WP 13. V. EUROPA O AMERICI

ezi SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 13. V. 2002. Karikatura ujaka Sama "U Europi čovjek SAD može sagledati iz potpuno nove perspektive. Radi se o zemlji koja 'robuje veoma posebnoj vrsti kozervativizma'; čami 'u stisku kršćanskog fundamentalizma'; njena demokracija je 'uvreda demokratskim idealima.' Već spomenuta 'prenapuhana konzervativna retorika' nažalost 'sprječava samospoznaju i inteligentnu samokritiku.' Zaista, ovaj 'dominantni konzervativizam veoma je ideološki obojen, gotovo lenjinističke prirode.' Gospodarstvo SAD-a, pak, 'temelji se na triku izvanrednog samopouzdanja.' Njime upravlja 'Wall Street zaluđen pohlepom' a rezultat je da 'američke korporacije više ne teže inovacijama.' SAD stvara 'teške gospodarske i društvene probleme': ustanovljen je 'značajan porast američke sebičnosti i introvertnosti'; 'debljina je raširenija nego ikad'. Šlag na kraju: u SAD-u je ukorijenjen 'tvrdokorni endemski rasizam' a tu je i žalosna činjenica da 'se građani rutinski međusobno ubijaju.' Autor tih citata nije nekakav suludi marginalac. Citati su preneseni iz nove knjige Willa Huttona, bivšeg urednika London Observera, tradicionalnog pionira britanske intelektualne ljevice. Nova knjiga je naslovljena s 'The World We're In' (Svijet u kojem živimo). Huttonova posljednja knjiga bila je bestseler a u jednom je razdoblju, činilo se, utjecala i na Laburističku stranku Tonya Blaira. Pišući nedavno u Financial Times-u, John Lloyd, još jedan istaknuti intelektualac ljevičar, izjavio je kako 'Hutton ima prvo mjesto među britanskim novinarima lijevog centra.' Što zaključiti iz Huttonovih tvrdnji? Lako je kazati kako su pretjerane: da je tvrdokorni rasizam u posljednje vrijeme manje vidljiv među Amerikancima nego među francuskim biračima, da je naoružani luđak nedavno poubijao nevine ljude u Njemačkoj a da je drugi naoružani napadač ubio istaknutog nizozemskog političara prošlog tjedna, da se američko gospodarstvo oporavilo od recesije i da, ako su konzervativci zaista izvršili lenjinistički puč u Washingtonu, neobično je da vlada sve više troši. No sve ovo ne odgovara na najvažnije pitanje koje postavlja Hutton. Zbog čega ovaj ugledni autor, i mnogi drugi Europljani poput njega, pribjegava ovakvoj vrsti karikature? I zašto bi Amerikance to trebalo brinuti? Dakle, zbog čega to čini? Evo jedne teorije: društva, a posebno intelektualci, imaju potrebu definirati se kao suprotnost drugima. Od 1945. do 1990-te, Zapadni Europljani sebe su definirali kao suprotnost dvojici 'izama': fašizma, koji je poražen tek nedavno, i komunizma, koji je njihovim gradovima prijetio nuklearnim raketama. Bili su zaokupljeni, osim toga, i domaćim sukobom socijalizma i liberalizma, koji je političku održavao živahnom. No sada su svi ti 'izmi' prošlost. Teško je odrediti s kim se danas možete prepirati. Što tada čine Europljani? Neki se bune protiv Europske Unije: Jean- Marie Le Pen euro je nazvao valutom okupacije, a britanskom Konzervativnom strankom dominiraju euroskeptici. Neki se bune protiv muslimanskih imigranata: Pim Fortuyn, nizozemski desničar ubijen prošlog ponedjeljka, tužio se da islamska netolerantnost ugrožava njegov homoseksualni stil života. A neki se bune protiv Amerike samo zato što je velika, moćna i sveprisutna. Poput Huttona, preuveličavaju njene slabosti i tuže se zbog njene 'hipermoći'. Možete kazati kako je ovo blesavo i da ne koristi nikome. Ipak, vrijedi istaknuti kako se u SAD-u mogu pronaći identične karikature Europe. Istaknutost europske antiimigrantski raspoložene ekstremne desnice, zajedno s nekim užasnim napadima na sinagoge, potakla je prenapuhane tvrdnje o povratku antisemitizma iz 1930- tih. No to je jednako kao da citirate Pata Buchanana zajedno s podmetanjima vatre u crnačkim crkvama i zaključite kako Amerika ponovno uvodi robovlasništvo. Istina je da su i Amerikanci i Europljani podjednako krivi za karikaturiranje jedni drugih i da ova navika može postajati sve opasnija kako hladni rat bude blijedio u sjećanju. Nije stvar samo u tome da su ovi stari saveznici izgubili zajedničkog neprijatelja; radi se o tome da svaki od njih ima psihološku potrebu konstruirati zamjenu. Što se Europljani budu više definirali u suprotnosti prema Americi, to će Amerikanci biti više u iskušenju da ne surađuju s Europom i okretati se unilateralizmu. Što Amerikanci budu više podlijegali tom iskušenju, to će Europljani više osuđivati SAD kao zemlju kauboja. Učinci ove dinamike očiti su u čitavom nizu europsko- američkih pitanja, od frakcijskih trgovinskih odnošaja, sumnji o budućnosti NATO-a do sukoba glede multilateralnih inicijativa kao što je Međunarodni kazneni sud. Savezi ne podnose beskonačnu obostranu ogorčenost, koliko god duboki njihovi korijeni bili, što je razlog zbog kojeg je važno ignorirati izmišljene demone na koje vrijeme trate Hutton i njemu slični", piše Sebastian Mallaby.