ŠV-6.VII.-NZZ- EUROPA UMIRE?

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 6. VII. 2002. Izumiru li Europljani? "'Rađanje ili će Nijemci izumrijeti' - tako glasi naslov knjige Guentera Grassa, objavljene prije dobrih 20 godina. Autor je u njoj obračunavao s tada aktualnim političkim i društvenim temama. Pitanje demografskog pada Njemačke i Europe, koje je Grass početkom osamdesetih godina satirično obradio s pogledom na neke pesimiste, danas je još uvijek na popisu političkih rasprava. Ipak se čini da se javna svijest o tomu da je s fenomenom niskih stopa rađanja u prvom redu usko povezana škakljivija tema useljavanja u (zapadnu) Europu, do sada slabo razvila. I dalje u političkim raspravama o stanovništvu prevladavaju perspektive akutnog globalnog prevelikog broja stanovnika i s tim povezani scenariji straha. U nekim dijelovima svijeta tako zvana eksplozija stanovništva još uvijek je prvorazredan problem, iako se predviđanje epidemijskog širenja gladi koju je britanski učenjak Robert Malthus još prije dvije stotine godina najavio kao neizbježnu sudbinu, nije ostvarilo. Manje se uzima do znanja činjenica da je dinamika porasta stanovništva očito već prošla svoj vrhunac. Sredinom XX. stoljeća prosječan broj djece po ženi u svijetu bio je 5,0. U međuvremenu je globalna stopa rađanja - zahvaljujući gospodarskom napretku, društvenim promjenama i boljim mogućnostima kontrole rađanja - statistički pala na 2,8 djeteta po ženi. Stručnjaci UN-a za demografiju procjenjuju da bi se od 2005. svjetska stopa reprodukcije mogla smanjiti na 2,1 dijete po ženi. S tim bi se prosjekom svjetsko stanovništvo - do sredine ovog stoljeća trebalo bi narasti na oko 9 milijarda ljudi (danas 6 milijarda) - postupno moralo stabilizirati. U Europi, slično kao u Japanu, prosječna stopa prirasta danas je 1,41 djeteta po ženi. To je za trećinu ispod razine koja bi bila potrebna za dugoročnu brojčanu stalnost stanovništva bez doseljavanja. Međutim između pojedinih zemalja ima značajnih razlika. Najniže stope reprodukcije su u Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj, znatno su više u Francuskoj i Skandinaviji. Švicarska se s vrijednošću od 1,48 (uz tendenciju pada) kreće ponešto iznad europskog prosjeka. Demograf iz Bielefelda Herwig Birg izračunao je da bi se današnje stanovništvo EU-a od 375 milijuna uz istu stopu rađanja do kraja ovog stoljeća smanjilo na 184 milijuna - kad ne bi bilo useljavanja. Ako se polazi od toga da ljudi i uz smanjenje broja stanovnika postaju sve stariji, posljedica takvog razvitka bila bi duboka starost stanovništva. Činjenica da tada više ne bi mogli funkcionirati današnji mirovinski sustavi, može se lako izračunati. Protiv stalnog smanjenja stanovništva u Europi s njegovim gospodarskim i socijalno-političkim posljedicama načelno postoje dva recepta: pojačano useljavanje ili veće stope rađanja. Već neko vrijeme u većini europskih zemalja broj stanovnika raste ili se stabilizira zahvaljujući samo useljavanju. Useljenika načelno ne nedostaje, barem u imućnoj Zapadnoj Europi, što se zna iz vijesti o navali izbjeglica i često tragičnim pričama ilegalnih radnika. Stanovita mjera kontroliranog useljavanja gospodarski je bez daljnjega potrebna i osim toga služi - to pokazuje primjer Amerike gdje su odnosi jamačno širi nego u Zapadnoj Europi - vitalizaciji društva. No neograničenu imigraciju politički ne može svladati nijedna zemlja. Osim toga se useljavanjem ne mogu trajno riješiti problemi povezani s padom stope rađanja, nego tek ublažiti. Useljenici se moraju asimilirati a to znači da najkasnije od drugog naraštaja ni oni neće imati više djece nego što je prosječno uobičajeno u njihovoj novoj domovini. Da bi se niske stope rađanja u Europi kompenzirale useljavanjem, dotijek novih useljenika morao bi biti stalan i u vrlo velikom broju. U Rusiji, Ukrajini i drugim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, prirast je također pao na nisku razinu Njemačke i Italije. U tim zemljama ipak ima više iseljavanja i useljavanja. Paradoksalno su stoga upravo te po površini najveće europske države, Rusija i Ukrajina, danas suočene s osjetnim padom stanovništva. Još je dramatičniji pad stanovništva u maloj republici Moldaviji, najsiromašnijoj europskoj zemlji. Stručnjaci s područja znanosti, politike i gospodarstva zapravo se slažu: Europa danas treba veće stope rađanja kako bi dugoročno izbjegla demografske i socijalne krize. Gledano u globalnoj perspektivi, sve manje stope prirasta znak su materijalnog i (ako za razliku od Kine iza toga nije prisila od strane vlasti) emancipacijskog napretka. No ako stopa rađanja u nekoj zemlji padne znatno ispod prosjeka od 2,1 djeteta po ženi, koliko je potrebno za stalan broj stanovnika, pojavljuju se novi problemi. U Njemačkoj i u Švicarskoj danas oko trećine svih žena u reproduktivnoj dobi svjesno nema djecu. Kao najvažniji se razlog prema ispitivanjima mišljenja žena bez djece navodi teškoća zadovoljavajuće pomirbe profesionalnih interesa i skrbi za djecu. Protiv takve tendencije uspješno mogu djelovati dosljedne socijalno-političke mjere i, pod njihovim utjecajem, postupna promjena svijesti. Nije slučajno što je stopa rađanja u Francuskoj i Skandinaviji razvidno viša nego u Njemačkoj ili Španjolskoj. Budući da je u prvo spomenutim zemljama udio zaposlenih žena osobito visok, stopa rađanja iznad europskog prosjeka unatoč tomu, povezana je i s bolje razvijenom ponudom jaslica ili cjelodnevnih škola. Za paniku zbog sve većeg pada stopa rađanja u Europi i njihovih socijalnih ili političkih posljedica za sada nema razloga, ali ima razloga za intenzivniju raspravu. Mračnih upozorenja na demografsku propast bilo je u Francuskoj još u XIX. stoljeću. Nisu se ostvarila - i stoga što je društvo ta upozorenja tada ozbiljno shvatilo, o njima razmislilo i reagiralo na odgovarajući način", piše R. M.