NJ 16. V. SZ: PAKT ZA STABILNOST POSTAJE SVE NAPORNIJI VELIKIM EUROPLJANIMA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 16. V. 2002. Naporni pakt "Euro nije bezuvjetno postao popularniji otkada ga svakodnevno možemo dodirnuti. (...) Brojne male nezgode na blagajnama trgovina ne ulaze, doduše, u statistiku ali mogu dugotrajno naškoditi potrošačkoj klimi, kao što pokazuje i promet u trgovini na malo u protekla tri mjeseca. Srednjeročno gledano, slobodna konkurencija kaznit će trikove sa cijenama ali na kratki rok ne treba podcijeniti psihološko opterećenje kojem je izložena zajednička valuta. Zato je još problematičnije što se upravo sada teškim pregovorima utanačeni institucionalni okvir, izgrađen oko eura, našao pod pritiskom. U pitanju je ponovno europski pakt za stabilnost i rast, koji bi trebao sačuvati disciplinu članica monetarne unije kada je riječ o smanjenju njihovih proračunskih deficita. Nakon pobjede nad desnim populistom Le Penom francuski predsjednik Jacques Chirac signalizirao je da će građanska vlada u Parizu smanjiti poreze bez obzira na pakt o stabilnosti. Gledano iz današnje perspektive, francuski proračunski deficit vjerojatno će osjetno porasti, što je Povjerenstvo u Bruxellesu već potaknulo na izricanje upozorenja. No, nije riječ samo o Francuskoj. Već je talijanski premijer Silvio Berlusconi u svojim predizbornim obećanjima pokazao nemar prema spomenutom paktu. Njemački ministar financija Hans Eichel uspio je izbjeći službeno upozorenje Povjerenstva ('plavo pismo') zbog porasta deficita na saveznoj i razini pojedinih saveznih zemalja samo zahvaljujući poprilično neuvjerljivom obećanju da će proračuni javnih ustanova u Njemačkoj već 2004., dakle za dvije godine, biti sastavljeni gotovo bez novih zaduživanja. Očito je da pakt za stabilnost postaje sve naporniji za velike članice euro-zone, koje ga na ovaj ili onaj način suspendiraju. Chirac to čini eksplicitno a njemački političari u vladi i opoziciji manje ili više implicitno. Valja priznati da pakt za stabilnost ima svoje mane. Uveden je 1998. kako bi pomirio sa zajedničkom valutom euroskeptike među Nijemcima općenito i Edmunda Stoibera konkretno. To je bar bio odlučujući politički razlog u danima kada je trebalo odlučiti smiju li i bivše zemlje s nekonvertibilnim valutama sudjelovati u projektu eura. Iza toga krije se i razumno gospodarsko obrazoženje: nijedan guverner bilo koje središnje europske banke ne smije se nikada naći u situaciji da zbog katastrofalnog stanja u proračunu svoje zemlje mora glasati za inflatornu politiku u okviru Europske središnje banke. Pakt je trebao pomoći prevladati nepovjerenje ulagača na financijskim tržištima prema novoj valuti. No, tim su argumentima suprotstavljeni i neki prigovori: naime, kao dogovor među vladama, pakt veže ruke nacionalnim parlamentima u pitanju njihove najvažnije ovlasti - prava na utvrđivanje proračuna. Osim toga, sve dok ne bude postignut cilj uravnoteženih proračuna, pakt čini nacionalnu proračunsku politiku jako nefleksibilnom u fazama slabe konjunkture, čemu smo upravo svjedoci u Njemačkoj i Francuskoj. Prigovori imaju težinu ali gube snagu u kontekstu činjenice da euro do daljnjeg treba bilo kakav financijsko-politički regulatorij te da je - sasvim neovisno o tome - suzbijanje deficita razborita stvar. Ipak je u tom kontekstu nedvojbeno primjerena kritično intonirana rasprava o praksi pakta za stabilnost. Sumnju izaziva sklonost velikih članica euro-zone da jednostavno ignoriraju pakt - kao što je upravo učinio Chirac odnosno kao što, primjerice, običava svojim fantastičnim obećanjima o smanjenju poreza činiti FDP (njemački liberali - op. prev.) kao buduća vladajuća stranka u Berlinu. Takvo ponašanje narušava vjerodostojnost eura i nacionalne politike. Tko odgovara na pitanje o valjanosti dogovora na kojima počiva euro neodređenim 'vidjet ćemo', radi u korist svim Le Penima ovog svijeta, koji bi najradije odbacili euro i ujedinjenu Europu. Osim toga, takvi političari jačaju dvojbenu sklonost Povjerenstva EU da financijsku politiku snažnije usmjerava iz Bruxellesa posredstvom takozvane euro-skupine, što bi moglo dodatno narušiti popularnost nove valute u članicama EU. Ne, trenutačno nema alternative paktu za stabilnost a svi političari angažirani u predizbornoj kampanji trebali bi ga u vlastitom interesu ukalkulirati u svoja obećanja (...)", upozorava na kraju uvodnika Nikolaus Piper.