NJ 14.II.-FAZ-ZAŠTO ISLAM MRZI ZAPAD

NJEMAČKA FRANKFRUTER ALLGEMEINE ZEITUNG 14. II. 2002. Tisuću i jedna parola "Postoji jedno poduzeće koje upošljava tisuće ljudi u desetcima zemalja i čiji proizvod ima milijune kupaca u cijelom svijetu. Riječ je o onoj multimilijunskoj dolarskoj industriji koja proizvodi jedan jedini proizvod: mržnju. Ta se mržnja distribuira pod najrazličitijim tržišnim oznakama i usmjerena je protiv Zapada općenito i protiv Sjedinjenih Država poglavito. Industrija mržnje ima sjedište u mnogim islamskim državama. Ipak održava i ogranke i u Europskoj uniji i u Sjedinjenim Državama. U džamiji u srcu Kuvajta mogu se čuti propovjedi mržnje, u zemlji koju su 1991. oslobodile Sjedinjene Države i postrojbe drugih zapadnih država. Iste propovjedi mogu se čuti i u džamijama u Hamburgu, Parizu i Londonu. Mržnja dobiva oblik na video vrpcama koje se prodaju u 'islamskim' dućanima Rima ili Bruxellesa. Do 11. rujna 2001. takve su se vrpce još prodavale u New Yorku i drugim zapadnim gradovima. I slogani 'Smrt Americi' koji pokrivaju bezbroj zidova u desetcima muslimanskih gradova, izvikuju tu mržnju. Mržnja je fiksirana u stotinama knjiga i pamfleta koje izdaju državne izdavačke kuće u dva tuceta muslimanskih zemalja. Na godišnjem sajmu knjiga u Dohi, glavnom gradu Katara, prije svršetka godine nabrojao sam ništa manje od 80 takvih naslova. Većina je potjecala iz Sirije i Iraka, no mnogi i iz Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jemena. Sjeme te mržnje sije se u više od 40 tisuća kuranskih škola koje su se raširile od Indonezije preko Pakistana do Mauritanije. Prema prosudbama u njima se dvanaest milijuna mladih ljudi odgaja za duhovne vođe raznih radikalnih obilježja islama - vjere kojoj je kler navodno nepoznat. Ne završi svatko iz te divovske vojske budućih mula kao militantni borac u svjetskom svetom ratu. Ali mnogi se od njih posvete širenju verbalnog i fizičkog nasilja, profiliraju se kao stalni odgojitelji: najprije prema vlastitoj muslimanskoj sredini koju drže 'otpadničkom' i 'pokvarenom', zatim prema zapadnim demokracijama. Mržnja koja je usmjerena na Zapad, nije povezana s nekim političkim pitanjima, s arapsko-izraelskim sukobom ili sankcijama protiv Iraka, iako su obje teme povremeno korištene kako bi se opravdalo ono što se ne može opravdati. Čak i kad bi Izrael nestao sa zemljovida, što proizvođači industrije mržnje potajno žele ali rijetko otvoreno traže, ne bi bili zadovoljni. Jer vjeruju da je njihova zadaća osvojiti cijeli svijet za njihovo tumačenje islama. Zapad, ponajprije Sjedinjene Države, obilježavaju kao 'nevjernike', 'velikog Sotonu', kao glavnu prepreku na njihovom putu do totalne pobjede. Ali Hamenei, 'vrhovni vođa' vladajućih mula u Teheranu, daje sljedeće pojašnjenje: 'Vodimo rat protiv Amerike kao što je naš Prorok svojedobno išao u pohod protiv trulih carstava. Budući da smo uvjereni kako je islam jedina i istinita vjera, naša je obveza boriti se tako dugo dok se cijelo čovječanstvo ne preobrati ili se ne podredi islamskoj vladavini. Tom prirodnom tijeku povijesti čovječanstva suprotstavlja se Amerika koja ljude mami u propast i nemoral i vodi rat protiv islamskih vrijednosti u svijetu.' Čak i umjereni britanski muslimanski vođa dr. Zaki Badawi sanja o danu kad će cijeli svijet biti muslimanski. 'Islam je misionarska vjera', kaže. 'Kao takva mora ili stalno osvajati nova područja ili će propasti i nestati.' Dakle Zapad mora propasti kako bi islam trijumfirao. Hamenei želi postići taj cilj time što uzima američke taoce, poziva na prosvjede i spaljivanje američke zastave i financira militantne protuzapadne skupine u cijelom islamskom svijetu. Badawi slijedi svoj cilj mirnom promidžbom - za razliku od Osame bin Ladena i njegove Al Kaide koji trijumf islama žele iznuditi nasiljem kakvim su organizirali napade 11. rujna na World Trade Center i na Pentagon. Sada su islamističke skupine upletene u 22 oružana sukoba u Aziji i Africi. Najčešće žrtve njihova nasilja su obični muslimani koji jednostavno žele živjeti u miru i nikoga posebno ne mrze. U jednom ili drugom obliku mržnja se poučava i u posve običnim školama. U Iranu su mule smanjile broj sati namijenjen učenju Kurana da bi iskoristili to vrijeme za mržnjom ispunjenu indoktrinaciju. Sada iranska djeca moraju učiti o 'imamovim mislima', znači mislima revolucionarnog vođe ajatolaha Homeinija: 'Ako se dopusti da nevjernici nastave igrati svoju razornu ulogu na zemlji, njihova će kazna biti to veća. Ako dakle ubijamo nevjernike da bismo dokončali njihovo (opako) djelovanje, u biti im činimo uslugu. Jer će tako njihova kazna biti manja. Nevjernike ostaviti na životu znači popuštanje njihovom opakom djelovanju. (Ubiti ih) je poput rezanja čira, što zapovijeda Alah Svemoćni. Oni koji slijede Kuran, znaju da moramo primjenjivati kaznene zakone i ubijati. Rat je blagoslov za svijet i za svaki narod. Sam Alah ljudima zapovijeda da vode rat i ubijaju. Ratovi koje je naš Prorok, mir njegovoj duši, vodio protiv nevjernika, bili su dar božji čovječanstvu. Mi moramo (u cijelom svijetu) ratovati dok ne prestane sva pokvarenost, sav neposluh prema islamskim zakonima. Vjera bez rata je sakata vjera. Rat oplemenjuje svijet.' Knjige u bezbrojnim školama od Malezije do Nigerije poučavaju muslimansku djecu da je svijet podijeljen na dva nepomirljiva tabora: Dar al-Imam (kuća vjere, dakle islamske nacije) i Darl al- Harb (kuća rata, dakle sve zemlje u kojima ne vladaju muslimani). Djecu se uči da među njima ne može biti mira sve dok islam ne doživi trijumf. Krajnji ustupak je primirje koje se mora obnavljati svakih deset godina. Ali čak ni primirje između dviju kuća ne oslobađa muslimane od njihovih osobitih dužnosti. Pokojni učitelj Fadhlallah Mahalati to je tako izrazio: 'Vjernik koji promatra kako se islam gazi nogama i protiv toga ništa ne poduzima, doći će u najdublji sloj pakla, pokraj Židova. Ali onaj tko uzme pušku u ruke, mač, kuhinjski nož ili čak samo kamen da bi nanio štetu neprijatelju vjere i ubio ga, može biti siguran u svoje mjesto na nebu. Islamska je država ukupni zbroj takvih vjernika. Islamska je država ratnička država sve dok cijeli svijet ne prizna i ne prihvati svjetlost jedine prave vjere.' Do raspada Sovjetskog Saveza jedan je dio mržnje bio usmjeren na komunizam. Mnogi su muslimani čvrsto uvjereni da je Sovjetski Savez propao zbog svetog rata u Afganistanu i da se isti 'trijumf' može izboriti protiv Zapada kojega predvode Sjedinjene Države. Mansur Al-Haque, vođa Ujedinjenog mudžahedinskog pokreta piše: 'Tijekom mnogih desetljeća poganski je Zapad pokušavao razoriti poganski Istok i propao je. Tada su nastupili božji ratnici kako bi najveće postojeće bezbožničko carstvo ponizili i napokon uništili. Tako se ispunio jedan dio Alahovih obećanja vjernicima. Još preostaje ispunjenje razaranja bezbožnog Zapada kojega predvode razmaženi i kukavički Amerikanci. To bi moglo biti laka zadaća, jer se Amerikanci neće usuditi pogledati u lice božjem ratniku na bojnom polju.' Antiamerikanizam se ne ograničava na razne radikalne islamističke skupine koje su često međusobno zavađene. Vjerojatno se stvara nešto što bi se moglo nazvati 'ekstremističkim središtem' koje se drži prisiljenim udariti na Ameriku da bi zaštitilo sebe. Samo tjedan dana prije 11. rujna Khaled Al-Maeena, umjereni saudijski novinar napisao je: 'Dugo sam vjerovao da Arapi pretjeruju kad tvrde da su Amerika i Izrael ista strana medalje. Može mi se predbaciti naivnost jer sam (u međuvremenu) i ja uvjeren da je glavni cilj američke politike zadovoljiti Tel Aviv. Uistinu je sramota, ali u Americi je više ljudi prosvjedovalo protiv izlova kitova i ubijanja morskih kornjača nego protiv ubijanja Palestinaca. Tim ljudima nije važna krv koja nije njihova.' Napadi na simbole zapadne civilizacije i moći malo su pridonijeli da se osjećaji muslimana prema Sjedinjenim Državama promijene. Tu su riječi drugog umjerenog saudiarapskog književnika, Muhammada Al-Amoudija: 'Napad na Ameriku bio je poput udarca jakom i moćnom divu. Na iznenađenje i čuđenje cijeloga svijeta, div se pokazao teško ranjenim i duboko poniženim. Teroristička djela izvedena su nadasve vješto i spretno. Bez obzira na to tko stoji iza njih, ona su izraz goleme oporbe protiv Sjedinjenih Država i pokazuju da će se na sve američko što se drži nepravednim, reagirati s terorizmom.' Dnevnik Ujedinjenih Arapskih Emirata 'Al Ittihad' u jednom je uvodniku izrazio mišljenje da će 'rat protiv terorizma' biti vjerodostojan samo ako Washington naloži da se 'Izrael prekrije sagom bomba'. Krajnja sućut izražena Sjedinjenim Državama poslije 11. rujna u većini islamskih medija bila je reakcija 'da, ali': da, patili ste, ali za sve ste sami krivi. Amerika navlači mržnju islama jer je gledaju kao jedan od najuspješnijih primjera zapadnih demokracija. Demokraciju koja počiva na zakonima koje su donijeli ljudi, islamisti drže najustrajnijom i najopasnijom prijetnjom islamu. Pakistanski učitelj Abu-Ala Maududi zapadnu demokraciju drži 'sotoninim djelom'. 'Što je radio sotona?' zapitao je Maududi. 'Sotona je prvom čovjeku prišapnuo da može prezreti Alahove zakone i slijediti vlastite planove. A Zapad upravo to čini u ime demokracije. Ljudima govori: nije potrebno da slušate božji zakon, možete izraditi svoje vlastite ljudske zakone kad prebrojite koliko ih se slaže s vašim planovima. To je smrtna opasnost protiv koje se islam mora boriti, ne samo na svojem području nego u cijelom svijetu.' Za Sayyeda Qubta, jednog od utemeljitelja radikalnog islamizma u Egiptu, demokracija nije drugo doli 'jedan oblik prostitucije'. Taj su izričaj kasnije u Iranu Homeini i njegova sekta učinili sastavnim dijelom službene promidžbe. Iranski predsjednik Muhammad Hatami izražava iste predodžbe na ponešto obrazovaniji način. Za jednog govora u Firenci u ožujku 1999. podijelio je čovječanstvo na dva tabora, na islamom obilježeni Istok i suvremenošću obilježeni Zapad. Rekao je: 'Čovječanstvo se dijeli na Istok i Zapad: Istok znači rijeku duše dok na Zapadu vlada razum. Razum je doveo do renesanse. Ona je uvela suvremenost koja je sa svoje strane u obliku kolonijalizma i imperijalizma donijela na svijet tlačenje, vladavinu i podređivanje.' Nastavio je: 'Zapad je ponajprije žrtva racionalnosti dočim je Orijent jednako važan s ukazivanjem na smjer i davanjem naputaka. Zbog toga islam mora Europu i Ameriku voditi na pravi put. Novo stoljeće bit će stoljeće duhovnosti u kojemu će orjentalni čovjek raskriliti svoja stoljeća duhovnog iskustva.' Industrija mržnje stalno riše novu sliku Zapada u kojoj se on pojavljuje kao duševno-duhovna pustinja. Da ljudi nemaju čvrstu vjeru, tek mišljenja koja mogu mijenjati u svakom trenutku, ovisno kakve su volje. Zapadnog čovjeka portretira kao biće koje juri za materijalnim dobrima, odaje se homoseksualnosti, nedopuštenom seksu i kažnjivim grijesima i uživa drogu i alkohol. 'Amerika je veliki Sotona', obznanio je Homeini 1979. godine. 'Udari velikog Sotonu i mali će uzmaknuti'", piše Amir Taheri, urednik časopisa 'Politique Internationale' (Pariz).