IT- AVVENIRE 16. III. - BARCELONA

ITALIJA AVVENIRE 16. III. 2002. Rizik dvije brzine "S izvanrednog skupa na vrhu čelnika država i vlada koji je jučer počeo u Barceloni izgleda da se ukazuje, zajedno s objavljenom ambicijom Josea Marie Aznara da summit zaključi s konkretnim mjerama a ne samo s katalogom dobrih namjera, ono što bi mogli bez retorike nazvati Velikom Sudbinom Europe. Koristimo velika slova jer postoji jedan presedan: 'Manifest Destiny' koji je nakon svoje objave od 1845. pa dalje postao podzemna doktrina američke politike i koji je na neki način odredio njenu povijest, ideologiju, javnu etiku. I Europska Unija traži svoju sudbinu, no za razliku od Sjedinjenih Država porođaj izgleda težak. Previše povijesti iza sebe, previše interesa, previše nacionalnih ponosa. Pa ipak, kao što je objavio predsjednik Europskog parlamenta Pat Cox, 'postoje stvari koje ne mogu čekati Konvenciju: ne možemo čekati dvije i pol godine kako bi se angažirali na održivom razvoju, ili u liberalizaciji'. Ima pravo. Dodajmo i da Konvencija ne može i ne treba biti alibi: ne može se ići velikom brzinom njoj povjeravajući cijelu konstrukciju izgradnje EU-a dok si države pojedinačno dopuštaju ići polako, zapletene i usporene svojim recipročnim vetima, povlaštenim trgovinama, strahom od gubitka nekih kvota suvereniteta. Drugim riječima, plan EU-a već kasni, obveze donesene u Lisabonu 2000. nisu ispoštovane. Rok od 2003. nameće ponovno pisanje i usklađivanje mnogih poglavlja europskog stroja, pod pritiskom ulaska zemalja kandidata za širenje u Europu bez jasnih pravila, ugušenu vlastitom golemošću. (...) Pa ipak, po našem gledanju (i ne samo našem, sjetimo se Ciampija, Nijemca Raua, i drugih europskih čelnika), Jasna Sudbina Europe već je napisana. Sudbina koja institucije i čelnike prisiljava da trče, ili točnije, trče zajedno, ne ostavljajući nikoga za sobom i bez velikih kašnjenja u hodu. Sudbina koja u najvećem širenju na zemlje jugoistoka kontinenta vidi više od popravljanja geopolitičke, pa i demografske, karte; neki su govorili, ne slučajno, o ponovnom ujedinjenju, više nego u širenju. Ostaviti samu u toj zadaći Konvenciju koju vodi Giscard D'Estaign bilo bi licemjerno, osim što bi bilo kontraproduktivno: ona sama ne može preuzeti takvu zadaću, niti, između ostaloga, ne raspolaže potrebnim ovlastima. Nacionalne vlade su te koje trebaju ostvariti Europu, predstavljajući građane koji su ih izabrali. Kratko preostalo vrijeme nameće im da postignu brze i djelotvorne sporazume, najbrže i najdjelotvornije što mogu. U igri je golemi ulog, onaj da se od Europe ne napravi samo veliki prostor trgovine nego politički i društveni subjekt.(...)", piše Giorgio Ferrari.