NJ 7.V.-WELT-WOLFOWITZ

NJEMAČKA DIE WELT 7. V. 2002. 'Samo palestinska država može dokončati sukob' List donosi oveći interview s američkim doministrom obrane Wolfowitzom. - Ako je vjerovati povjesničaru Paulu Kennedyju, vojna nadmoć Amerike veća je nego ikada u povijesti - veća od osam idućih vojnih sila zajedno. Što je sa strateškog stajališta cilj te tako divovske američke sile? = Nije značajno što raspolažemo takvim potencijalom, nego da su osim nas vojno najvažnije zemlje naši saveznici. Čak se Rusija udostojala postati potencijalnim saveznikom. S druge strane postoje nove opasnosti zbog kojih se Rimsko carstvo nije moralo brinuti. Pomislite na 11. rujan. Osim toga moć SAD nije samo u njegovom vojnom potencijalu nego počiva ponajprije na njegovoj gospodarskoj snazi. A još je važnija naša politička snaga. - Unatoč tomu je Chris Patten, inače proamerički europski političar, poslije govora predsjednika Busha o 'osovini zla' izrazio zabrinutost zbog 'unilateralističkog nagona' Amerike. Ima li Patten pravo? = Predsjednik George W. Bush je poslije 11. rujna jasno rekao da smo napadnuti i da moramo poduzeti potrebne mjere da bismo se obranili. I radit ćemo zajedno s onima koji to žele. Ali naša predodžba nije da to možemo ili moramo raditi sami. Stoga se branimo od optužaba za jednostranost. Postoje dakako različita sredstva da se to postigne. Predsjednik nipošto nije isključio diplomatska sredstva. Uistinu je tako da su potrebna sredstva pritiska ako se želi da diplomacija funkcionira. Vrste režima o kojima tu govorimo, ne mogu se promijeniti ako se s njima srdačno popriča. Pogledajte Sjevernu Koreju. Nije slučajno što su Sjevernokoreanci tek poslije predsjednikovog govora reagirali na naše signale za razgovore koje smo slali više od godinu dana. Iznenada i u Iranu vidimo pozitivne promjene i to iz krugova koji se inače teško otvaraju. Očito su shvatili: ako se ne pronađe mogućnost za razumijevanje s SAD-om, posljedice bi mogle biti teške. Ali vratimo se ponovno na kompleks 'multilateralnog' ili 'unilateralnog'. Oba načela pripadaju zajedno. Puno se toga u europskim reakcijama odnosilo na predsjednikov govor o 'State-of-the-Union'. Najprije je bilo ljutnje. No uskoro su Europljani razumjeli da SAD ne kani potrčati i napraviti sve moguće lude stvari. S vremenom su se približili našem držanju. I to je to što čini dobro vodstvo i što je posrijedi kad se saveznike shvaća ozbiljno. A mi činimo upravo to. - Govor o 'osovini zla' Iraka se nije, čini se, osobito dojmio. Predsjednik ipak još nije donio odluku što poduzeti protiv Sadama Huseina, no moglo se pročitati izvješća da u Pentagonu postoje planovi napada u idućoj godini. Je li vojska spremna ako predsjednik donese odluku? = Vojska je spremna na sve moguće stvari. Razmišljamo, planiramo i pripremamo se i dalje. Ali treba biti jasno da nismo spremni samo ako predsjednik donese odluku, nego i ako Sadam Husein napravi glupost. - Nije li Sadam Husein korisnik sadašnjeg sukoba između Izraelaca i Palestinaca? Ili drukčije pitanje: nije li postupak izraelskog predsjednika vlade Ariela Sharona u zapadnom Jordanu doveo do toga da Washington ima samo problema u stvaranju diplomatske i vojne koalicije protiv Iraka? = Postoje dva krajnje teška problematična polja. Jedno je arapsko- izraelsko. Kako s time postupati - kratkoročno, da bi se smanjilo nasilje i dugoročno da bi se postiglo nekakvo političko rješenje. Drugo je problematično polje u obrani naše vlastite sigurnosti i pitanju kako postupati s opasnom povezanošću oružja za masovno uništavanje i režima koji možda podupiru terorizam. S oba se problema treba boriti. Uspjesi na jednoj strani utjecat će i na drugu stranu. Dakako, problemi s jednom stranom dovest će do problema na drugoj strani. Dakle nema druge alternative nego se s oba problema uhvatiti u koštac ustrajno koliko nam je god moguće. - Je li Ariel Sharon iskoristio rat protiv terorizma kojega predsjednik Bush vodi od 11. rujna? Gdje se presijecaju interesi američkoga rata protiv terora s interesima Izraela? Gdje se razilaze? = Bit problema sastoji se u tomu da taktika samoubilačkih napada šteti svakoj nadi za mir. S druge strane takvi napadi jasno pokazuju gdje smo i za što smo. Jednostavno je pogrješno kad neki ljudi, među njima mnogi Europljani, drže da postoji terorizam koji je u redu. Ne smije se praviti razlika između dobrog i lošeg terorizma. Istodobno je za nas važno svim stranama pojasniti da se sukob između Izraelaca i Palestinaca može riješiti samo politički. Može se riješiti samo ako postoji suglasnost o palestinskoj državi - uglavnom na temelju UN-ove rezolucije 242. Samoubilački napadi ometaju taj put. Bilo bi lijepo kad bismo o tomu od Europljana čuli nešto više. Europljani ipak imaju golem utjecaj na Arafata. Njemu je možda svejedno koliko njegov narod trpi, ali mu je jako stalo do njegova ugleda u svijetu. Pomoglo bi kad bismo iz Europe čuli više o tomu koliko su atentatori samoubojice na putu palestinskoj državi. Svršetak opsade bio je na dohvatu ruke prije dvije godine u Camp Davidu. Jedini put povratka tomu je prestanak terora. - Sada mnogi političari, od Saudijaca do Europljana, zahtijevaju mirovnu postrojbu između Izraelaca i Palestinaca. Možete li zamisliti scenarij u kojemu je američka vojska tamo kao mirovna postrojba? = Mogu, kad bi bilo stvarnog mira kojega bi trebalo štititi. Ali postoji tendencija da se kod sukoba koji se čine nerješivima, pozivaju mirovne postrojbe. Pomislite na Libanon prije 20 godina. Tada smo poslali postrojbe u sukob koji je izgledao nerješiv. Rezultat je bio strašan. Stotine američkih marinaca pobio je jedan atentator samoubojica. - Posvuda u svijetu brojni ljudi promatraju SAD i kritiziraju da je postao 'izolacionistička hegemonijska sila'. Washington se povlači iz sporazuma ABM i iz sporazuma iz Kyota. Sada vlada odbija i suradnju u Međunarodnom kaznenom sudu. Neki čak sumnjaju da će SAD prekinuti ugovor u neširenju oružja čim dovrši osuvremenjivanje svoje nuklearne sile. Može li se vjerovati tim strahovima? = To je besmislica. Upravo smo pri smanjivanju nuklearnog oružja, najvećem ikada u SAD-u. A što govorite o drugim sporazumima: da, postojali su neki sporazumi kod kojih Washington nije dobro pregovarao. Otići u Kyoto i potpisati sporazum kojega je odbilo 97 od sto naših senatora nije baš politički sjajno. A nije ni sadržajan doprinos multilateralnoj aktivnosti boriti se za nešto što doma odbija pretežna većina. To inače nema baš veze s unilateralizmom. Naposljetku se SAD bori za stvari kojima teži većina svijeta. To vrijedi čak i za islamski svijet. Bio sam veleposlanik u Indoneziji, najvećoj islamskoj zemlji svijeta. Moja su me tamošnja iskustva uvjerila da i Indonežani žele živjeti u svijetu kakav SAD želi stvoriti. Veliki dio problema islamskoga svijeta je što u tako mnogo zemalja vladaju tiranski i korumpirani režimi. Činjenica da to želimo promijeniti, ne čini nas unilateralističkima. Razgovor je vodio Nathan Gardels iz Los Angeles Times Syndicate.