NJ 4.IV.-DIE WELT-LJEVICA, DESNICA I GLOBALIZACIJA

NJEMAČKA DIE WELT 4. IV. 2002. Desnica i ljevica protiv globalizacije "Među povjesničarima globalizacija izaziva jak osjećaj deja-vu: to smo već jedanput doživjeli prije sto godina. I tada je bilo velikih postignuća - materijalan napredak, nove tehnologije koje su izazivale vrtoglavicu, poput automobila, telefona, pisaćeg stroja - i prosvjeda protiv svijeta koji je izmicao nadzoru tradicionalnih političkih institucija. Na te su razvitke tada reagirali kao i danas ponajprije bogate industrijalizirane a manje siromašne zemlje, potisnute na rub. Visoko razvijene zemlje uvele su zaštitne carine protiv 'nepoštene' inozemne konkurencije. Da bi se skrenuli nesređeni tokovi kapitala, ustrojene su središnje banke. Migracijska politika postaja je restriktivnija, velike zemlje useljavanja počele su raspravljati o odabiru useljenika. Poslije Prvog svjetskog rata integracijski je proces zakočen i poslije svjetske gospodarske krize posve je zamro. Najznačajnija oznaka protuglobalzacijskih pokreta bilo je stvaranje svojevrsnog saveza desnih i lijevih. U Europi je uglavnom aristokracija koja je živjela od posjeda dospjela pod pritisak zbog uvoza jeftinih žitarica i drugih namirnica iz prekomorskih zemalja. Stoga je mobilizirala sitne seljake, zanatlije i sitne obrtnike. Rastuća radnička klasa na lijevoj je strani postavila zaštitne carine prema van i progresivne poreze unutra i optuživala međunarodni kapitalizam za potkopavanje postignutog radnog zakonodavstva. Njemački sociolog Max Weber postigao je ugled upozoravanjem na posljedice doseljavanja poljskih radnika u Njemačku. Djeluje poput današnje rasprave o globalizaciji kad piše: 'U kapitalistički neuređenim gospodarstvima nastupilo je stanje u kojem viša kultura nije pobjednik nego podliježe u borbi za opstanak s nižim kulturama.' U političkoj sredini stvorila se liberalna elita koja je u gospodarskom otvaranju, čitaj globalizaciji, vidjela velike koristi. Nije dakle postojala dioba na lijevo i desno, nego trodioba između konzervativnih protivnika globalizacije, liberalnih pobornika globalizacije i lijevih zagovaratelja preraspodjele. Između dva rata došlo je do radikalizacije na krajnjim rubovima političkog spektra - antiinternacionalna desnica okrenula se fašizmu, lijeva komunizmu - i demokratska je politika postala nesposobna za djelovanje. Ta podjela nestala je poslije 1945. jer su se desnica i ljevica borile za preraspodjelu u svojim nacionalnim ekonomijama. Tek se s novim valom globalizacije opet pojavila stara trodioba. Opet imamo posla s antiinternacionalnom desnicom koja ima stanovit utjecaj u svim većim industrijskim zemljama i želi očuvati blagostanje i imovinu od ludorija međunarodnih tržišta. Protekcionistički antiglobalistički napadi ljevice manje su primjetljivi u političkim strankama nego u sindikatima koji bi mogli suoblikovati i političke programe. Za sindikalce međunarodna utakmica predstavlja veliku prijetnju jer bi uvoz doseljenika mogao i dalje smanjivati plaće. Kao posljedica se srednje-lijevim strankama poput francuskih socijalista ili američkih demokrata podnose zahtjevi za isključivanje proizvoda iz 'nepoštene konkurencije'. Strah od smanjenja plaća potiče stvaranje šire koalicije oslonjene na bolna sjećanja globalizacije, koja se okreće protiv multinacionalnih koncerna i međunarodnih financijskih ustanova. U političkoj sredini danas je elita koja zagovara globalizaciju jer od nje ima koristi. Ta je skupina dobila cinični nadimak 'ljudi iz Davosa'. Njihov politički program ne može računati na potporu velikog biračkog tijela. Troškovi globalizacije i bolna sjećanja koji iz toga proizlaze previše su očiti. Stranka koja samo sebi propisuje liberalizaciju i otvaranje, rijetko dobije više od pet do deset posto glasova, kao FDP u Njemačkoj. Stari politički pokreti najvećim su dijelom potrošeni. Klasični konzervativizam jer se svijet prebrzo mijenja da bi ga držao privlačnim ili odlučnim odgovorom na problem. Klasični socijalizam jer tempo promjena isto tako potkopava mnoga njegova stajališta. Bankrot tih dvaju časnih ali zastarjelih stajališta širom otvara vrata populizmu koji sve više računa na antiglobalizaciju. Ta nova stara politika oslanja se na zamisao nacije kao utvrde protiv tuđih roba, doseljenika i vlasnika. To je opasno i destruktivno, kao što pokazuju strašni događaji u Europi u prvoj polovici XX. stoljeća", piše Harold James, profesor povijesti na sveučilištu Princeton.