CSM 27. III. EUROPLJANI OMETALI PROTUSRPSKU AKCIJU DEVEDESETIH U BOSNI

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 27. III. 2002. Zajednička slabost SAD-a i Europe "Nešto se događa iza kulisa. Problemi koje sa sobom donosi novi rat protiv terorizma istaknuli su krhkost strukture starog saveza SAD-a. NATO je u prvoj pravoj internoj krizi u 53 godine svog postojanja. Ogorčeni komentari dobacuju se s obje strane Atlantika koji, čini se, postaje sve širi i hladniji. Šteta. Jaz se pojavio s krajem hladnog rata, koji je uklonio egzistencijalni strah od sovjetskog napada koji je savez držao čvrsto na okupu. Jaz se produbio tijekom jugoslavenskih ratova u 1990-tima, kada su Europljani odbili priznati prirodu srbijanske prijetnje. U Bosni su ometali protuakciju sve dok inicijativu nije preuzeo SAD. Stara izreka kaže kako je moć bez prava tiranija, a pravo bez moći impotencija. No s godinama, vojna je sila postajala sve češće sredstvo diplomacije, povremeno ju čak zamjenjujući, unatoč priznanju da se politički problemi ne rješavaju silom. Vijetnam, Afganistan, Panama, Grenada, Perzijski zaljev, Somalija i Srednja Amerika- sve su ovo bile mjesta u kojima je SAD opsežno intervenirao. Nije ni čudo da bi oružana snaga trebala biti mjerilo političkog utjecaja. Kako je moć SAD-a rasla, ona njenih saveznika se smanjivala. Njemački stručnjak za obranu, Lothar Ruehl, tvrdi kako je situacija prilično jadna, dok je Velika Britanija jedini, iako ne pretjerano sjajan, izuzetak. Europi nedostaje nužno (...) precizno oružje, oprema za noćno promatranje i snage za specijalno djelovanje. NATO može djelovati iz svog europskog područja samo pod zaštitom i zapovjedništvom SAD-a i uz 'masovno sudjelovanje američkih vojnika'. Njemačka, kamen temeljac hladnoratovske strategije, sjena je same sebe iz prošlosti, jer je bitno smanjila svoje kopnene snage i obrambeni proračun. Tek polovina pješadije njene vojske opremljena je najnovijim modelom pušaka. Zajedno s Francuskom i Nizozemskom, Njemačka će prijeći s modela obvezne vojne obuke na onaj dobrovoljne, što je administrativna promjena koja će koštati i još više novaca. Međutim, s obzirom na slabiju gospodarsku situaciju, osim novca, nedostaje i dovoljno dobrovoljaca. Imajući na umu vojnu tradiciju Njemačke, činjenica da Europska Unija od 1999. godine radi na stvaranju vlastitih snaga za brzo djelovanje mnogo govori. Trpeći zbog činjenice da je Europa vojno inferiorna Americi, Europljani žele sasjeći buduće Jugoslavije u korijenu. Do 2003. godine, europske snage za brzo djelovanje imat će 60.000 vojnika pod europskim zapovjedništvom, koji bi bili sposobni djelovati u radiusu od 3.600 milja od srca Europe. Nakon 16 mjeseci, snage postoje, ali samo na papiru. Europa se želi dokazati zbog ponosa. Washington duboko sumnja u mogućnost zajedničkog postojanja dvaju saveza pod različitom upravom. Snage EU-a zaista bi morale ovisiti o pomoći NATO-a, odnosno Amerike, kada su u pitanju veliki problemi. Pa ipak, resursi uloženi u stvaranje snaga za brzo djelovanje platio je NATO. SAD tvrdi da, ako se želi da se stvari obave pravilno, sve će morati obaviti sami. Europa osuđuje američki unilateralizam i boji se da će biti uvučena u nekakvu jenkijevsku avanturu. Ova strateška nelagoda zlosretna je zbog više razloga, osim onih sentimentalnih. Prisutnost NATO-a doslovno je spasila Europu nakon 1950. Na njegovu se povelju pozvalo po prvi puta nakon 11. rujna kako bi se obranio SAD. No NATO je više od vojnog instrumenta. NATO savjetuje saveznicima da njeguju razvoj mirnih i prijateljskih međunarodnih odnošaja, što je od posebne važnosti ove godine kada sedam istočnoeuropskih zemalja dobija članstvo u NATO-u koje traže zbog svoje sigurnosti. Zajednička slabost traži više od tapšanja po glavi kada predsjednik Bush bude posjetio Europu u svibnju. Potrebno je pažljivo savjetovanje, prikladno za prijatelje u vrijeme krize. NATO je odigrao povijesno važnu ulogu u jačanju uloge SAD-a u Europi. Zajedno (i s Kanadom) oblikuju atlantsku zajednicu koja ne predstavlja anakronizam, nego svijetu iskazuje slobodu različitosti. Bila bi tragedija da ju potkopa ogorčenost", piše Richard C. Hottelet.