NJ 13. IV. FR: SVIJET NEĆE TOLERIRATI AMERIČKU HEGEMONIJU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 13. IV. 2002. Bush mora proširiti vidokrug "Sedam mjeseci nakon napada na New York i Washington bilanca globalne antiterorističke koalicije djeluje otrežnjujuće. Zahvaljujući suradnji brojnih zemalja talibanski režim otjeran je iz Afganistana čime je islamističkim nasilnicima oduzeta najvažnija logistička baza ali izvan granica zemlje na Hindukušu više se ne može govoriti o pravoj koaliciji. Naprotiv, način na koji SAD pokušava natjerati vlade islamskih i arapskih država u rat protiv terorizma izaziva reakcije kojima bi se Osama bin Laden vjerojatno veselio. Vatra koju je zapalio plamsa i dalje. Primjerice, u Palestini. No, ne samo tamo. Tinja i na drugim mjestima - potreban je tek dašak vjetra da se razbukta u pravi plamen. Čudi već brzina kojom su SAD protratile kredit, dobiven od međunarodne zajednice nakon 11. rujna radi borbe protiv terorizma. Arapski vladari, dosada odani Americi, oprezno se od nje ograđuju, strahujući za vlast budući da islamistički pokreti u njihovim zemljama žele iskoristiti suradnju s Washingtonom za poticanje na narodni ustanak. Irački režim, sljedeći cilj na Bushovoj listi za odstrel, uživa sve veću sigurnost zahvaljujući upravo toj poziciji. Arapske države proglasile su eventualni napad na Irak napadom na njih same. U Palestini terorizam danas poprima razmjere epidemije - kao da je cilj slamanje Izraela ali i priprema terena za poraz Amerike. Istodobno nepartnerski nastup SAD sve više otuđuje Europljane, najbliže američke prijatelje. Dakle, nešto je pošlo po zlu. Za to odgovornost snose Sjedinjene Države budući da su iz svoje dvostruke uloge žrtve terorista i jedine djelotvorne svjetske sile izvukle pogrešan zaključak da nisu samo dovoljno snažne već i da imaju pravo diktirati uvjete u borbi protiv nasilnika. Umjesto da odmah nakon napada nastavi razumno odabranim putem istinske međunarodne koalicije, Washington je posrnuo u amerikanizaciju sukoba koja možda dobro prolazi kod vlastitih birača ali na političkoj razini donosi više štete nego koristi. U vremenu kada valja težiti stvaranju globalne mreže za borbu protiv nasilnih fundamentalista u Bijelu Kuću zasjeo je vanjskopolitički diletant koji oštre riječi brka s politikom a popularnost s uspjehom. Još je gora jasna sklonost Washingtona da 11. rujna iskoristi kao obrazloženje za novu kvalitetu američke hegemonije. Iza prostodušne patriotske retorike američkog predsjednika stoje politički utjecajni i intelektualno briljantni konzervativni krugovi koji Ameriku žele osloboditi okova multilateralizma. Ironična je činjenica da ta težnja zapravo nosi obilježja fundamentalizma: SAD bi trebale zaigrati ulogu misionarske svjetske sile koja će demokraciju i slobodu donijeti u sve kutke globusa, sljedeći maksimu 'uzdaj se u se i u svoje kljuse'. Taj pristup zasada nije položio test u praksi. Tako je propagandna antiiračka turneja potpredsjednika Dicka Cheneya po arapskom svijetu završila diplomatskom katastrofom. Umjereni američki ministar vanjskih poslova Colin Powell danas očajnički pokušava na Bliskom istoku zagladiti ožiljke koje je svojom pasivnošću i neodlučnošću u pitanju Palestine prouzročio njegov predsjednik. Umjesto da nakon 11. rujna svim snagama prione na pronalaženje rješenja za izraelsko-palestinski sukob, važan izvor islamističkog terorizma, Washington je jednostavno prekriženih ruku gledao eskalaciju nasilja. Hegemonijalna fantazija vjerojatno nije bila dovoljna za razvijanje predodžbe da bi pravedan mir čvrsto vezao arapske izvoznice nafte uz antiterorističku borbu. Simplicistička retorika po kojoj s teroristima ne treba razgovarati već ih treba loviti zapriječila je pregovore s Palestincima, signalizirajući Arielu Sharonu da ima odriješene ruke. Borba protiv islamističkog terorizma ne može biti uspješna ne bude li na Bliskom istoku sklopljen mir. Sudjelovanje u mirovnom procesu pružilo bi Americi šansu za povratak na put poštene koalicije. Naime, rješenje neće biti moguće bez SAD ali sami Amerikanci ne mogu riješiti problem. Powell putuje uz potporu EU, Rusije i UN. Ta kombinacija mora polučiti uspjeh - ne samo radi Bliskog istoka već i radi pobijanja tvrdnji onih koji žele uvjeriti javnost da Amerika smije slijediti samo vlastite interese i može se uzdati samo u vlastite snage. Svijet 21. stoljeća možda može podnijeti puno toga ali jedno sasvim sigurno ne - riječ je o autističnoj hegemonijalnoj sili", zaključuje Martin Winter.