GOSPIĆ, 3. svibnja (Hina) - "Lika i Ličani u hrvatskom jezikoslovlju" naziv je znanstvenog skupa koji se danas održava u Gospiću u sklopu manifestacije "Dani Ante Starčevića", a organizirali su ga Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Visoka učiteljska škola u Gospiću.
GOSPIĆ, 3. svibnja (Hina) - "Lika i Ličani u hrvatskom
jezikoslovlju" naziv je znanstvenog skupa koji se danas održava u
Gospiću u sklopu manifestacije "Dani Ante Starčevića", a
organizirali su ga Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Visoka
učiteljska škola u Gospiću. #L#
U uvodnom izlaganju biskup Mile Bogović govorio je o organizaciji
crkve u Lici nakon oslobođenja od Turaka te na taj način pokušao
približiti današnjoj javnosti povijesne i političke prilike toga
područja.
Upozorio je na teško razdoblje turskog osvajanja Like i Krbave od
1527. do 1689., kada je dio stanovništva prešao i na islam.
Akademik Milan Moguš u izlaganju "Dijalektološki pogled na Liku"
napomenuo je da je, prema povijesnim dokumentima, odnosno
svjedočanstvu cara Konstatina Porfirogeneta iz 10. stoljeća,
srednjovjekovna Lika bila sastavni dio hrvatske države i ostala je
takva bez obzira na kasnija banska i plemenitaška natezanja.
Prvi veći udarac sa strane, kako je dodao, Lika dobiva u rujnu 1493.
porazom na Krbavskom polju kada su Osmanlije na povratku s
pljačkaškog pohoda na Štajersku nastavile pustošiti Hrvatsku.
Sudbinu te bitke znamo, a znamo i za čuveni zapis popa Martinca iz
kojega je Moguš izdvojio poznatu rečenicu: "Turci nalegoše na jazik
hrvatski".
"Tu su tri stvari jasne, prvo da je narod poistovjećen s jezikom,
drugo da se taj narod zove hrvatski i treće jezik toga naroda
također se zove hrvatski", napomenuo je Moguš.
Pridjev "hrvatski" u Martinčevu zapisu odnosi se na čakavski
sustav, a iza toga slijedi da je krbavski dio Like bio nedvojbeno
čakavski. Takvo se stanje mijenja nakon prodora Osmanlija u Liku
početkom 16. stoljeća, kad Turci formiraju Kliški, pa Lički sandžak
sa sjedištem u Kninu, rekao je.
Čitavo stoljeće i pol, sve do Karlovačkoga mira (1699.) Lika trpi
pod Turcima, stanovništvo se odseljava, a na njihovo mjesto dolazi
većinom novo srpsko stanovništvo i tako se mijenja etnički sastav
Like. Na tom dijelu Like dolazi do supostojanja dvaju jezičnih
izraza u narodnim govorima, u pisanom jeziku hrvatske vlastele i u
jeziku Crkve. U rimokatoličkim crkvama se glagoljalo, to jest rabio
se crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, dok je autokefalna
Srpska pravoslavna crkva imala crkvene knjige i molitve pisane
jezikom Nemanjića. Hrvatsko se stanovništvo u Lici smanjivalo
odlazeći prema današnjoj Mađarskoj i Austriji (gradišćanski
Hrvati), a drugi prema sjeverozapadu preko Gorskog kotara,
Studene, Klane i Donjeg Jelenja do Opatijskog krasa i visoravni u
Istri. Tako su bivši najistočniji čakavci postali na jednom kraku
još istočniji, a na drugome najzapadniji. Najzapadniji na
Opatijskome krasu imaju sve odlike ličkih čakavskih govora, a o
njihovu podrijetlu govore i njihova prezimena, kao Krbavac,
Krbavčić, Modrušan i slično, napomenuo je Moguš.
Po riječima Dubravka Jelčića, sam Starčević nije se bavio
jezikoslovljem kao strukom, nego kada se u sudbinu hrvatskoga
jezika nepozvan upleo Vuk Stefanović Karadžić koji je svoje namjere
otvoreno deklarirao u članku "Srbi svi i svuda".
"Vjekoslav Babukić jedan je od prvaka hrvatskog narodnog preporoda
koji se izričito očitovao protiv Karadžićevih jezikoslovnih
teorija i pravopisnih načela. Starčević je bez ikakvih obzira
krenuo u otvorenu i bespoštednu polemiku sa zagovornicima Vukovih
teza te je u Narodnim novinama 1852. jasno i jezgrovito
argumentima, koji ni danas nisu zanemarivi, iznio svoje poglede na
povijesnu dimenziju i tada aktualno stanje jezičnih i pravopisnih
pitanja hrvatskog jezika", istaknuo je Jelčić.
Dodao je kako za svoje tvrdnje Starčević navodi i dokaze kojima i
suvremeni jezikoslovci potkrjepljuju vlastitost i povijesnu
ukorijenjenost hrvatskoga jezika. To potkrjepljuje Starčevićevom
tvrdnjom "Narod hervatski ima starie spomenike u svome jeziku nego
li ijedan njegov slavjanski brat; hervatski jezik proslaviše
stotine pisacah u ono doba kada zapadni narodi, danas
najizboraženii jedva da su znali Otčenaš u svome jeziku
izbrojiti".
Starčević je ostao sam bez snažnije i aktivnije potpore što je
omogućilo i Karadžiću i njegovim sljedbenicima u Hrvatskoj da
potkraj 20. stoljeća razvoj hrvatskog jezika i njegova pravopisna
rješenja okrenu u nepovoljnom smjeru. Pobjeda tzv. hrvatskih
vukovaca trijumfirala je pojavom Maretićeve "Gramatike i
stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika" (1899.) protiv koje je
odmah ustao jedan novi branitelj hrvatskoga jezika Antun Radić,
istaknuo je Jelčić.
Akademik Petar Šimunović izlagao je o povijesnim mjesnim imenima
Like i Krbave.
Na kraju dopodnevnog dijela skupa predstavljen je pretisak prve
hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku "Nove ričoslovice" don Šime
Starčevića, poznatog župnika i prosvjetitelja. Pretisak su
predstavili Ante Selak, akademik Petar Šimunović i dr. Marko
Samardžija.
Skup su pozdravili župan ličko-senjski Milan Jurković, rektor
Sveučilišta u Rijeci akademik Danijel Rukavina, dekan Visoke
učiteljske škole u Gospiću Stipe Golac i drugi.
(Hina) atod mc