WT 5. II. PAD MUSLIMANSKOG IMPERIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 5. II. 2002. Pad muslimanskog imperija "Islam je više od 1000 godina bio u usponu a Mediteran skoro da je bio islamsko jezero. Muslimanske su vojske stupale Sjevernom Afrikom i Pirinejskim poluotokom, Sicilijom, čak su i dijelovi unutrašnjosti Italije potpali pod vlast polumjeseca; na istoku Otomanski je imperij zamijenio bizantinski, zauzevši čitav Balkan. Sultan je upravljao najmoćnijim vojskama, najvećim blagom i najvećim brojem središta za učenje. Konstantinopol je bio magnet koji je privlačio i trgovce i znanstvenike, i smatrao se centrom oko kojeg se okreće ostatak svijeta. Što je, dakle, pošlo krivo? Zbog čega su moćni pali tako nisko? Bernard Lewis, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za islam i Srednji Istok, pokušava odgovoriti na to pitanje u knjizi 'What Went Wrong?: Western Impact and Middle East Response' (Što je pošlo krivo?: utjecaj Zapada i reakcija Srednjeg Istoka) naglašavajući kulturološke razlike između islamskog Srednjeg Istoka i kršćanskog Zapada. Većim dijelom svoga postojanja, islam je bio egalitarnije usmjeren od kruto hijerarhijski ustrojenih kršćanskih kraljevstava, što je bio jedan od razloga njegovog velikog uspjeha. Na primjer, u Otomanskom imperiju postojale su samo tri okolnosti koje su mogle usporiti uspon neke osobe do slave: ako je osoba rob, što se moglo riješiti tako da se otkupi sloboda te osobe; ako nije Musliman, što je moglo biti riješeno jednostavno prelaskom na novu vjeru; ili ako se radilo o ženi, za što nije bilo lijeka. Na Zapadu, razlike između klasa i kasta bile su dominantnije i nisu se mogle tako lako prevladati. Vremenom, međutim, Zapad se promijenio. Induktivno razmišljanje zamijenilo je ono deduktivno i civilizacija je postala pragmatičnija. Postalo je važnije gledati ribe kako plivaju u vodi nego čitati Aristotelov opis o tome kako riba pliva u vodi. Korisnost uvjerenja neke osobe postala je važan faktor. Dok je Zapad postajao elastičniji u svom pristupu, na Srednjem Istoku se razvila vrsta kulturološke arteroskleroze. Vladajuće vojne elite Egipta, npr., smatrale su kako činjenica da Francuzi ubijaju iz udaljenosti koristeći vatreno oružje odražava slabost. Kukavički ili ne, Napoleon je osvojio Egipat u izvanredno kratkom roku. Lewis vjeruje i kako je svjetovna država, koncept koji se pojavio na Zapadu (...), ključna razlika. Sultan (privremeni čelnik) i kalif (duhovni čelnik) isti je čovjek. O tome da li takvo ustrojstvo zapravo usporava napredak može se raspravljati; no najbogatija, najmoćnija zemlja današnjice ujedno je i najbolji primjer istinske svjetovne države. Moderna Turska, koja je nastala na krhotinama Otomanskog imperija, ukinula je ured kalifa i danas se identificira kao svjetovna država, jedina srednjoistočna zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom koja je to učinila. Lewis, opisujući rekonstrukciju Turske ističe kako Kemal Ataturk i njegovi pristaše nisu pitali tko ih je doveo na tako niske grane, nego zbog čega su pali tako nisko. Ako žele poboljšati svoju situaciju, razmišljali su, oni sami trebaju nešto poduzeti. Morali su se preispitati, priznati svoje greške i popraviti ih. Samo tada je moglo doći do ikakvog napretka prema ostvarivim ciljevima. Ostatak Srednjeg Istoka, međutim, učinio je obrnuto i okrivio sve osim sebe samih za stanje u kojem se nalazio. Prvo su to bili Mongoli, zatim Otomanski imperij, a zatim Francuzi i Englezi koji su postali krivi za sve manjkavosti. Sada su na redu SAD i Izrael. Lewis vjeruje da je islamski svijet nakon 11. rujna došao do prekretnice. Islamski svijet mora konačno preuzeti odgovornost za svoja djela, upitati se kako su stvari pošle krivo i što je potrebno kako bi se ispravile; a zatim, možda uz injekciju demokracije, islamski svijet može ponovno zauzeti svoj nekadašnji položaj centra civilizacije. Ako, međutim, islamski svijet nastavi igrati ulogu žrtve, nastavit će ići putem mržnje i nasilja koji vodi do kaosa koji obično rezultira inozemnom intervencijom. Izbor je na njima, i jedino oni mogu donijeti tu odluku. Lewis ne komentira vanjsku politiku SAD-a. No u arapskom svijetu, kao, uostalom, i u većem dijelu svijeta ništa ne uspijeva kao uspjeh. Zbog naše izvanredne pobjede u Afganistanu, ton arapskih kritika se izmijenio. Ako nastavimo našim sadašnjim putem odlučno, demokratske vrijednosti bi mogle pobijediti. Moglo bi proći još dosta vremena prije nego što se na Srednjem Istoku pojavi istinski svjetovna demokratska zemlja, no ako se naposljetku ipak pojavi, a za njom počnu nicati druge, čitav svijet će se promijeniti, i to na bolje", piše Sol Schindler, umirovljeni dužnosnik ministarstva vanjskih poslova.