NJ 12. III. FR: SAD MORAJU PAZITI DA IM NE PONESTANE SAVEZNIKA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 12. III. 2002. Transatlantska razlika "Prije šest mjeseci al-Qaidini napadači-samoubojice promijenili su svijet svojim napadima na Ameriku. 'Ništa više neće biti kao prije', pisali su tada komentatori, koji redom žive od preuveličavanja političkih trendova. No, pola godine kasnije pokazuje se da je ono što je u prvom šoku izgledalo kao pretjerivanje zapravo bila primjerena ocjena. Okrutni čin asimetričnog ratovanja koji je izvela mreža Osame bin Ladena uzdrmao je sve premise globalne sigurnosne politike, promijenivši odnose u koalicijama i regijama. 'Rat protiv terorizma' utječe danas na sve sukobe - bilo da je riječ o Kolumbiji, Kašmiru ili Koreji. Pripremajući se za turneju po Bliskom Istoku, američki podpredsjednik Dick Cheney razgovarat će u Tel Avivu, Kairu, Riadu i Ankari samo o jednoj temi: o vojnom sukobu. Od 11. rujna prošle godine SAD su u ratu. To je novi element. U Afganistanu je Bushov kabinet vodio spomenuti rat uz potporu brojnih zemalja. I bio je uspješan: talibani su svrgnuti s vlasti; al-Qaida nije razbijena ali je teško uzdrmana. Međunarodna koalicija još se nije raspala. SAD žele sada proširiti svoju vojnu kampanju. Gledano iz američke perspektive, ta je težnja razumljiva i logična istodobno. Na potezu od klanca Pankisi u Gruziji do Filipina američki vojni savjetnici pomažu pri lovu na teroriste. Na domaćoj bojišnici marljivo se radi na proturaketnoj obrani. Nuklearna oružana sila trebala bi biti usklađena s promijenjenim poterbama. U srednjoj Aziji svjetska sila uspostavlja nove vojne baze za preventivne napade na potencijalne proizvođače oružja za masovno uništenje. Irak je stekao status provjere netom nadograđene Bushove doktrine. Ništa nije uspješnije od samog uspjeha, drže u Washingtonu. Ostatak svijeta istodobno je zaprepašten i potresen totalitarnim karakterom terorizma. No, uz iznimku Tonyja Blaira partneri Amerike ne drže da su u ratu. Borbu protiv terorizma prihvaćaju ali većina Europljana još (!) odbija podrediti sva diplomatska, civilna, politička i međunarodnopravna sredstva rješavanja sukoba zahtjevima za bezuvjetnim ratom. To je transatlantska razlika u razdoblju nakon 11. rujna. Nažalost, ta razlika nije otvoreno formulirana ni raspravljena upravo u Njemačkoj. Naime, za tako nešto potrebna je transparentnost a ne scharpingovska tajnovitost u vezi s angažmanom u Afganistanu i razumljivi uvjeti umjesto schroederovskih izlika u vezi s mogućim zadaćama postrojbi specijaliziranih za atomsko, biološko i kemijsko ratovanje u Kuvajtu. Olakšanje zbog toga što su dva vojnika Bundeswehra stradala 'samo' u nesreći licemjerno je kao i patetična žalost zbog višegodšnjeg zanemarivanja Bundeswehra. Ili će Njemačka i Europa poduprijeti razbijanje al-Qaide u Afganistanu ili to neće učiniti. Ako njemačka vlada smatra da ne može preuzeti odgovornost za rat u Iraku, ne treba slati vojnike na manevre u Kuvajt. U svakom slučaju, potrebne su jasne pozicije koje mogu biti različite od sukoba do sukoga. No, najgora bi pozicija bilo preventivno neširenje informacija koje već priprema kasnije nesreće. Pri orijentaciji između američkog trijumfalizma i europskog septicizma možda bi mogla pomoći razborita bilanca dosadašnjeg antiterorističkog rata. Usprkos zastrašujućoj retorici George W. Bush dosada nije pretjerano opterećivao transatlantsku razliku. No, SAD nisu još ni dokazale da su spremne i sposobne voditi svoju kampanju tako da njezin konac bude obilježen višim stupnjem globalne sigurnosti. U Afganistanu će vojna pobjeda biti uludo potrošena ne budu li SAD i Europa zajedno jamčile sigurnost, nužnu za proces 'formiranja nacije'. U Pakistanu ni izdaleka nije otklonjena opasnost destabilizacije a sukob oko Kašmira zahtijeva održavanje stalnih odnosa s protivnicima Indijom i Pakistanom a ne sporadičnu putujuću diplomaciju. U srednjoj Aziji SAD-u prijeti opasnost da svojom otkupljenom nazočnošću ponove greške iz Afganistana 80-ih godina. Naime, sprečavanje islamističkog 'uzvratnog udara' u Uzbekistanu zahtijeva nešto više od pukog prijateljskog saveza s tamošnjim diktatorom. Puna politička cijena ulagivanja Putinovoj Rusiji tek će stići na naplatu. Na kraju valja spomenuti i bliskoistočni sukob koji će na kraju odlučiti o (ne)uspjehu čitavo protuterorističke kampanje. Ako je cilj novih posredničkih nastojanja Washingtona tek pružanje potpore podpredsjedniku Cheneyu pri službenom posjetu, vezanom za pripremu rata protiv Sadama Huseina, tada će SAD u borbi protiv terora neprekidno pronalaziti nova bojišta. I nove teroriste. A sve manje saveznika", upozorava Rolf Paasch.