WT 18. III. O NUKLEARNOM RATU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 18. III. 2002. Osuvremenjivanje američkoga topništva "Nad svijet se nadvio nuklearni oblak. Razlog je 1) nedavno otkriće da Sjeverna Koreja ne samo da je došla do materijala za fiziju tijekom 1990-tih nego je i razvila jedan ili dva komada nuklearnog oružja?; 2) Nastavak neizvjesnosti glede iračkog nuklearnog programa u odsutnosti inspektora?; 3)Nastavak strahova zbog mogućnosti da bi članovi Al Qaide mogli detonirati nuklearno oružje u Sjedinjenim Državama? Ne, razlog je Bushova vlada koja, prema riječima The New York Times-a, Ameriku čini 'nuklearnim razbojnikom', potencijalno 'opasnim za sigurnost budućih američkih generacija.' To je, naime, najnovija hiperbolična pritužba liberala na Bushovu vladu i nuklearnu i politiku kontrole oružja, koje navodno prijete sigurnosti svijeta. Ne tako davno, tvrdilo se da povlačenjem iz sporazuma o zabrani proturaketnih sustava (ABM), vlada riskira nastanak novog hladnog rata, utrku naoružanjem s Kinom, remećenje nuklearne 'ravnoteže zastrašivanja' i druge preužasne (i preneodređene) posljedice da se o njima govori ili piše u detalje. Dakle, to je bilo prije šest mjeseci, i svijet je krenuo dalje. Nitko se, izgleda, ne sjeća jadnog sporazuma ABM (sada se čini potpuno zastarjelom temom). Novu prijetnju predstavlja tzv. 'Revizija nuklearne doktrine', u kojoj se razmatra mogućnost drastičnog smanjivanja nuklearnih snaga SAD-a , no istovremeno veće usredotočavanje- možda i s novim bojevim glavama koje bi bile oblikovane posebno za taj zadatak- na sukobljavanje s razbojničkim državama kao što su Irak i Sjeverna Koreja. Neki reagiraju bijesno: kako se SAD usuđuje zakoračiti van razdoblja hladnog rata i čak razmatrati mogućnost razvijanja oružja koje bi bilo prikladnije novoj eri. Hladnoratovska doktrina obostrano zajamčenog uništenja počivala je na 'ravnoteži zastrašivanja', na voljnosti SAD-a i Sovjetskog Saveza da vlastito stanovništvo drži kao taoce. Bilo kakvo veoma precizno ili oružje koje bi moglo prodrijeti u zemlju a koje bi bilo učinkovito protiv specifičnih vojnih meta smatralo se 'destabilizirajućim'- oružjem za vođenje rata prije nego li oružjem za opće zastrašivanje. Sada bi vrijeme ogromnih hidrogenskih bombi od nekoliko stotina kilotona trebalo biti iza nas. Umjesto toga, pojavila se nova prijetnja koja zahtijeva novo oružje. Sjeverna Koreja, Rusija, Kina, Irak i druge zemlje počele su prakticirati bunkerski mentalitet- zakapanje oružja i zapovjednih položaja duboko pod zemlju. Neki su toliko duboko da do njih konvencionalno oružje ne može prodrijeti. '(...) ne znam ni za kakav nenuklearni brzi i temeljiti način rješavanja ove podzemne prijetnje', kazao je stručnjak za nuklearnu znanost Keith Payne. Stoga nam preostaje nuklearno oružje- specifično, precizna 'mini' nuklearno oružje koje je oblikovano tako da prodire duboko u zemlju i smanjuje količinu radioaktivne prašine. Za razliku od hladnoratovskih nuklearnih bombi, ova bi bila oblikovana tako da se broj civilnih žrtava svede na najmanju moguću mjeru i da uništava veoma preciznu metu. Čemu, dakle, prigovori? Ironično, u svom čuvenom pismu na temu nuklearnog oružja iz 1983. godine, američki katolički biskupi protivili su se oblikovanju nuklearnih bombi tako da budu preciznije. Ovo je, čini se, u izravnoj suprotnosti s Teorijom o pravednom ratu, koja naglašava važnost 'diskriminiranja' kao bi se minimalizirao broj civilnih žrtava. Duh tog stava odražava se i u stavu Kongresa iz 1994. godine, koji je SAD-u branio 'istraživanje i razvoj koji bi mogli dovesti do proizvodnje novog 'mini' nuklearnog oružja, uključujući i precizne 'mini' bojeve glave.' Taj duh živi i danas i zamjetan je u prigovorima koji se mogu čuti zbog 'Revizije nuklearne doktrine' Bushove vlade. Tijekom prošlogodišnje rasprave na temu sada zaboravljenog sporazuma ABM, kontrolori oružja spominjali su zastrašivanje (kome je potrebna raketna obrana kada imate zastrašivanje?) No zastrašivanje ovisi o vjerodostojnosti. Sve dok je arsenal SAD-a krcat zastarjelog oružja koje može uzrokovati samo masovno uništenje- i masovne civilne žrtve- ne čini se vjerodostojnim da ćemo ga koristiti, tako da se njegova vjerodostojnost gubi. Što je situacija koja se kontrolorima oružja baš i sviđa- arsenal SAD-a postaje, zapravo, irelevantan. Pritužba liberala na 'mini' nuklearno oružje jest, prema riječima Kongresa iz 1994. godine, ta da će 'smanjiti razliku između nuklearnog i konvencionalnog rata.' Ili, kao što stoji u izvješću Federacije američkih znanstvenika, 'dodati 'mini' nuklearne bojeve glave nuklearnom inventaru svijeta njihovu upotrebu čini jednostavno vjerojatnijom.' Zapravo, to nije istina: njihovu upotrebu čini zaista vjerojatnijom, što onda njihovo korištenje čini manje vjerojatnim. Sve dok SAD ne posjeduje mini prodiruće oružje, čelnici razbojničkih zemalja imaju utočište za sebe i njihovo oružje masovnog uništenja. Da znaju da nemaju takvu zaštitu, to bi ih moglo odvratiti od toga da prijete ili napadaju SAD. To je način na koji djeluje zastrašivanje. No zastrašivanje može biti i neučinkovito, a u tom bi slučaju mini penetrirajuće oružje moglo biti nužno za sprječavanje napada ili osvetu nakon počinjenog napada tako da se, npr., gađa zapovjedni bunker Sadama Huseina. Napokon, bez obzira na to što piše 'The New York Times', on je razbojnik, a ne SAD. Trebali bismo imati sva moguća pomagala koji nam stoje na raspolaganju da ga zastrašimo i porazimo", piše Rich Lowry.