LAT 3. V. EUROPSKI PROBLEMI SA STRANCIMA

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 3. V. 2002. Imigracija je u Europi strani koncept "Prije nekoliko godina, jedna moja prijateljica, Francuskinja, predvidjela je uspon Jean- Marie Le Pen-a, čovjeka koji u nedjelju s Jacquesom Chiracom sudjeluje u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora. Iako je povjesničarka, predviđanje moje prijateljice nije imalo veze s fašizmom, za koji optužuju Le Pena, niti s mutnom povijesti vichyevske nacističke vlade, čijih se standarda, govori se, Le Pen drži. Nije imalo veze niti s Europskom Unijom, kojoj se Le Pen protivi, niti SAD-om, kojeg Le Pen također ne voli previše. Smatrala je, naime, da će se Francuzi prije ili kasnije početi protiviti sve većem broju sjevernoafričkh imigranata u zemlji, čijeg se prisustva Le Pen grozi. 'Nitko nas nije pitao želimo li ih ovdje', rekla mi je. To je stav kojeg bi malo Amerikanaca izrazilo, ili moglo izraziti. Mi smo zemlja imigranata, to je svima jasno. Možda neki od nas smatraju kako je broj novih imigranata koji dolaze u SAD prevelik. Možda bi neki od nas voljeli da imigranti dolaze na legalan način ili iz različitih zemalja. No ne možemo tvrditi kao smo zapanjeni njihovim iznenadnim dolaskom (...). Pa ipak, zapanjenost je upravo ono što mnogi Europljani, izgleda, osjećaju kada su u pitanju imigranti u njihovim zemljama. Imigranti su u Europi možda i gospodarska nužnost - Njemačka otvoreno pokušava privući strane kompjuterske stručnjake - ali malo ih to priznaje javno, kao što je to slučaj u SAD-u. (...) Za mnoge Europljane imigracija je sinonim (...) za nered, siromaštvo, i, iznad svega, zločin. Imigranti - posebice ako dolaze u velikom broju ili iz veoma različitih kultura- mijenjaju prirodu društava u kojima se naseljavaju. A mnogi Europljani ne žele mijenjati svoja društva. Njihovi glasovi za Le Pena ili Joerga Haidera u Austriji, ili za antiimigrantske kandidate kao što je Pim Fortuyn u Nizozemskoj- za cilj imaju, između ostalog, prenijeti upravo ovu poruku njihovim političarima. U Europi većina ljudi živi u zemljama koje sebe tradicionalno doživljavaju etnički, kulturološki i jezikoslovno homogenima- i žele da tako i ostane. Što bi bilo u redu, samo što europske zemlje zapravo nisu homogene, barem ne više. Danas je 5 posto nizozemskog stanovništva muslimansko. Do 20 posto francuskog stanovništva sada je nefrancuskog podrijetla. Prema podatcima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj, oko 9 posto stanovništva u Njemačkoj rođeno je izvan te zemlje, što je blizu postotka Amerikanaca rođenih u drugim zemljama, koji žive u Americi. Čak ni ti podatci ne odražavaju u potpunosti realnu situaciju - nitko ne može izbrojati točan broj nelegalnih imigranata - a ni brojke ne odražavaju kulturološki utjecaj imigracije. Dok hodate glavnim europskim gradovima, teško je ne zamijetiti prisutnost imigranata - londonske Pakistance, pariške Sjevernoafrikance, berlinske Ruse, amsterdamske Indonežane, Istočne Europljane koji su posvuda - i njihove trgovine, odjeću i različit izgled. Čudno je, možda čak i paradoksalno, ali istinito: tijekom proteklih dvadeset godina, milijuni ljudi migrirali su u Europu, iz čitavog svijeta. Ipak, filozofski i institucionalno, Europljani i njihove vlade jedva da su počeli priznavati njihovu nazočnost. Filozofski problem je vjerojatno najteže riješiti. Kao što sam to već napisala, prema međunarodnim standardima, većina europskih zemalja ima neobičnu definiciju vlastitog nacionalnog identiteta. Povijesno, biti Nizozemac značilo je ne samo govoriti određeni jezik i slijediti ograničen broj vjerskih i kulturoloških običaja. Povijesno, biti Nizozemac značilo je i biti tolerantan, a Nizozemci vole o sebi misliti kao o narodu koji je otvoren prema izbjeglicama i imigrantima - sve dok ti izbjeglice i imigranti na kraju nauče govoriti, misliti, jesti i živjeti kao Nizozemci. Do nedavno, Nizozemcima - ili Dancima, ili Britancima - nije bilo teško biti tolerantan. 1981. godine, nakon proglašenja opsadnog stanja u Poljskoj, Britanci su prihvatili oko 400 poljskh izbjeglica. To i nije bio prevelik broj, a moj suprug, jedan od njih 400, sjeća se da su ga primili s entuzijazmom i simpatijama. Od tada, broj izbjeglica dramatično se povećao, entuzijazam je pao a simpatije nestale - i to ne samo zato što, kao što to britanski političari tvrde, sada postoji više onih koji traže azil bez pokrića. Problem nisu oni koji traže azil bez pokrića, problem su oni koji ga zaista trebaju. Ne tako davno, UN-ov visoki povjerenik za izbjeglice procijenio je kako broj izbjeglica u čitavom svijetu - iz Iraka, Irana, Afganistana, Somalije, Šri Lanke i mnogih drugih zemalja - iznosi približno 22.3 milijuna. Broj ljudi s legitimnim pravom na azil zbog političkog progona u njihovim zemljama mnogo je veći.(...) U prošlosti, takvi ljudi nisu mogli putovati. No kombinacija veće mobilnosti i europskih općenito liberalnih, dobronamjernih zakona glede političkog azila dovela je do noćne more- pretrpanih izbjegličkih logora, pobuna i birokratskih katastrofa: u razdoblju između 1998. i 1999., britanska je vlada imala zaostatak u poslovanju od 100.000 neobrađenih zahtjeva za azil. Pa ipak, ne traže svi oni koje u Europi smatraju 'strancima' azil. 1940-tih i 1950-tih, stanovnici bivših francuskih i britanskih imperija lakše su puštani u te zemlje, kao gesta postkolonijalne velikodušnosti. U vrijeme kada je to učinjeno, nitko nije previše razmišljao o dugoročnim posljedicama. Slično, Nijemci su poticali gastarbeiter-e, iz Turske, Jugoslavije i drugih zemalja, koji su se nakon nekog vremena ipak trebali vratiti u svoje zemlje. Nekoliko desetljeća kasnije, jasno je da ova generacija imigranata nije otišla u svoje zemlje- i da njihova djeca i unuci također neće otići 'kući'. Svi od njih nisu 'postali Nizozemci', Nijemci ili Britanci onoliko brzo koliko su se neki nadali. U nekim su slučajevima krive zemlje domaćini: zakoni za njemačko državljanstvo su takvi da čak ni treća generacija Turaka, koji su rođeni u Njemačkoj, ne postaju automatski njemački državljani. U drugim su slučajevima krivi imigranti: iako su se mnogi uklopili izvrsno- Velika Britanija ima iznimno visok postotak miješanih brakova (...)- drugi, ne želeći da njihova djeca postanu zaražena engleskim načinom života, namjerno su se nastojali ne asimilirati. Čitava susjedstva u nekim engleskim gradovima podijeljena su ne tek prema rasi nego prema tome iz kojeg pakistanskog ili bangladeškog sela stanovnici- ili njihovi predci- dolaze. Činjenica da se velik broj imigranata nije asimilirao dovela je do gospodarskih problema i visoke stope nezaposlenosti, posebice među onima neeuropskog podrijetla. U nekim zemljama, siromaštvo je rezultiralo pojavom bandi i visokim brojem zločina među imigrantima. Neki od fanatika koji su upravljali otetim zrakoplovima prošlog rujna mnogo su godina živjeli u Njemačkoj(...). Europski muslimani su, izgleda, organizirali nedavne napade na židovske sinagoge - navodeći tako malu ali tradiciji predanu skupinu francuskih Židova(...) da podršku da Le Penu, koji je holokaust nazvao 'povijesnim detaljem'. Europljani imaju ambivalentan odnos prema imigraciji. (...) Razloga za to ima više. Ne samo da niti jedna od tih zemalja nema multikulturološku tradiciju, osjećaju i dosta krivnje i trauma zbog Drugog svjetskog rata, zbog kojeg imaju veliku želju ne djelovati rasistički. Kao rezultat ovoga, javna rasprava često varira od štovanja do hipokrizije, od uskogrudnosti do ambivalentnosti. Europski političari i novinari, i ljevičari i desničari, izbjegavali su kritizirati imigrante ili imigraciju na bilo koji način, iz straha da će zvučati nacionalistički ili rasistički. Oni koji se zalažu za politiku koja bi pospješila bržu asimilaciju obasuti su optužbama sa svih strana. (...) Nije ni čudo što su pitanja imigracije i asimilacije ostavljena ekstremnoj desnici, ili, u nekim slučajevima, desnici koja je protiv establishmenta: Le Penu, Haideru i novim političkim skupinama u Nizozemskoj, Belgiji i Danskoj, između ostalih. Umjereni političari uglavnom ne žele prljati ruke tom temom, iako se radi o raširenom i uobičajenom problemu. Neki promatrači francuskih izbora sada se nadaju da će se sve ovo promijeniti. Tijekom protekla dva tjedna, mnogi europski urednici i komentatori pisali su o iznenađujućim rezultatima prvog kruga izbora kao o 'pozivu na buđenje'- upozorenju europskim političarima centra da više razmišljaju o imigraciji i zločinu. Pitam se hoće li to doga i doći. Nakon rezultata prvog kruga izbora, Chirac je pozvao Francuze da podrže 'les droits d'homme'- ljudska prava- i zatražio od Francuza da se udruže kao nacija kako bi porazili Le Pena. Koliko god ovakva retorika zvučala umirujuće i nadahnjujuće, neće učiniti da problemi nestanu. Potreban je iskreniji razgovor nacije o tome što danas znači biti Francuz i o tome kako se imigrantima može pomoći da se uklope u tu nacionalnu definiciju. Ne čini mi se da će američki primjer biti od velike koristi u ovoj raspravi. Koliko god bili u iskušenju, na nama nije da Francuzima govorimo kako da budu Francuzi, niti da Nizozemcima govorimo kako da budu Nizozemci. Ni mi nismo uvijek iskreni kada su u pitanju naši vlastiti nacionalni stavovi prema imigraciji i asimilaciji, koji su se vremenom radikalno promijenili i koji se opet mogu promijeniti. Osim toga, europske nacionalne tradicije dobro su služile Europi, dajući Europljanima sigurne i udobne nacionalne identitete, stvarajući društveno jedinstvo koje je nužno za demokraciju i napredak. Trebali bismo se nadati da će pronaći načine da ih sada sačuvaju", piše Anne Applebaum.