harbi', nemuslimani neprijateljskih zemalja, okupljeni u 'mjesto rata' zvano 'dar al-harbi'. I na kraju nemuslimani nevjerničkih zemalja ili 'privremenog primirja' ('dar al-kufr'). Amerikanci i Amerika, Izraelci i Izrael razvidno pripadaju 'prostoru rata' koji se podudara s mrskim boravištem Velikog Sotone. Možda u njega potpadaju, kao podskupina, i Englezi i Engleska. Gdje, međutim, militantne elite, doktori Kurana i današnji islamski studenti stavljaju kontinentalne Europljane i zapadnjake? Naravno, ne mogu ih smatrati dijelom integriranom u islamsko 'mjesto mira', kao što ne mogu ni imati nikakav interes jasno ih gurnuti u 'mjesto rata' namijenjeno Židovima i Anglo-saksoncima. No postoji, kao što smo vidjeli, jedno treće ambivalentno područje, 'mjesto privremenog primirja', a u tom uzgibanom limbu pobornici i stratezi islamskog neoimperijalizma danas mentalno smještaju europski zapad. (...) Već se dugo primjećuje, na europskim teritorijima spram islamskog problema širenje tolerantnog stava, solidarnog i popustljivog ponašanja, proračunatog podčinjavanja i ustupaka, pravne tolerancije iz straha od kaznene represije. Glede toga se već dogodio poneki znakoviti presedan upravo u Italiji. Dovoljno se sjetiti dana Sigonelle, kada je vlada kojom je predsjedavao Craxi jednoj skupini arapskih terorista, koju su gonili Amerikanci, dopustila pobjeći sa Sicilije prema nesvrstanoj Jugoslaviji u jednom vojnom zrakoplovu; je li se radilo o nacionalističkom prkosu protiv arogancije Sjedinjenih Država, ili Craxijevom, i onom demokršćana i komunista, popuštanju vlastitom proarapskom stavu?. Sve u svemu, od osamdesetih godina, ukazivala se čudna psihoideološka talijanska i europska sklonost predispoziciji toj vrsti ograničenog suvereniteta koja je, u prošlim stoljećima, uređivala odnose između otomanske birokracije i određenih rubnih vazalnih država na Balkanu i jugozapadnoj Aziji. One su tada bile zemlje 'privremenog primirja' kojima je islam, nadahnjujući se zakonom arapskog iskonskog džihada, davao u najboljem slučaju prekid vatre u trajanju od deset godina između dva sveta rata. No bilo je tu toga više, i ima više. Ograničeni suverenitet i primirje, davani vazalnim nacijama koje su plaćale porez, a koje još nisu bile u potpunosti, ili su prestale biti u potpunosti, islamizirane poput Srbije 19. stoljeća, produljivali su se u status ograničenog državljanstva nametnutog židovskim i kršćanskim 'dimmijima' unutar kuranskih zemalja. U namjerama suvremenih islamističkih elita, koje od kraja osamdesetih godina upravljaju kormilom Preporoda, Islam bi trebao zatvoriti europski kontinent u geopolitičku klopku 'primirja' kombinirajući je s dimenzijom položaja 'dimmi-ija' danog, ili jednostavno preporučenog europskim državljanima. Sami Europljani koji, htjeli ili ne, svjesno ili ne, već dugo surađuju u vlastitoj pretvorbi u 'dimmije' trebali bi sudjelovati kao drugi glavni lik u propagiranju i konačnoj potvrdi Preporoda u Europi i svijetu.(...)", piše Enzo Bettiza.