IHT 2. III. ARAPIMA JE POTREBNA STRATEGIJA SAMOPOMOĆI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. III. 2002. Arapima je potrebna strategija samopomoći "Napredak na Bliskom istoku treba ostvariti uz pomoć Arapa, a ne preko njihovih mrtvih tijela. To je jedini način da se prevlada kultura poraza i sramote koja blokira arapsku politiku jednu čitavu generaciju- i da se napokon krene u budućnost. Ova formula samopomoći bila bi primijenjena na palestinski problem i na složeni problem zamjene režima Sadama Huseina u Iraku. U oba slučaja, Bushova vlada se treba prestati ponašati kao da može nametnuti rješenja vojnom silom ili diplomatskim diktatom. Napredak nije nešto što Amerika može nametnuti Arapima nego nešto što može ostvariti zajedno s njima. Ako SAD sve pokuša ostvariti sam, neće uspjeti. Ova potreba za arapskim sudjelovanjem razlog je zbog kojeg je nova mirovna inicijativa saudijskog princa Abdulaha važna. Detalji njegovog plana i dalje su nejasni, a oni koji su jasni ne djeluju posebno novo, no to nije bit svega. Važno je to da se radi o saudijskom mirovnom prijedlogu- ponudi da se prizna pravo Izraela na postojanje u zamjenu za održivu palestinsku državu. Ako Saudijci mogu dignuti svoj glas nakon godina zaglušujuće tišine, sve je moguće. Nadamo se da bi princ Abdulah mogao biti arapska verzija Ronalda Reagana- čovjeka koji je dovoljno jednostavan i iskren da smatra kako se svi problemi mogu riješiti. On je i čovjek koji je voljan kazati što mu je na umu, bez obzira na to koga uvrijedio. Arapima je potrebno više takvih čelnika. No što s Irakom? U Washingtonu se i dalje mogu čuti ratni pokliči, dijelom od strane onih Amerikanaca koji s prijezirom govore o 'arapskoj ulici', kao da nije važno što 'obični' Arapi misle. Izgleda da smatraju kako, ako SAD želi nametnuti promjenu režima u Bagdadu, mora poslati američke vojnike u Kuvajt i Tursku, stvoriti vrstu iračkog ekvivalenta Sjevernog Saveza i obaviti stvar. Problem s ovom strategijom jest u tome da neće uspjeti. Radi se o pokušaju nametanja rješenja iračkom narodu iz vana, umjesto da im se pomogne da sami ostvare promjenu režima. Nije čudno što te zamisli nemaju podršku Europljana i umjerenih Arapa: nisu do kraja dorečene i osmišljene. No kako bi izgledala mudra strategija, s podrškom Arapa, za promjenu u Iraku? Da bih pokušao odgovoriti na to pitanje, ovog tjedna sam proveo jedno popodne Londonu s najiskusnijim i najpouzdanijim iračkim oporbenim čelnikom, Ayadom Alawijem. Alawi razumije Sadamov režim jer je nekoć bio njegovim dijelom. Irački Šiit, studirao je medicinu u Lodonu i postao čelnik iračke stranke Baath u Europi. Nakon što je prekinuo s Bagdadom 1975. godine, Sadamovi su ga agenti pokušali ubiti mačetama. Proveo je 14 mjeseci u bolnici no preživio je, a preživio je i pokušaj ubojstva u Švicarskoj koji je uslijedio. 1990-te, Alawi je oformio oporbenu skupinu, Iračku nacionalnu slogu. Iako je manje poznat u SAD-u nego u Iračkom nacionalnom kongresu, Alawijevu skupinu uvijek su ozbiljnije shvaćali ljudi koji najbolje razumiju Irak- Velika Britanija, Jordan, Egipat i Saudijska Arabija. To je, izgleda, točno čak i nakon neuspjelog pokušaja puča 1996. koji su proveli Alawijeva skupina i ostali. Vjerojatno najhrabriji pokušaj da se zbaci Sadam rezultirao je smaknućem stotina iračkih vojnih dužnosnika. Alawi tvrdi kako je jedini način da se svrgne Sadamov režim surađivanje sa samim iračkim narodom- uključujući i plemenske čelnike i nezadovoljne članove vojske i stranke Baath. Potrebna su dva koraka da bi se izbjeglo krvoproliće, smatra: prvo, SAD i njegovi saveznici trebaju savršeno pojasniti kako Sadam Husein mora otići. Drugo, moraju uvjeriti Iračane u to da ne žele uništiti zemlju, poniziti njenu vojsku ili kazniti obične Iračane koji su surađivali s Baathom jer nisu imali drugog izbora. 'Mislimo da je veoma važno uvjeriti plemena, vojsku i funkcionare Baath-a u to da neće biti mete osvete ako sada budu surađivali na promjeni vlasti u Iraku', objašnjava Alawi. 'Trebali bi se iskupiti tako da stanu uz narod.' Alawi planira osmisliti nacrt zakona prava iračkih građana do svibnja, u kojem bi bile određene demokratske slobode novog Iraka. Istovremeno, planira poraditi na tradicionalnoj strukturi moći, organizirajući 'plemensko vijeće' koje bi predstavljalo velika plemena Suni i Šiita. Osim toga, posjeduje i formulu za 'podjelu moći' koja bi uključivala sve etničke skupine iračkog mozaika. Većina rasprava o svrgavanju Sadama ne zvuči previše razborito. No imam osjećaj da, ako su mi se skeptični europski i arapski čelnici pridružili u pažnji koju poklanjam Alawijevom mišljenju, vjerojatno dijele i moj osjećaj kako sve ipak nije potpuno luda ideja", piše David Ignatius za "The Washington Post" a prenosi list.