WASHINGTON, 20. lipnja (Hina/Reuters) - Zlostavljana djeca posvuda vide srdita lica, što objašnjava zašto kad odrastu često i sama postanu zlostavljači, pa čak i kriminalci.
WASHINGTON, 20. lipnja (Hina/Reuters) - Zlostavljana djeca posvuda
vide srdita lica, što objašnjava zašto kad odrastu često i sama
postanu zlostavljači, pa čak i kriminalci. #L#
Znanstvenici tvrde da rezultati njihovog istraživanja dovode u
pitanje prihvaćenu teoriju da su ljudi "programirani" za čitanje
emocija s tuđih lica. Tumačenje izraza na tuđem licu možda je pod
snažnim utjecajem ranih iskustava, tvrde.
Psiholog Seth Pollack sa Sveučilišta u Wisconsinu počeo je od
pretpostavke utemeljene na otkriću antropologa Paula Ekmana iz
1972. da ljudi širom svijeta na isti način vide ljutnju, tugu,
strah, iznenađenje i gađenje.
"Još me fascinira činjenica da ljudi širom svijeta, unatoč
različitim jezicima i društvenim ulogama, na isti način tumače
izraz ljutnje na licu", kaže Pollack. No on se pitao nije li moguće
da to proizlazi iz činjenice da se većina ljudi slično ponaša prema
bebama, pa tako one širom svijeta na sličan način reagiraju na
slične izraze lica. Kako bi provjerio tu pretpostavku, Pollak je
promatrao djecu prema kojoj se roditelji nisu ponašali normalno -
zlostavljanu djecu.
"Toj su djeci činili strašne stvari. Gušili su ih, premlaćivali,
nanosili im opekotine", rekao je Pollak. "Problem je u tome što ne
znamo zašto nešto što se dogodilo djetetu od 2, 3 ili 4 godine utječe
na njegovu sposobnost funkcioniranja u odrasloj dobi."
Zlostavljanje utječe na djetetov uspjeh u školi i u životu, može
potaknuti depresiju, tjeskobu pa čak i kriminalno i nasilno
ponašanje.
Pollak je testirao 40 djece prosječne starosti 9 godina, od kojih je
23 bilo zlostavljano.
Ispitanici su igrali kompjuterske igre utemeljene na poznatoj
Ekmanovoj mapi lica s različitim izrazima. Većina tih slika
izražava mješavinu emocija - primjerice, 40 posto straha i 60 posto
ljutnje. Djeca su morala prepoznati koje emocije prevladavaju na
slici.
Zlostavljana djeca, piše Pollak u članku objavljenom u ovotjednom
izdanju časopisa "Proceedings of the National Academy of Sciences"
češće su vidjela ljutnju.
Pollak, koji se nada da će njegovo istraživanje pomoći u razvoju
načina da se toj djeci pomogne, vjeruje da ta djeca razvijaju
pretjeranu osjetljivost na ljutnju, kao jedan oblik mehanizma
opstanka.
"Ona rastu u okolini koja je neprijateljski raspoložena", kaže
Pollak. "A što se događa kad više ne žive u nasilnoj sredini? Što se
događa kad su u školi, s učiteljima, s prijateljima?"
Takva djeca su izrazito osjetljiva na razdražljivost drugih, i
takva mogu ostati i u odrasloj dobi. "Ulažu li mnogo energije
tražeći prijetnje, nešto im može izmaknuti. Možda je netko ljut,
ali ne na njih, primjerice."
Sljedeći je korak, kaže Pollak, pronaći načine da taj učinak
suzbije.
(Hina) lbr dgk