NYT 13. V. TKO KOGA BLEFIRA NA BLISKOM ISTOKU?

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 13. V. 2002. Arapski blef "Nakon američkog diplomatskog uvjeravanja, Izrael je: 1. povukao svoje vojnike koje je poslao na Zapadnu obalu da progone teroriste koje je palestinska vlast ne samo opravdavala nego opskrbljivala i poticala; 2. oslobodio Jasera Arafata, čija je prva reakcija bila da Izraelce nazove nacistima; 3. oslobodio naoružane teroriste koji su provalili u kršćansku crkvu kako bi izbjegli zarobljenje u Betlehemu; i 4. odustali od osvete zbog krvavog samoubilačkog napada koji je bio tempiran tako da omete sastanak Busha i Sharona u Washingtonu. Ako teroristi ovakvo obuzdavanje protumače kao znak slabosti i shvate ga kao poziv na obračun s Izraelom, Izrael će biti prisiljen uzvratiti svom silom. Pripremljen za napad na stožer Hamasa i na tvornice bombaša-samoubojica u Gazi, Izrael čeka da vidi može li predsjednik Bush natjerati Saudijce i Egipćane da ostvare svoj dio 'pogodbe o pritisku'. Ovo znači da odluku o okončanju rata sada donosi kraljevska palača. Arapski vladari u Rijadu, Amanu i Kairu, koji su obećali da će izvršiti pritisak na Palestince kako bi porazili Hamas i srodne centre terorizma, sada su suočeni s trenutkom istine. Arafatova lažna uhićenja, zatvori s otvorenim vratima i pobožne osude više ne zavaravaju nikoga. Samo će interna racija okončati ubijanja i nametnuti red. Ako Arapi ne mogu natjerati palestinsko čelništvo da ovo ostvari, pregovori o miru i državništvu su gubitak vremena i života. U prošlotjednom intervjuu s tri američka kolumnista prije nego što je otišao nazad u Izrael, premijer Ariel Sharon je bio neobično siguran u to da će arapske države koje je nazvao umjerenima, izvršiti svoje obećanje Bushu da će se osloniti na Arafata kada je posrijedi podjela moći. 'Da bi se ostvario mirovni sporazum', rekao nam je, 'preduvjet je opsežna reforma palestinske vlasti. Znamo da ključni članovi unutar te vlasti pozivaju na promjene. Surađivat će (...) kako bi Arafata doveli do statusa 'simboličnog čelnika' čija će moć postupno slabjeti.' Zbog čega bi se Arafat složio s time? 'Pristat će samo ako na njega izvrše pritisak SAD, Europska Unija, Rusija i arapske zemlje. U kontaktu smo s Jordancima i Egipćanima, kada je posrijedi koncept, ne detalji.' Ne sa Saudijcima? 'Problem sa Saudijcima je u tome da imaju viziju mira između arapskog dijela svijeta i Izraela, no dokumenti do kojih smo došli pokazuju kako njihov ministar unutrašnjih poslova podržava terorizam Hamasa, čak i nakon 11. rujna. S tim moraju prestati.' Što bi ga uvjerilo da je palestinska reforma stvarna? 'Mora biti izvršen pritisak kako bi se reorganizirala ne samo sigurnosna tijela nego i gospodarski sistem', odgovorio je Sharon. 'Sva financijska sredstva ne bi trebala biti u rukama jednog čovjeka. Kontrolu nad sistemima provođenja pravnih i zakonskih reformi treba dati premijeru koji je prividno podređen Arafatu(...).' Jim Hoagland iz The Washington Posta želio je znati bi li se prvo mogli održati pregovori s Palestincima, na regionalnom sastanku. 'Odmah implementirati reformu. Arafatu bi trebalo kazati: 'Nećemo vam osigurati financijsku pomoć ako se ne složite s tim reformama.' Sada je pravo vrijeme da se ratnoj koaliciji- Iranu, Iraku i Siriji- suprotstavi koalicija mira- Izrael, Egipat, Jordan, Saudijci- nakon što prestanu opskrbljivati terorističke organizacije, jedan ili dva emirata, možda Maroko i Palestinci koji se zalažu za mir. Bush i ja smo se složili da je reforma palestinske vlasti najvažnija.' Sharon zaista želi da Arapi oforme palestinsko čelništvo s kojim bi mogao surađivati. U Izraelu, njegovi kolege iz Likuda glasovali su protiv prihvaćanja palestinske države. Ističu kako je 'demilitarizirana država' fikcija, i da je to pokazala Njemačka nakon Versaillesa, te da bi Palestina koja bi bila sposobna ugovarati sporazume s Iranom i Irakom i uvoziti oružje, kao što je uvozila oružje na terorističkom brodu Karine A, i blokirati izraelske zrakoplove u njegovom zračnom prostoru, bila opasna država. To Sharona čini političarem centra. On će se držati svog plana: obustave terorizma, privremenih sporazuma, kompromisa kada je posrijedi teritorij, uspostave povjerenja. Bivši general je uvjeren kako može izići na kraj i s umjerenim ljevičarskim i ekstremnim desničarskim ograncima svoje vlade. Sada je na Arapima da izaberu svog pravog partnera za mir", piše William Safire.