LAT 26. IV. O VOJNOM PUČU U VENEZUELI

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 26. IV. 2002. Vrijedi li se uvijek žrtvovati za demokraciju? "Dok je pažnja SAD-a usmjerena na Bliski Istok i Afganistan, važno je sjetiti se i toga da imamo dugoročne strateške interese od vitalne važnosti i u Južnoj Americi i da tim interesima najbolje služe demokratske vlade. Ovo je razlog zbog kojeg nedavni puč i puč protiv puča u Venezueli, jednom od najvećih proizvođača nafte u svijetu, zaslužuju više pažnje. 1990-tih, u Južnoj Americi se pojavio snažan i raširen trend demokratskog upravljanja koji je obuhvatio sve zemlje u regiji osim Kube. Iako su južnoameričke demokracije i dalje pod pritiskom, demokratski se trend održao. No što se dogodi kada demokratski izabrani predsjednik nastoji potkopati demokratske institucije? Što ako isti čelnik nastoji potkopati globalne strateške interese SAD-a? I ako predsjednikovo ponašanje prelazi granice tolerancije glavnih sektora stanovništva, pa ga zbace s vlasti? Kakav tip akcije je, dakle, u najboljem interesu SAD-a i južnoameričkih demokracija? Bi li SAD trebao odbiti suočiti se s novim režimom i zahtijevati povratak uklonjenog predsjednika? Surađivati s novom vladom i nastojati ostvariti što brži povratak demokraciji? Ne poduzimati ništa? Ta pitanja treba imati na umu kada se razmatraju dileme s kojima je Bushova vlada bila suočena u slučaju neuspjelog pokušaja puča u Venezueli. Situacija u kojoj demokratski izabrani čelnik radi protiv demokracije nije, nažalost, neobična. U Južnoj Americi postoji primjer Argentinca Juana Perona koji je, kao i Hugo Chavez, bio bivši vojni oficir s velikom podrškom među siromašnima. Peron je, iako je bio demokratski izabran, upravljao diktaturom i tijekom svog predsjedničkog mandata je uništio gospodarstvo zemlje. Uklanjanje Perona s vlasti 1955. godine nije predstavljalo nikakav gubitak za demokraciju. (...) Nakon što je došao na vlast 1999. godine, Chavez je otpočeo ono što naziva bolivarskom revolucijom, koja je trebala riješiti problem nejednakosti u venezuelanskom društvu. Sve se zapravo svelo na pokušaj uništenja demokratskog ustavnog sistema u Peronovom stilu. Chavez je svoju kontrolu proširio i na neovisne sektore društva, uključujući radničke organizacije i medije. Koncentracija političke moći bila je dio vizije koja je uključivala protivljenje gospodarskoj liberalizaciji, neprijateljstvo prema SAD-u i simpatije za Fidela Castra i kolumbijske gerilce. Chavezovi pokušaji da proširi svoju kontrolu i na dvije ključne institucije konačno su potakli neuspjeli puč. Prvo je pokušao uspostaviti kontrolu nad moćnim Savezom venezuelanskih radnika. Čelništvo sindikata oduprlo se i pobijedilo na izborima za kontrolu nad organizacijom. Zatim je Chavez otpustio glavne menadžere i upravu naftne korporacije u vlasništvu države. Zaposlenici su reagirali štrajkom koji je paralizirao proizvodnju nafte. Kriza je eskalirala općim štrajkom koji su najavili Savez venezuelanskih radnika i federacija industrijalaca, masovnim demonstracijama kojima se zahtijevala Chavezova ostavka, ubojstvom 15-oro demonstranata od strane Chavezovih pristalica i zbacivanjem predsjednika koje je provela vojska. Vjerodostojnih indicija koje bi ukazivale na ohrabrivanje ili podršku zbacivanju Chaveza od strane SAD-a nema. No kada je došlo do puča, da li je SAD bi obvezan podržati Chavezov povratak na vlast? To je bio stav većine južnoameričkih zemalja koje su osudile puč. Neki su, bez sumnje, djelovali prema tom principu; drugi možda nisu željeli da venezuelanski puč posluži za primjer njihovim generalima. No s obzirom na povijest, vraćanje Chaveza na vlast nije nužno u najboljem interesu venezuelanske demokracije. (...) Sada kada je Chavez opet u predsjedničkoj palači, SAD treba iz loše situacije treba izvući najbolje. Učinkoviti pristup sastojao bi se od dvostruke strategije: prvo, Bushova vlada bi trebala ponuditi normalne odnose s Chavezom, ako je voljan raditi na mirenju u Venezueli, i suradnju s SAD-om. Drugo, jačanje podrške sektoru civilnog društva u Venezueli jer je njihova neovisnost najbolja garancija za opstanak venezuelanske demokracije", piše Angel Rabasa, viši politički analitičar "Rand Corp." i autor knjige "Colombian Labyrinth" (Kolumbijski labirint).