FRANCUSKA-LE MONDE OD 22.3.02. O AMERIČKOJ VOJNOJ DOKTRINI

FRANCUSKA LE MONDE 22.III.2002. Amerika traži obranu bez slijepe ulice "Čini se da se američki vojni stroj traži u nestabilnom svijetu koji je teško protumačiti, u kojemu su prijetnje mnogolike, koliko i nepredvidljive. Odluke Pentagona čine se nerazumljive. Napose u Europi mnogi stručnjaci misle da su nedosljedne, jer ne mogu otkriti nutarnju logiku koja bi im ulila povjerenje. Uzet ćemo nekoliko primjera iz Afganistana. Ne kaže li se, nakon svega, da su Sjedinjene Države načinile nekoliko pogrješaka u bombardiranju i da im je trebalo dosta vremena na kopnu, među ostalim i zato što su identifikacija i određivanje ciljeva ponekad bili manjkavi, jer su se oslanjali na podatke afganistanskih skupina koje su bile suparnici na terenu i jer je trebalo čekati da bi se moglo pregovarati o novcu potrebnom da bi se od Rusa kupili tenkovi T-55 i topništvo koje je trebao Sjeverni savez, prethodnica u borbi. Isto tako, 'nevidljivi' bombarder B-1 koji stoji 2,2 milijarde dolara, kratko se pojavio, i to u početku, da bi ubrzo ustupio mjesto pedesetogodišnjaku B-52 koji je na koncu prikladniji za izvršenje zadatka. Uz to, vrlo brzo se osjetio nedostatak takozvanih 'pametnih' bomba, čime bi se mogla obrazložiti činjenica da Pentagon, koji je trebao obnoviti zalihe streljiva s točnim navođenjem, nije bio kadar da jamči uspjeh usputnog napada na Bagdad. I drugi primjeri privlače pozornost. Najnoviji se tiče tradicionalnog 'Nuclear Posture Reviewa' koji redovito, prema međunarodnim prilikama, preispituje stajališta o obrani koja je pripremio Pentagon i koja se daju usporediti s Biblijom odvraćanja, sve dok američki predsjednik, zapovjednik oružanih snaga, nije konačno odobrio špekulacije glavnog stožera. Podatci koje je objavio tisak dali su povoda za mišljenje da je Washington odlučio iz temelja sve promijeniti kako bi nuklearna bomba u rukama Amerikanaca bila vojno 'sredstvo' kao i svako drugo oružje. To je značilo zaboraviti mnoge razloge. Prvo, 'Nuclear Posture Review' pod drugim nazivima pripisuje državnom poglavaru - tako je i u drugim zemljama, pa i u Francuskoj - lepezu mogućih rješenja koja mogu proširiti i mijenjati njegov manevarski prostor, kako ne bi bio osuđen na samo jedno rješenje. (...) Preispitivanje strategije koje je u tijeku preko Atlantika pokazuje ili prikriva, već prema tome kako želimo shvatiti, istinu koja puno više zabrinjava, tj. svršetak rusko-američke zajedničke vladavine odvraćanja i ujedno začetak globalnijeg shvaćanja sigurnosti u SAD-u i sigurnosti njegovih saveznika, ako Washington, kao što se dogodilo u Afganistanu, ubuduće ne misli da su savezi Kleenex i da se mogu baciti i mijenjati samo prema pojedinačnim američkim interesima. Ako bolje pogledamo proračunske smjernice koje je utvrdio Donald Rumsfeld, američki ministar obrane, možemo si postaviti puno pitanja. Istina je očita: ne prihvaća se nikakav manjak manevarskog prostora. Svi programi imaju svoj razlog postojanja, jer su jamstva sigurnosti i jer američki predsjednik ne želi ostati zapamćen kao predsjednik koji nije dovoljno pripremio - ili je to učinio u nezgodno vrijeme - američke snage za ono što bi sutra za njih mogao biti izazov. (...) Odakle, dakle, taj dojam koji su stekli mnogi europski čelnici, da SAD ustrajno traži operativnu dosljednost u svojim strateškim ambicijama? Uključujući i NATO. Pače, napose u sklopu NATO-a. Vjerojatno iz činjenice da su Amerikanci, unatoč snazi svog oružja, još daleko od rješenja proturječja zbog kojeg od saveznika traže da ponesu dio tereta, tj. traže dodatne napore na polju obrane kako bi se smanjio 'technological gap', dok Washington istodobno traži pravo da počinje operacije bez pomoći partnera. (...)", piše Jacques Isnard.