NJ 20. IV. SZ: EUROPA MORA ODGOVORITI SJEDINJENIM DRŽAVAMA?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. IV. 2002. Apatični kontinent "Mirno je u ovoj zemlji - začuđujuće mirno ako se prisjetimo da je 11 ljudi moralo umrijeti zato što je jedan fanatik ubojstvom njemačkih državljana pred židovskom bogomoljom u većinom muslimanskoj zemlji očito želio poslati posebno vidljivu poruku. Zemlje i cijeli europski kontinent posve su smireni - začuđujuće smireni s obzirom na činjenicu da su vrlo brzo i emocionalno reagirali na ualazak izraelskih vojnika na palestinska područja ali su istodobno bili prisiljeni prekriženih ruku gledati kako su njihovi politički predstavnici ismijani zbog nevjerodostojnosti i nemoći prije no što su poslani natrag kući na završetku jednog od jalovih pokušaja posredovanja na Bliskom Istoku. Distancirana je Njemačka, distancirana je Europa - neobično distancirana ako se prisjetimo da tisuće vojnika pokušavaju uspostaviti mir u udaljenoj regiji svijeta, izlažući se neprekidno opasnosti da postanu mete, budu napadnuti i ubijeni budući da predstavljaju simbol u borbi fanatika za podjelu svijeta na potlačene i tlačitelje. Ne, Bundestag nije istinski raspravio o takvoj sigurnosnopolitičkoj situaciji. Europski parlament nastupa zastrašujuće neodmjereno, zahtijevajući tek sankcije protiv Izraela. Dnevnim redom nadležnih ministarskih vijeća dominira taktika a ne strategija. Nasmiješeni šampioni predizbornih kampanja neumorno ponavljaju fraze o uzletu i obitelji, strepeći potiho da sve bude mirno do izborne nedjelje kako njihov narod ne bi bio ometen u svojoj udobnosti - nekom smetnjom kao što je, primjerice, rat SAD protiv Iraka. U glavnim stožerima požrtvovno zatrpavaju rupe i nastoje premostiti nedostatke a preostali stratezi razbijaju glave oko integracije komandosa u europske oružane snage koja neće uništiti ravnotežu u NATO-vom zapovjedništvu. Ovo nije poziv u boj već samo upozorenje da se u svijetu događaju dramatični sigurnosno-politički pomaci, koje je Europa - a posebno Njemačka - dosada uglavnom prespavala ili ih je u najmanju ruku ignorirala. Nakon kraja bipolarnog svijeta pobjednici hladnog rata provlačili su se uz pokoji sigurnosnopolitički trik, ne razvivši ideju o mehanizmu suočavanja s novim opasnostima: kakva će politička arhitektura biti potrebna za očuvanje blagostanja i sigurnosti? U kakvim savezima i kooperacijskim okvirima namjeravaju živjeti otkad su SAD postale strašno moćne te već u vlastitom interesu trebaju protutežu u svijetu? Kakve odgovore namjeravaju pobjednici dati s obzirom na činjenicu da naš način života nije nesporan te da ga drugi nastoje suzbiti nasiljem? Budući da su u međuvremenu čak i obični njemački turisti postali svjesni te prijetnje, politika nervozno topoće nogama - prizivajući tek uspjeh međunaronarodne policijske suradnje i kompjutorskog traganja za financijskim žilama atentatora. Nema sumnje da su ti elementi borbe protiv terora nužni. No, bilo bi još važnije razviti svijest da je riječ o najvećem vanjskopolitičkom izazovu nakon hladnog rata te da terorizam može dominirati životima sviju nas kadgod i gdjegod poželi. Napadnuti dio čovječanstva zuri kao hipnotiziran u fanatizam, pokretač aktualnog terora. Istodobno napadači posreduju u svom kulturnom krugu poruku da osjećaj nemoći, koji čini samu jezgru mržnje, može biti prevladan - nasiljem. Dosada su svi odgovori na takav teror ostali nepotpuni budući da vojska može svrgnuti pokoju vladu ali ne može bezuvjetno uspostaviti i stabilnost. I vojni odgovor Ariela Sharona na teror završava pravom katastrofom budući da šteti demokratskom i civilizacijskom temelju izraelske države te da ne proizlazi iz dugoročne strategije. Što taj čovjek uopće želi postići okupacijom? Samo potiče još veću mržnju. Nemoć odaje i u Njemačkoj rado zastupano stajalište da smo zapravo sami krivi za bijedu budući da šok demokracije i kapitalizma - prenesen posredstvom globalizacije - predstavlja prevelik teret za čovječanstvo te da upravo provocira nasilne odgovore. No, budući da ni... skupni terorizam u Tunisu ni raspoređivanje američkih vojnika u Saudijskoj Arabiji (radi zaštite te zemlje od diktatorskog susjeda Sadama) ne opravdavaju ubijanje ljudi, valja dati jasan odgovor na spomenute izazove. Kompas je pogrešno podešen a vanjskopolitička orijentacija koja slijedi određene vrijednosti, ciljeve i interese zahtijeva hitnu provjeru. 11. rujna i - uz veliku odgodu - napad na Djerbi kao i bliskoistočni i irački izazov zahtijevaju određena načela prema kojima se treba orijentirati njemačka a nadajmo se i europska vanjska i sigurnosna politika ne želi li biti potpuno marginalizirana u procesu oblikovanja novog svjetskog poretka. Načelo broj jedan: određene vrijednosti moraju biti postojane - primjerice sloboda, demokracija, ljudska prava; ritualno obrezivanje ne može biti tolerirano u funkciji kulturne posebnosti baš kao ni žrtvovanje napadača-samoubojice. Načelo broj dva: Europa mora preuzeti važniju ulogu i biti spremna upotrijebiti svoju moć. To konkretno znači da EU kao najveći trgovinski partner Izraela može iskoristiti svoj potencijal pritisak baš kao što kao najveći pomagač Palestinaca pri razvoju mora strogo zahtijevati račun za trošenje stotina milijuna eura. I treće: europski utjecaj u sadašnjoj formativnoj fazi mora se osjetiti i preko Atlantika - već samo u interesu američkih diplomata koji su naši saveznici i slijede načelo razuma, prateći s užasom američka razglabanja o imperijalnoj moći. No, utjecaj i moć razvijaju se samo ako ste spremni težiti političkom suočavanju te ako kao njemački kancelar jasno date do znanja američkom predsjedniku - i to javno a ne samo u četiri oka - da je 'osovina zla' strateška besmislica a promjena režima u Iraku poželjna ali u sadašnjem trenutku nedovoljno predvidiva. Utjecaj i moć mogu se razviti samo ako su Europa i Njemačka u njezinoj sredini ozbiljno spremne dijeliti politički, gospodarski i vojni rizik. Dobar početak bilo bi napuštanje dosadašnje matrice slijedom koje su Njemačka i njezino vodstvo neprekidno izbjegavali strateška sučeljavanja", zaključuje Stefan Kornelius.