RUSIJA-OBŠČAJA GAZETA OD 28.3.02. RAZGOVOR SA ZLOBINOM

RUSIJA OBŠČAJA GAZETA 28.III.2002. SAD sprema 'tursku inačicu' za Irak S Nikolajem Zlobinom, direktorom za ruske i azijske programe Središta za obrambeno informiranje iz Washingtona razgovarao je novinar Boris Junanov: " - Zašto se u 'Bushovoj doktrini' stavlja naglasak na potpuno vojne načine borbe s terorizmom? = 'Bushova doktrina' je zamisao o vanjskoj politici u doba rata koja je usmjerena na ostvarivanje vojnih ciljeva. SAD sada preispituje čitav sustav vrijednosti na svjetskoj pozornici, kao i konkretne 'tradicionalne' instrumente vanjske politike. Kao što je uobičajeno u ratno doba u američkom vojnom vrhu, generali, Pentagon i specijalne službe nadziru diplomate i diplomaciju. Pred Amerikom je globalni problem - terorizam, a svi ostali problemi, da se slikovito izrazim, leže u kutu udaljene sobe. Tu se donekle našla i čitava međunarodna zajednica: u okolnostima rata, američka vanjska politika najmanje treba da ovisi o drugim zemljama, a najviše o nakanama samog SAD-a. S time je skopčan i 'unilateralizam' sadašnje uprave koji zbunjuje mnoge, tj. jednostrano odbacivanje svih dogovora, sporazuma i protokola koji bi SAD-u na ovaj ili onaj način vezivali ruke. Drugim riječima, 'Bushova doktrina' je politika 'slobodnih ruku'. - Zašto je onda Americi trebala koalicija? = To je, s gledišta SAD-a, gotovo glavna strukturna zamisao za čitav sustav međunarodnih odnosa. Kao prilagodljiv mehanizam, vremenski i prostorno ograničen, koalicije su, misli Washington, kadre da zamijene sve ostale međunarodne organizacije. Za svaki pojedinačan slučaj osnovat će se koalicija: danas za Afganistan, sutra za Irak, a njezin se sastav može mijenjati. Konkretan će cilj stvoriti konkretnu koaliciju, a ne obratno. K tome, sudjelovanje u koaliciji može biti i 'tajno': Americi u Afganistanu pomaže dvadeset zemalja koje se na riječima očituju protiv bojnog djelovanja u toj zemlji. U sklopu Bushove zamisli preispituju se temelji same vanjskopolitičke strategije SAD-a. Ljudska prava, demokracija, regionalni sukobi, mirovne operacije - sve je to potisnuto na drugi plan. Prijateljski se odnosi s drugim zemljama uspostavljaju na vojnoj, a ne na političkoj osnovi. Vodi se računa samo o zračnim lukama, koridorima, bazama, obavještajnim podatcima... U Drugom svjetskom ratu, antipodi poput Staljina i Roosevelta bili su saveznici. A danas je glavni američki saveznik Pakistan, premda se Amerika ne zavarava u svezi s političkim ustrojem te zemlje. Takav je rat... (...) - Ipak, Amerika je iz nekog razloga neodlučna Šda napadne Irak,op.prev.Ć... = Glavno je pitanje što dalje s Irakom? Neće li tamo početi građanski rat? Kako će se to odraziti na susjede? O istim se pitanjima razmišljalo i 1991. No sada je, čini se, odgovor uprave gotovo spreman. Bush polazi od činjenice da Irak nema pravih prijatelja u svijetu i da se za Sadama nitko neće zauzeti. Mogućnost radikalizacije Iraka nakon američke vojne akcije vrlo je malena. Ta je zemlja prilično razvijena u građanskom, prosvjetnom i gospodarskom pogledu, tamo ima dosta ljudi koji dobro zarađuju. Možda bi ona na arapskom istoku najprije mogla postati normalna uljuđena država, premda ne nužno zapadnog tipa. Svi njezini unutarnji problemi, pa i kurdski, dadu se riješiti. Glavno je udaljiti Sadama. Tada će Irak mirno moći krenuti turskim putem razvoja, pretvarajući se s vremenom u suvremenu državu odanu Americi. (...)"