DNEVNI PREGLED BR. 43 1. OŽUJKA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 28. II. 2002. Američka vlada pozvala haaški sud da do 2008. završi svoj posao. Pripremio Bojan Klima. Američka je administracija danas pozvala haaški sud za ratne zločine da svoj rad privede kraju do 2008. godine. U Zastupničkom domu Kongresa Sjedinjenih Država upravo je završilo svjedočenje o radu dva međunarodna suda za ratne zločine, onog za bivšu Jugoslaviju te suda za Ruandu. U Odboru za međunarodne odnose svjedočio je veleposlanik Pierre Richard Prosper, koji je u američkom Državnom tajništvu odgovoran za problematiku ratnih zločina. Nakon što je izrazio potporu Washingtona haaškom sudu, veleposlanik Prosper je rekao da je američka vlada svjesna da se 'sud susreće s teškoćama koje u pitanje dovode njegov integritet'. 'U radu oba suda ? onog za bivšu Jugoslaviju i onog za Ruandu ? u pitanje je bio doveden profesionalizam nekih njegovih djelatnika. Također, ima i optužbi o lošoj organizaciji upravljanja sudom te o zloporabi ovlasti', rekao je visoki dužnosnik State Departmenta. 'Ponekad', nastavio je on 'suđenja su bila odveć skupa, nisu bila učinkovita, bila su prespora, a nisu niti odgovarala svakodnevnom iskustvu koje o ratnim zločinima imaju narodi na terenu, posebice žrtve ratnih zločina'. Veleposlanik Prosper je rekao da je sud poduzeo korake kako bi odgovorio na zamjerke iz Washingtona. Američka vlada je pozvala oba suda, i sud za bivšu Jugoslaviju i sud za Ruandu, da počnu svoj posao privoditi kraju te da ga završe u razdoblju 2007. do 2008. godine. Zbog toga Bijela kuća poziva sve države regije da u potpunosti ispune svoje obveze u vezi sa suradnjom s sudom. Pregled tiska Sa stranica New York Timesa saznajemo da su se svim nevoljama najvećeg američkog grada pridružile i one vezane uz smeće. Doduše, zbrinjavanje otpada nikada nije išlo glatko, ali sada, uz ogromne proračunske gubitke i štednju na svim poljima, odvoz smeća postaje zamalo najveća žrtva štednje. Dnevno New York proizvodi 11 tisuća tona smeća koje se već par godina, otkako je grad napunio vlastita odlagališta, odvoze na odlagališta u saveznim državama Virginia i Pennsylvania. Ukupno 264 tisuće kamionskih tura iz grada godišnje, koliko ih trenutno treba, stoji više nego što grad ima novaca, a i primatelji smeća više nisu sretni s takvim aranžmanom. Sa stranica bostonskog Christian Science Monitora dolaze utješne riječi onima koji drži da su Amerikanci postali potpuno ravnodušni prema politici - od onih koji su registrirani kao birači na posljednje predsjedničke izbore izašlo je i zaista i glasalo njih 86 posto. Manje je utješni podatak, piše list, da je rat spolova stigao i u glasačke kabine - muškarci zaostaju za ženama u sklonosti da iziđu na birališta i to što dalje sve više. Za kraj jedna vijest sa stranica New York Timesa posvećenih znanosti. Prema najnovijim istraživanjima znanstvenika izgleda da zastrašujući Tiranosaurus rex nije bio tako brz kako izgleda u filmovima iz serije Jurski park. Biomehanička mjerenja i proračunavanja pokazuju da je sa svojih šest tona i dužinom od 13 metara, rex bio tako težak da ga mišići nisu mogli ubrzati do sprintanja. Dakle vjerojatno je trčao brzinom od oko 16-17 kilometara na sat, u najboljem slučaju do 35 kilometra na sat. Na svaki način, nikako nije mogao trčati brzinom od 60 kilometara na sat kako se ranije smatralo. Time se, jednako tako, malo mijenja postavka prema kojoj je ovaj mesožder lovio svoj plijen goneći ga. Upravo suprotno, vjerojatno se hranio leševima uginulih životinja. 27. II. 2002. Je li siromaštvo u Trećem svijetu uzrok terorizma? Pripremio Bojan Klima. Danas je u Senatu Sjedinjenih Država održano svjedočenje pod naslovom - Sigurnija budućnost - kako pomoći u demokratizaciji, uklanjanju siromaštva i boljem poštivanju ljudskih prava u svijetu? Članovima senatskog Odbora za međunarodne odnose govorila je i bivša državna tajnica Madeleine Albright. Središnje pitanje svjedočenja bilo je ? koji su uzroci terorizma, koji je jesenas na tako šokantan i tragičan način pogodio i Sjedinjene Države? Uz to, raspravljalo se i o načinu na koji američka pomoć može pridonijeti uklanjanju tih uzroka. Sudionici panela složili su se da ne postoji tek jedan uzrok, već da se u obzir moraju uzeti mnogi čimbenici: od kulturoloških i političkih do demografskih i gospodarskih čimbenika. Madeleine Albright koja sada predsjedava Nacionalnim demokratskim institutom je rekla da 'demokratske države u borbi protiv terorizma imaju ogromnu prednost zbog svog pluralizma, tolerantnosti i političkog sustava koji se zalaže za promjene mirnim i legalnim putem'. Demokratske države su bogatije, stabilnije i miroljubivije od nedemokratskih država, i zbog toga je u interesu Sjedinjenih Država da ih na svijetu bude što više, rekla je bivša državna tajnica. Kako to postići? Jedan od načina je izravno poticanje demokratskih reformi u autokratskim društvima, rekla je gospođa Albright: = Ne bismo trebali biti sramežljivi kada je to u pitanju. Skeptici tvrde da tako nešto nije uputno činiti i da su takvi napori od početka osuđeni na neuspjeh. Međutim da se slušalo te skeptike, Milošević bi još uvijek bio na vlasti, umjesto u Haagu, gdje mu se sudi za genocid. Oni koji tvrde da određene zemlje nisu spremne ili nisu sazrele za demokraciju, mislim da griješe. Jer niti jedna zemlja nije spremna ili zrela za diktaturu, a njih je u svijetu još uvijek dosta. Madeleine Albright se založila za veću pomoć državama u tranziciji: = Na svakom kontinentu postoje mlade i nejake demokracije koje muče teškoće poput kriminala, siromaštva, slabih državnih institucija i unutarnjih podjela. Iako ne možemo riješiti sve teškoće, neke možemo. U svakom slučaju možemo učiniti više, posebice na učvršćivanju građanskog društva i njegovih institucija. Američka pomoć inozemstvu ima niz oblika: od izravne gospodarske i financijske pomoći, humanitarnih napora, borbe protiv zaraznih bolesti, jačanja demokracije, pa do suradnje u borbi protiv narkotika i širenja naoružanja za masovno uništavanje. S tim u vezi državna tajnica Albright je upozorila da se na pomoći za inozemstvo često štedi. To je zato što je pomoć inozemstvu nepopularna među američkih građanima. = Neke ankete pokazuju da naši građani misle da se inozemstvu poklanja između 20 i 25 posto ukupnih proračunskih sredstava. U stvari, pomoć inozemstvu predstavlja oko 1 posto saveznog budžeta, s tendencijom smanjivanja iz godine u godinu, rekla je gospođa Albright. Ona drži da je 'pomoć inozemstvu dobra investicija'. = Borba protiv terorizma nije jedino, a čak niti primarno, stvar vojske. Riječ je o borbi suprotstavljenih ideja. Pobjedu u takvom boju nećemo izboriti dizanjem u zrak pećina u Afganistanu. Vojna je komponenta sukoba vrlo važna, ali Amerika će izvojevati konačnu pobjedu jedino ako pomogne u razvoju, ne samo gospodarskom već i drugom, ostalih dijelova svijeta - rekla je Madeleine Albright. Ova posljednja tvrdnja najviše je zaintrigirala senatore, članove Odbora za međunarodne odnose. = Ako je uzrok terorizma u siromaštvu i bijedi koja postoji u dobrom dijelu svijeta, zbog čega nas onda 11. rujna nisu napali teroristi iz Brazila, zemlje u kojoj ima mnogo siromašnih? Zašto su teroristi većinom bili Saudijci, državljani jedne razmjerno prosperitetne zemlje, upitao se senator Joseph Biden. O povezivanju siromaštva u Trećem svijetu i protuameričkog terorizma govorio je i Richard Perle, bivši zamjenik američkog ministra obrane. = Iako se to često može čuti, ja mislim da je to pogrešna tvrdnja. Ona jednostavno nije dokazana činjenicama. Ne samo da je to pogrešna hipoteza, ona je i opasna ? jer teroriste oslobađa svake odgovornosti. Teroristi koji su izveli napade od 11. rujna nisu bili siromašni, a niti ih je inspiriralo siromaštvo drugih. Njih su inspirirale manipulacije bogatog fanatika Osame bin Ladena čiji su ciljevi u prvom redu ideološki i vjerski, i nemaju nikakve veze sa siromaštvom - riječi su Richarda Perla, bivšeg zamjenika ministra obrane Sjedinjenih Država. On i Madeleine Albright, bivša državna tajnica, govorili su danas u Senatu Sjedinjenih Država na svjedočenju u odboru za međunarodne odnose. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 28. II. 2002. Pregled tiska "Vodeći londonski dnevnici uz ocjenu da je riječ o povijesnom trenutku najavljuju početak rada specijalne konvencije koja treba napraviti prijedlog budućeg uređenja Europske unije, odnosno reforme njenih institucija. Reforma se smatra neophodnom prije proširenja Unije planiranog za 2004. godinu. Europa će, kako ocjenjuje 'The Independent', danas zakoračiti u nepoznato. Konvencija, na kojoj će se voditi najveća rasprava o budućnosti Unije od njenog osnutka, broji 105 članova iz 28 zemalja. Predsjedavajući je bivši šef francuske države Valery Giscard d'Estaing. Njihov zadatak je, piše list, da pogledaju u temelje Unije i predlože koje bi nadležnosti u budućnosti imale institucije Unije, a koje vlade zemalja članica. Rezultat tog preispitivanja bit će, prema najavama, neka vrsta ustava Europske unije, zbog čega mnogi britanski dnevnici današnji sastanak u Bruxellesu uspoređuju s konvencijom u Philadelphiji 1787. godine. Te su godine američke države, nakon pobjede nad Britanijom u ratu za nezavisnost, postavile temelje Sjedinjenih Američkih Država. 'The Financial Times' u uredničkom komentaru, međutim, upozorava da je usporedba neprimjerena. Članice Europske unije nisu novooslobođene kolonije već složene političke tvorevine s dugom tradicijom. Unija nije obična asocijacija država, ali nije ni do pola formirana federacija i, ako se želi prilagoditi novom stanju, mora nastaviti u istom smjeru i zadržati veći broj mehanizama. Drugim riječima, ocjenjuje 'The Financial Times', Unija se ne smije vratiti u vrijeme kada je za svaku odluku bila potrebna suglasnost svake zemlje članice, ali ne smije se ni upustiti u stvaranje federalne vlade koja bi bila nezavisna od zemalja članica. Upravo oko pitanja hoće li ključnu riječ u odlučivanju imati tijela Unije, poput Europskoga povjerenstva, ili vlade zemalja članica, za sada nema suglasnosti. 'The Daily Telegraph' tako piše da se Pariz, za razliku od Londona, zalaže za rješenje koje bi više podsjećalo na federaciju. 'Imajući u vidu jedinstvenu valutu i planove o formiranju zajedničke europske vojske i jedinstvenog pravnog sustava, jasno je da gradimo nešto što je u biti federacija ili unija država, rekao je francuski ministar za Europu Pierre Moscowiczi, koji se time suprotstavio stajalištu Londona da glavnu riječ trebaju imati zemlje članice, ocjenjuje 'The Daily Telegraph'. Iz 'The Guardiana' izdvajamo oštar prosvjed Moskve zbog američke vojne pomoći bivšoj sovjetskoj republici Gruziji. Pentagon je, kako piše list, objavio da će gruzijskoj armiji pružiti tehničku i stručnu pomoć u operacijama na sjeveru zemlje uz granicu prema ruskoj republici Čečeniji. U tom dijelu Gruzije, kako se sumnja, djeluju čečenski pobunjenici povezani s Osamom Bin Ladenom. Šef ruske diplomacije Igor Ivanov je, međutim, ocijenio da će američko angažiranje samo pogoršati situaciju, čitamo u 'The Guardianu'". (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 28. II. 2002. Pregled tiska Zakon o doseljavanju koji je odbor Bundestaga za unutarnju politiku prihvatio bez glasova stranaka Unije i PDS-a, glavna je unutarnjopolitička tema kojom se bave današnji njemački listovi. Berliner Zeitung uz ostalo donosi da je gospodarstvo za, crkve su za, SPD je za, a zeleni u svakom slučaju. No široko zajedništvo je samo prividno. Poslodavci govore o doseljavanju opravdano potrebama, a pri tom misle na motiviranu jeftinu radnu snagu. Gospodarski interesi su jedno, humanitarni motivi drugo. S jedne je strane useljavanje zbog rasterećenja socijalnoga sustava, s druge useljavanje na njegov teret. Crveno-zeleni Zakon o doseljavanju pomiješao je teškoće, nije ih sortirao, drži Berliner Zeitung. Koelnski Express piše da ukoliko se sada još ne dogodi čudo, crveno- zeleni Zakon o doseljavanju u Bundesratu pasti će na sitničavom ne stranaka Unije. Na žalost, ali očito se više ništa ne može promijeniti. Kada je kancelar prije nekoliko dana zagovarao prihvaćanje, molio je da se pričeka još trenutak. Sigurno da bi sada to stvarno trebali učiniti svi, pa i šef vlade. U interesu stranaca bilo bi bolje da se Zakon stavi na led umjesto da se čeka na njegovo pokopavanje u Bundesratu. Možda će betonske glave Stoibera i njegovog društva nakon izbora biti slobodnije za neki nadstranački kompromis razboritosti, predmnijeva koelnski Express. Stravična vijest da su humanitarci seksualno zlostavljali djecu u afričkim izbjegličkim logorima šokirala je njemačku javnost. Luebecker Nachrichten je prokomentirao da su se Ujedinjeni narodi, pod Kofi Annanom upravo prošle godine uspjeli izboriti za pravi ugled. Sada moraju učiniti sve da se okončaju perverzni ispadi u izbjegličkim logorima. Još i više: U mnogim zemljama je seksualno zlostavljanje djece i mladeži svakodnevnica. UNICEF zahtjeva mjere kako bi se spriječilo da djeca budu 'namamljena ili prisiljena na sudjelovanje u protupravnim seksualnim radnjama, da budu iskorištena za prostituciju ili druge bludne radnje i za pornografiju'. Ujedinjeni narodi ne smiju ni u kojem slučaju tolerirati kršenje vlastitih pravila, pogotovo ne u vlastitim redovima, piše list. U uglednom švicarskom Neue Zuericher Zeitung danas je objavljen oveći članak o zbivanjima na hrvatskoj političkoj pozornici. List piše da još u ponedjeljak za vladu svijet bio u redu. Iako marljiv, ali sveukupno manje popularan socijaldemokratski šef vlade Račan u zagrebačkoj je zračnoj luci osobno pozdravio trostruku hrvatsku dobitnicu zlatne medalje, Janicu Kostelić. (...) Siromašna zemlja napuhanim je skijaškim narodima bogatoga sjevera pokazala majstora ili bolje: majstoricu. Tako što je melem za dušu naroda i na neko vrijeme je zaboravljen stalni gnjev zbog vladajućih. (...) No Račanova neočekivana sreća kratko je trajala. Sukob u koaliciji brzo je izblijedio odsjaj olimpijskoga zlata. List podsjeća na to da je Dražen Budiša početkom mjeseca ponovno izabran za predsjednika HSLS-a, a neposredno prije toga je inzistirao na tome da stranci dade novi profil. Prema Budišinom mišljenju, HSLS je previše dopustio socijaldemokratima da ga okupiraju i riskira da na sljedećim izborima potpuno potone. Zajedno s HSS-om i Liberalnom strankom traži veće kompetencije pri odlučivanju o kadrovska pitanjima u vladi, kao i pravo na veto u pripremnom stadiju vladinih odluka. Budiša se svojim zahtjevima pokušava uplesti i u vanjskopolitička pitanja. Neue Zuericher Zeitung navodi kako je ministar gospodarstva Fižulić vijest o povlačenju doznao s televizije, a što je on za Jutarnji list prokomentirao kako je čak i Tuđman svojim ministrima osobno predao opomenu i to prije nego što su doznali svi drugi. List zaključuje da je novo vodstvo HSLS-a time je pokazalo što zamišlja pod liberalnom demokracijom. (...) Ako Budiša ubuduće ne pokaže veću spremnost na kompromise, Račanovo bi strpljenje moglo doći do kraja. To bi međutim značilo, drži većina komentatora, da će sve predstojeće reforme biti mjesecima blokirane. A takvo što si zemlja koja bi tako rado pripadala Europi jednostavno ne može priuštiti, upozorava Neue Zuericher Zeitung. (DW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 27. II. 2002. Zagreb: privilegirani utopljenik Lenac. Prilog Milana Gavrovića. Način na koji Hrvatska vlada spašava remontno brodogradilište Viktor Lenac izazvao je veliko zanimanje ovdašnje javnosti. Brodogradlište je dospjelo u nevolje nakon što je jedan danski naručitelj jednostrano raskinuo ugovor za već obavljen posao, vrijedan nekoliko desetaka milijuna dolara. Hrvatsku je javnost možda najviše zabavila informacija da je direktor Viktora Lenca koje je ovih dana dospjelo na rub ponora, imao 15 tisuća dolara mjesečne plaće. To je deset ministarskih plaća. Ali zanimljiviji je, pa i sumnjiviji od toga, način na koji vlada sada spašava to poduzeće. Za slučaj Lenca skrojena su sasvim nova pravila igre; i to takva kakva ne vrijede ni za jedno drugo poduzeće. Tako država jamči za zajam pomoću kojeg bi se brodogradilište trebalo ponovno osoviti na noge, iako je ono u potpuno privatnom vlasništvu. Istodobno je ta ista država odbila, na primjer, garanciju za zajam turističkom poduzeću Sunčani Hvar koje je cijelo u državnom vlasništvu. Pri tom je Sunčani Hvar u nevoljama jer mu država, kao i mnogim drugim hotelskim poduzećima, duguje za smještaj prognanika, i to oko 8 milijuna eura. Suprotno tome, nevolje brodogradilišta Viktor Lenac posljedica su pogrešnih poslovnih poteza. Pravnici posebno upozoravaju na još jednu odluku vlade kakva bi na zapadu bila nezamisliva. Zajam Viktoru Lencu dala je Reiffeisen banka koja je njegov suvlasnik. Pa ipak, država je jamčila i za taj zajam. To je izvan pameti, kažu pravnici, jer banka daje zajam svom poduzeću, dakle sama sebi, pa ako ga poslije sama sebi ne vrati, naplatit će se iz državnog budžeta novcem poreznih obveznika. Takvo potraživanje Zakon o stečaju uopće ne priznaje kao dug poduzeća jer bi se inače omogućila prevara pravih vjerovnika. Dužan sam sam sebi, pa zato neću platiti onome kome sam stvarno dužan. Ako Lenac nekom nesrećom ipak bankrotira, Reiffeisen banka neće, dakle, moći stati u red da se naplati iz stečajne mase. Ali ona to ni ne mora; umjesto toga jednostavno će poslati račun Ministarstvu financija. Hrvatska vlada koja je uporno tvrdila da se stečajevima sređuje privreda, u dvije je godine pustila niz vodu niz poduzeća s mnogo više radnika nego što ih je u Lencu. Na pitanje zašto se sada ponaša drukčije odgovor treba tražiti u politici, a ne u gospodarstvu. Gospodarski i pravno je to nedopustivo. Kao što je nedopustivo da potpredsjednik vlade Slavko Linić, kao nešto posebno važno, sada izjavljuje kako direktor Viktora Lenca ubuduće ne smije imati veću plaću od ministra. Njega se ne tiče što se dešava s privatnim novcem. Ali on je i te kako odgovoran za utrošak svake kune uzete iz džepova poreznih obveznika. (RFE) RADIO VATIKAN - RV 28. II. 2002. O životu Crkve. Prilog Neno Kužina. O crkveno-državnim odnosima u svjetlu novoga Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica raspravljalo se u Zagrebu na okruglom stolu što ga je priredilo Hrvatsko sociološko društvo. Dr. Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu predstavio je tri modela kojima se mogu urediti crkveno-državni odnosi. To su model državne Crkve, model odvojenosti Crkve od države i model striktne odvojenosti Crkve i države. Povjerenik grada Zagreba za odnose s Katoličkom crkvom Božo Rudež upozorio je kako su vjerske zajednice uputile 300 stranica primjedaba i sugestija na 12,5 stranica Zakona. Zakon je, prema riječima dr. Ivice Maštruka iz Ureda Predsjednika, u neku ruku talac Ugovora potpisanih između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Prezbiter Evanđeoske crkve Daniel Berković izrazio je mišljenje da su se vjerske zajednice propustile oduprijeti politizaciji cjelokupne situacije. Glavni imam zagrebački Aziz Hasanović iznio je stav Mešihata koji drži da bi se jednim amandmanom trebala otvoriti mogućnost svim vjerskim zajednicama za potpisivanje ugovora s Vladom kojim bi se definirale specifičnosti svake vjerske zajednice. Vjerska sloboda bi u modernom zakonodavstvu trebala biti shvaćena kao instrument slobodarskog izjednačavanja, a ne kao sredstvo borbe i nametanja pojedinih svjetonazora, rekao je dr. Željko Tanjić s KBF u Zagrebu, a prenijela IKA. (RV) BiH MONITOR 28. II. 2002. Hrvati izgubili mnogo od onog što im je Dayton jamčio 'Postojanje Republike Srpske kao etnički čiste države srpskog naroda u svakom slučaju legitimira pravo bosanskohercegovačkih Hrvata da i oni traže svoj entitet', izjavio je potpredsjednik Hrvatskog sabora Zdravko Tomac za današnji Večernji list BiH. 'Držim da je traženje trećeg entiteta posljedica stanja u kojem se nalaze Hrvati, odnosno ležernog ponašanja međunarodne zajednice prema činjenici da je sedam godina nakon Daytona RS ostala etnički čista država. (...) No, ja sam uvijek smatrao da se treba ići obrnuto, da treba sve učiniti da se transformira takva Republika Srpska, da se ostvari ravnopravnost svih triju naroda na cijelom teritoriju BiH', pojašnjava Tomac. Tomac spominje i Petritschevu izjavu da ustavne promjene trebaju osigurati ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata u RS te ravnopravnost Srba i Hrvata u Federaciji, kojom se jasno ocrtava trenutačno stanje u BiH. 'Ne treba govoriti o drugom Daytonu. Treba se vratiti na njegova načela, a ona su cjelovita i demokratska država BiH. Entiteti su u danom trenutku bili sredstvo ostvarivanja ravnopravnosti naroda na cijelom području BiH, ali su se danas pretvorili u nešto suprotno od Daytona. RS ima sve elemente države, Federacija se pretvorila u dominaciju Bošnjaka gdje su bez formalne promjene Daytona, promjenama izbornih pravila, ponašanjem međunarodne zajednice, Hrvati izgubili mnogo od onoga što im je Dayton jamčio', tvrdi Tomac u intervjuu koji donosi današnji Večernji list. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 25. II. 2002. NATO dvoji u pouzdanost Češke "NATO je u dvojbi mogu li se povjerljive informacije o nuklearnom oružju povjeriti Češkoj Republici bez da se ugrozi čuvanje tajne. Prema izvješću praškog dnevnika 'Mlada Fronta Dnes', ministar obrane Jaroslav Tvrdik potvrdio je NATO-ovu kritiku. Prema tumačenju lista, osobitu opasnost predstavljaju neke osobe iz okolice predsjednika vlade Zemana čija povjerljivost nije provjerena i koje su u kontaktu s osobama koje u pogledu čuvanja tajne slove kao nepouzdane. List poimence navodi Zemanovog utjecajnog glavnog savjetnika Miroslava Sloufa, bivšeg visokog komunističkog dužnosnika. Za Češku bi Republiku moglo imati neugodnih posljedica što je Zemanova socijaldemokratska manjinska vlada ključne položaje u političkim stožerima i službeničkom aparatu popunila s bivšim komunistima. Kako izvješćuje list, Sjedinjene bi se Države mogle očitovati protiv uključivanja Češke Republike u krug zemalja koje dobivaju povjerljive informacije o atomskom naoružanju. U Washingtonu ne vjeruju da je praška vlada kadra držati u tajnosti NATO-ove informacije", piše novinar lista kps. NJEMAČKA DIE WELT 28. II. 2002. Moć riječi "'Osovina zla' - kakvo stvaralaštvo riječima. Iako je pisac govora David Frum koji slovi kao izumitelj te udarne fraze uručio svoju ostavku, rječita kreacija ući će u povijest. Jednako kao i izričaj 'carstvo zla' kojega je Reagan koristio u odnosu na Sovjetski savez. Obojicu predsjednika, Reagana i Busha kritiziraju zbog pojednostavljivanja i nemarne ratne retorike. Ali istina je: 'carstvo zla' više ne postoji. Nije li tako da je mnogo kritizirana riječ pogodila u srž silu na samrti? Ni govor o 'osovini zla' nije ostao bez učinka. Iran se svim snagama bori protiv 'pripadnosti osovini'. Pokazuje dobru volju u suradnji s Afganistanom koji je na tlu i navaljuje na Irak da opet pusti u zemlju UN-ove nadglednike oružja. Bush je provocirao i postigao učinak. A i saudijsko-arapski prijestolonasljednik Abdallah nudi mirovnu inicijativu za Bliski istok skupa s arapskim sigurnosnim jamstvima što do nedavno nitko nije držao mogućim. Proglašena je tako senzacionalnom da ju Washington kao zaštitnik slabašnoga mirovnoga procesa osluškuje jednako kao i Javier Solana kao najviši vanjskopolitički dužnosnik EU-a. Riyad ne pripada 'osovini zla', ali 15 od 17 atentatora 11. rujna potječu iz te kraljevine kao i Osama bin Laden. Osjećaji krivnje? Strah od daljnjeg naoblačenja odnosa s Washingtonom, ionako napetog zbog nazočnosti američkih postrojba? Nasilje, rekao je iranski ministar vanjskih poslova Charrasi u Berlinu, niša ne rješava, ni na Bliskom istoku ni drugdje. Tomu se ne može proturiječiti. Možda je čak Sharonov oštar postupak protiv Arafata izazvao saudijsko-arapsku inicijativu. Svijet se, to se u svakom slučaju već sada može reći, poslije Bushova govora o 'osovini zla' pokrenuo na mnogim stranama", zaključuje komentator lista Dietrich Alexander. AUSTRIJA APA 28. II. 2002. Slovenija: opet nađene žrtve komunističkih masovnih ubojstava "U Sloveniji su opet nađene žrtve komunističkih masovnih ubojstava poslije Drugog svjetskog rata. Kako je u srijedu izvijestila slovenska izvještajna agencija STA pozivajući se na dogradonačelnika Slovenske Bistrice Alojza Vezjaka, građevinski radnici jednog privatnog poduzeća našli su nekoliko kostura u bunkeru u mjestu Zgornja Bistrica. Građevinski radovi koji su počeli početkom veljače, odmah su obustavljeni. Prema podacima dobivenim od Vezjaka, nastavit će se tek poslije pregleda nalazišta od strane policije, državnog tužiteljstva, suda i sudske medicine. Još je prošle godine u drugom bunkeru nađen 231 kostur. Krajem siječnja mariborška je državna tužiteljica Elizabeta Gyoerkoes izjavila da su o tomu već saslušani neki svjedoci i da su već počele identifikacije žrtava uz pomoć analize DNA. Nalaz u Slovenskoj Bistrici prošle je godine izazvao intenzivnu političku raspravu u Sloveniji u pogledu svladavanja komunističke prošlosti u kojoj su prvi put i visoki politički predstavnici izjavili svoje žaljenje. Procjenjuje se da je poslije komunističkog preuzimanja vlasti pobijeno oko 300 tisuća slovenskih i inozemnih političkih protivnika komunista i navodnih kolaboracionista s nacističkim režimom i pokopano u masovne grobnice. Prema podacima državnog povjerenstva, otkrivena je tek polovica tih grobnica". SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. II. 2002. Političko preusmjeravanje Europe na desno? "Situacija koja upućuje na to da bi se Zapadna Europa proljetos mogla preusmjeriti i krenuti prema političkoj desnici ne obećava smanjivanje napetosti između Washingtona i Zapadnih Europljana glede načina na koji Amerika vodi rat protiv terorizma. Konzervativci ove godine imaju priliku zamijeniti socijalističke vlade u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Portugalu. Njemačka i Francuska zemlje su koje će najvjerojatnije krenuti novim smjerom. (...) Edmund Stoiber, najistaknutiji konzervativni kandidat, uživa tu prednost što upravlja naprednom i inovativnom Bavarskom u kojoj se nalaze najsofisticiranije tehnološke industrije Njemačke i najdinamičnije gospodarstvo, ali i zatvorenom, samozadovoljnom, konzervativnom, katoličkom Bavarskom, koju drugi Nijemci ne vole previše. Ismijavaju ga zbog lederhosen koje nosi i zbog regionalnog dijalekta kojim govori. Njegovo protivljenje liberalizaciji imigracije donijelo mu je neprijatelje ne samo na ljevici nego i u ključnim segmentima desnice(...) Za sada se nije uspio nametnuti kao nacionalni političar, konkurirajući Gerhardtu Schroederu, koji je u složenom položaju zbog loše gospodarske situacije u Njemačkoj. No ankete pokazuju kako podrška bavarskom čelniku pada od kada je najavio svoju kandidaturu u siječnju. On podržava zamisao o američkom napadu na Irak. Nije potpuno sigurno da ju podržavaju i Nijemci. Kontroverza koja u Njemačkoj traje već neko vrijeme oko rata u Afganistanu upućuje na suprotno. Francuska se približava izborima na kojima će se natjecati već pomalo umorni kandidati koji se na političkoj sceni nalaze već četvrt stoljeća. Jacques Chirac, koji želi da ga se ponovno izabere za predsjednika, okrutno vlada desnicom od kada je izdao tadašnjeg predsjednika Valerya Giscard d'Estainga, u drugom krugu izbora 1981. godine, zadržavajući svoje sljedbenike kod kuće i osiguravši pobjedu socijalistu Francoisu Mitterrandu. Od tada je uklanjao svakog konzervativca koji mu se mogao suprotstaviti, istovremeno uspijevajući, pomoću samoporažavajućih manipulacija, provesti najveći dio svoje karijere na položaju premijera i predsjednika u sterilnom 'suživotu' s ljevicom, korumpirajući političku moralnost Francuske. Zahvaljujući stranačkim financijskim skandalima, postao je, kao i talijanski premijer Silvio Berlusconi, pomalo ozloglašena figura europske desnice. Njegov suparnik, socijalistički premijer, Lionel Jospin, na političkoj je sceni gotovo jednako dugo. Iako ga pomalo nevoljko poštuju, njegova je popularnost pala. Skandal u koji je bio upleten predstavljalo je otkriće je da je ušao u socijalističku stranku kao trockistički agent, s namjerom da vrši tajni utjecaj na stranku. Ni socijalistima, niti francuskim biračima, nikada nije ponudio intelektualno ozbiljno pojašnjenje svojih tadašnjih ili sadašnjih uvjerenja. Ponovni izbor Chiraca neće ponuditi bilo kakvu bližu suradnju s SAD-om od one koja postoji sada. Možda bi mogao značiti i manje suradnje, jer je ministar vanjskih poslova sadašnje vlade, Hubert Vedrine, u SAD-u zloglasan kao čovjek koji je SAD nazvao 'hipersilom' a nedavne izjave predsjednika Georgea W. Busha 'simplističkima' (oba komentara su, usput rečeno, potpuno točna), zapravo realističniji glede zajedništva s Washingtonom nego neki na francuskoj desnici. Chirac, napokon, slijedi tradiciju De Gaulle-a. Najčvršći saveznik Washingtona pripadnik je ljevice- Tony Blair, koji upravlja britanskom laburističkom vladom koja će na vlasti ostati još godinama. I Berlusconi čvrsto drži vlast u Italiji. Volio bi postati drugi najbolji prijatelj Amerike, no zbog skandala koji su zasjenili njegovu karijeru nema veći utjecaj van Italije. On je washingtonski prijatelj za kojeg je vjerojatnije da će osramotiti nego uveličati Ameriku u očima europske javnosti. Bez obzira na sve, trenutno je veoma popularan kod kuće, i želi povesti Italiju, Španjolsku i Britaniju u zajedničkom nastojanju da se Europska Unija preusmjeri prema liberalizaciji tržišta i udalji od tradicionalnih društvenih politika koje su osmislili socijalni demokrati i kršćanski demokrati. Britanski i španjolski čelnici na ovo odgovaraju kako je ovo savez koji povezuje interes, a ne rodnost umova i duša. Španjolski premijer Jose Maria Aznar trenutno je najzanimljivija politička figura na sceni. Jedan od razloga jest činjenica da je najavio svoje povlačenje. Šest godina nakon što je preuzeo vodstvo koalicije u složenim okolnostima uspio je ostvariti ono što je obećao, obnavljajući reputaciju države, smanjujući porez, povećavajući gospodarski rast i zauzimajući čvrsti stav- pomalo samoubilački čvrst, kao što to tvrdi jedan madridski komentator- protiv baskijskog nacionalističkog terorizma. To je ostvario istovremeno naglašavajući vrijednosti kao što su umjerenost, razum, ozbiljnost, skromnost, iskrenost, radišnost- vrijednosti, kako tvrde neki komentatori, tradicionalne španjolske buržoazije. Te su vrijednosti svakako sve samo ne one koje dijele i Berlusconi ili, mora se dodati, Blair, koji je sklon manipulacijama clintonovskog stila. Aznar tvrdi kako je obavio svoj posao i da se neće ponovno natjecati za članstvo u Parlamentu. Kontrast u odnosu na ono što se događa u Francuskoj, Italji i Britaniji je poučan", piše William Pfaff. THE LOS ANGELES TIMES 29. II. 2002. Akcija protiv Sadama Huseina "Mladom poručniku na terenu, samo 100 milja južno od Bagdada, odluka predsjednika Georgea H. W. Busha da 1991. godine preuranjeno okonča Zaljevski rat imala je puno smisla. Iračka vojska bila je uništena, civili su patili, vlast Sadama Huseina visjela je, izgledalo je, o koncu a neizbježne žrtve koje bi rezultirale napadom na Bagdad djelovale su kao previsoka cijena. Stvari se nisu razvile onako kako se očekivalo. Husein je još na vlasti a iračko stanovništvo i dalje pati. Iako nemamo mnogo izravnih dokaza jer je inspektorima UN-a zabranjen ulaz u Irak, broj iračkog nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja vjerojatno se povećao. Uz Huseinovu sklonost osveti i oružju masovnog uništenja, Irak se- bio on dio osovine zla ili ne- ističe kao velika teroristička prijetnja. Bivši predsjednik Bush i ja bili smo u krivu. Trebali smo srediti Huseina dok smo za to imali priliku. Deset godina kasnije, predsjednik George W. Bush suočen je sa sličnim izborom s kojim je bio suočen i njegov otac, a sve više ljudi slaže se kako Husein ovog puta treba nestati. Pristalice politike pregovaranja, ne agresivnog djelovanja, imaju podužu listu razloga za to da nastave primjenjivati diplomatska sredstva- inspekcije predvođene UN-om, gospodarske sankcije i političku izolaciju- umjesto napada na Irak. Tvrde da, s obzirom na nedostatak dokaza o iračkoj krivici za napade počinjene 11. rujna, vojni napad na Irak ne bi dobio međunarodnu potporu a učinkovita kampanja bi bila skuplja i složenija od one u Afganistanu, posebice bez podrške iračkih susjeda. Tvrde da bi bilo teško postići stabilni, demokratski režim nakon Sadama i da bi napad mogao potaknuti daljnje terorističke napade na SAD ili njegove saveznike. Iako bi unilateralna američka akcija u inozemstvu potakla negodovanje, uspjeh akcije bi potaknuo međunarodnu podršku. Regionalni saveznici, kao Turska, Jordan, Kuvajt, čak i Saudijska Arabija, stat će iza nas ako američka akcija bude bila hitra, s minimalnim brojem civilnih žrtava. Francuska, Njemačka, Rusija i drugi oprostit će američku akciju kada prijetnja koju predstavlja Husein bude nestala i kada novi Irak bude ponudio više prilika za komercijalnu suradnju. Američke oružane snage danas su sposobnije uništiti iračku vojsku. Napredna tehnologija, dojavna služba i snage za specijalne operacije daleko su superiornije u odnosu na one koje su postojale 1991. godine. U međuvremenu, loše opremljena iračka vojska za trećinu je manja u odnosu na onu od prije deset godina, zračne snage gotovo da i ne postoje a lojalnost iračkih vojnika je krhka. Iako bi bila potrebna brojna pješadija, ipak bi predstavljala tek djelić one koja je korištena 1991. godine. Ako ga se ostavi na miru, količina oružja masovnog uništenja u vlasništvu Sadama Huseina će porasti. Teroristi koji su 11. rujna bili tako šokantno uspješni, bili bi još ubojitiji da su bili naoružani nuklearnim ili biološkim oružjem. Iako bi izravni napad na Irak mogao povećati vjerojatnost odmazde od Sadama Huseina, on bi ga ipak natjerao da se usredotoči na vlastiti opstanak, čineći tako planski napad na SAD ili saveznike složenijim. Nedavni uspjeh u Afganistanu, tinjajuća srdžba zbog 11. rujna i popularnost predsjednika stvorili su savršeno ozračje za odlučnu akciju. Vlada mora brzo osmisliti pametne argumente koji će uvjeriti ključne saveznike, posebice u Perzijskom zaljevu, u to zbog čega je rat protiv Iraka od ključne važnosti za njihovu i našu sigurnost. SAD mora osigurati veliku podršku Iračkom nacionalnom kongresu i drugim mogućim sudionicima u novom iračkom režimu. To je plemenito i pravedno. Vojni ciljevi su ostvarivi i jasni. Akciju treba provesti", piše David Mc Cormick, bivši ratni inženjer i veteran Zaljevskog rata, autor knjige "The Downsized Warrior: America's Army in Transition". ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 28. II. 2002. Hrvatska vladina koalicija pod pritiskom "U utorak na večer u Zagrebu se saznalo da će socijalno-liberalna stranka (HSLS) opozvati iz vladine koalicije trojicu od svojih šest ministara. Najugledniji od njih je zamjenik predsjednika vlade Goran Granić koji je u vlastitim redovima pao u nemilost, zatim ministar gospodarstva Goranko Fižulić kao i voditelj resora prometa i veza Alojz Tušek. Očito je predviđeno da na Granićevo mjesto dođe Dražen Budiša, odnedavna ponovno šef HSLS-a. Predsjednik vlade Račan koji se do sada nije očitovao o najavi HSLS- a, vjerojatno nije obradovan tom opcijom. S Granićem se izvrsno slagao. Suradnja s Budišom može se naprotiv teško zamisliti, ne samo zbog posve različitih karaktera. I u presudnim stručnim pitanjima, poput suradnje s UN-ovim sudom u Haagu, zastupaju vrlo različita stajališta. Još u ponedjeljak je za vladu svijet bio u redu. Doduše marljiv ali u cijelosti ne baš popularan socijaldemokratski šef vlade Račan, u zagrebačkoj je zračnoj luci osobno pozdravio hrvatsku trostruku dobitnicu zlatne medalje Janicu Kostelić. Zatim su više stotina tisuća Hrvata koji su doputovali iz cijele zemlje, na središnjem Jelačićevom trgu pripremili oduševljeni doček 20-godišnjoj skijašici. Svirala je poznata rock grupa, gomila je plesala i slavila pod morem hrvatskih nacionalnih zastava. Jedna siromašna zemlja pokazala je blaziranim skijaškim nacijama bogatog sjevera majstora, bolje reći majstoricu. To godi narodnoj duši i dopušta da na neko vrijeme zaboravi svoju vječnu ljutnju na vladajuće. Za razliku od drugih hrvatskih narodnih junaka, tenisača Gorana Ivaniševića, Janica koja potječe iz nepolitičke športske obitelji Kostelić, neće pred vladom pasti na leđa. Teniski si je prvak zbog suradnje Zagreba s UN-ovim sudom dopustio oštre riječi protiv vlade. No Račanova nenadana sreća kratko je trajala. Zbog koalicijskog spora brzo je izblijedio sjaj olimpijskog zlata. Početkom mjeseca socijal-liberali su dvotrećinskom većinom Budišu izabrali za predsjednika stranke. Prošlog je ljeta zbog prosvjeda dao ostavku na taj položaj nakon što je vlada odlučila da će izručiti bivše generale Ademija i Gotovinu, koje je optužio haaški sud. Neposredno nakon što je izabran, Budiša je krenuo dati novi profil svojem HSLS- u. Po njegovu je mišljenju stranka dopustila prevelik utjecaj socijaldemokrata i došla u opasnost da na idućim izborima posve propadne. Sa seljačkom strankom i liberalima koji su također zastupljeni u koaliciji, zatražio je više prava na riječ u kadrovskim odlukama kao i pravo veta u pripremnom stadiju vladinih odluka. Budiša bi se sa svojim zahtjevima mogao pokušati uplesti u vanjskopolitička pitanja. Po njegovu je mišljenju Račan ušao u prevelike ustupke u predviđenom sporazumu o granicama sa Slovenijom. Manevar socijal-liberala za socijaldemokrate dolazi u nepovoljnom trenutku. Jedan od najpopularnijih nositelja nade, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić naštetio je ugledu stranke svojim nedoličnim ponašanjem. Tijekom novogodišnjih praznika dobro pijani Bandić pobjegao je poslije sudara i naposljetku je, nakon što je mučno pokušao zataškati događaj, pod pritiskom stranke morao odstupiti. Epizoda koja je tjednima ispunjavala novine zaslužuje pozornost stoga što je Račanova stranka opet zbog oklijevanja dobila negativne bodove. No ipak treba ocijeniti pozitivno što je događaj uopće dospio u medije i nije u dobro poznatoj maniri pometen pod tepih. Pravna država u Hrvatskoj očito više nije nepoznata riječ", zaključuje novinar lista Wok. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 28. II. 2002. Od fanatizma do međunarodnog terorizma "Kada bi razlozi sukoba u Palestini bili samo teritorijalni sporovi već bi bila moguća primopredaja koja bi to riješila. Zašto, onda, od 1948. Židovi i Arapi ne uspijevaju zajedno živjeti? Kao što se često podsjeća, i jedni i drugi pripadaju semitskoj skupini, rodu Abrahama-Ibrahima preko Izaka i Ismaela. No Židovi koji su se vratili u obećanu zemlju, nakon što su mnoga stoljeća proveli u dijaspori, poglavito u Europi, predstavljaju za Arape upad kojega čini nepodnošljivim ili ponižavajućim nejednakost u materijalnim i tehničkim resursima. Nekompatibilnost maksimalizira potom pozivanje na različite vjere. To je temeljna razlika, korištena kao instrument političke mobilizacije, iz koje dolaze nepomirljiva neprijateljstva. (...) U svakom povijesnom razdoblju, naravno, vjere su bile instrumenti političkih sukoba. No sada, bez primjera u prošlosti, vjere se prepuštaju masovnim 'strastima identiteta', koje pokazuju sklonost da iz njih naprave sredstva ratnih poticaja.(...) Prilog konfliktnosti ne daje samo Islam. U Ulsteru, između Belfasta i Londonderryija, od 1969. katolici i anglikanci se beskonačnom mržnjom, u metežu i atentatima, sukobljavaju u svakoj prigodi. Na Balkanu antipatija između Slovenaca-Hrvata i Srba izrazila je i antagonizam između katolika i pravoslavaca, kao što se na vjerskim običajima potom utemeljio i rat između Srba i bosanskih muslimana ili Kosovara. Kategorija vjerskog, primijetio je sociolog Durkheim, podrazumijeva podjelu svijeta između svetog i svjetovnog. No po društvenoj prirodi vjeroispovijesti, kolektivni život proizvodi i promiče ideju sile. Sada se snaga, osim samo kao moralna, lako shvaća i kao politička. Od tuda dolaze 'strasti identiteta', izrazi potrebe da se sebe prepozna, često pomiješani sa željom za moći, koje pokazuju sklonost korištenju vjere kao instrumenta neprijateljstva prema drugima. Još 1986. je Karel Wojtyla, kada je inaugurirao niz interkonfesionalnih skupova, smatrao tu pojavu najvećom opasnošću. Sada, 24. siječnja, nakon što je zatražio oprost za svako kršćansko zastranjenje, okupio je u Assisiju predstavnike svih vjera kako bi podijelio 'božanski duh' protiv mržnje, ratova, terorizma vjerskog fanatizma. No ta opasnost, koja tendira izvrnuti ili onečistiti vjerska vjerovanja, ostaje konkretna prijetnja", piše Alberto Ronchey. "Nove osovine za arhitekturu EU-a" "'Od Konvencije očekujem Europu koja bi bila u stanju funkcionirati. Inače, će, s perspektivom širenja na 20 i 25 članica, doći do paralize. Naša je zadaća razraditi nacrt nove europske arhitekture'. Peter Glotz predstavnik je njemačke vlade na Konvenciji o budućnosti EU-a. Šezdesetogodišnjak, akademac, stručnjak za medije, bivši socijaldemokratski zastupnik i bivši rektor sveučilišta u Erfurtu, Glotz je do 1996. bio jedan od glavnih stratega SPD-a. - U kojim će te se pravcima kretati i koji će biti frontovi? Hoće li prevladati nacionalna svrstavanja, ili, pak, kao u Europskom parlamentu, ona političkih obitelji? = Gledajte, bit će usuglašavanja na svim razinama. To je sasvim normalno. No ne mislim da će se stvoriti politički organske skupine kao u normalnom parlamentu. Vjerujem da će se, međutim, stvoriti različite koalicije, između država, političkih obitelji ili posve transverzalne, za različite probleme. Jedan primjer: europski zastupnici, bez obzira na pripadnosti, sigurno imaju zajedničke interese, osim što se dobro poznaju. Siguran sam da će zajedno iznijeti svoje bitke. Istina je da ćemo morati na spontan način izgraditi nove sporazume, temu po temu. - Još prije no što je počela Konvencija, britanski premijer Tony Blair i njemački kancelar Gerhard Schroeder iznijeli su nove prijedloge, u smislu jačanja Europskog vijeća. Njihova poruka zvuči; više nacionalnih država manje Bruxellesa. Je li to način da se Konvenciji pokaže pravac? = Dokument Blair-Schroeder zahtijeva potrebnu racionalizaciju rada Europskog vijeća. Predviđam da će biti i drugih, da će se stvoriti privremene osovine između zemalja, pogledajte onu između Blaira i Berlusconija glede tržišta rada, To mi se čini normalnim. Ono što je važno je budućnost Europe. Ja samo podupiratelj francusko-njemačkog sporazuma, koji je možda u prošlosti bio najjači. Ne nalazim ništa čudno u tome da Blair i Schroeder iznesu jednu zajedničku inicijativu. - Što će biti s vjerom, hoće li ući u Povelju o pravima i novi europski ustav? = Europska ideja utemeljena je i, ali ne samo, na kršćanskoj vjeri, No ne smatram, međutim, da to treba biti upisano u ustav. - Profesore Glotz, čini se da Konvencija kreće pogrešnom nogom. Predstavnici europskog parlamenta već su prosvjedovali radi prijedloga pravilnika kojega je iznio Giscard d'Estaign, optužen da želi koncentrirati previše vlasti u svojim rukama... = Radi se o djelomice opravdanim kritikama. Primjerice, Konvencija mora biti u stanju osnovati neko povjerenstvo. Osim toga nije moguće da neki član dva dana prije mora zabilježiti da će ga predstavljati zamjenik. Nadam se da će doći do kompromisa. Možda ne sutra ali možete biti sigurni da nećemo imati raspravu o dnevnom redu kao na kongresima socijaldemokratske mladeži.", razgovarao Paolo Valentino. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 28.II.2002. Libanonska inačica "Nešto prije početka operacije odmazde britanski se premijer Tony Blair očitovao za to da se u Afganistanu sastavi vlada u kojoj će biti zastupljene sve glavne etničke skupine u zemlji. Kao što se zna, Paštuni - jezgra talibana - čine tek oko polovice puka. Slične je izjave u načelu davala i Rusija. No kako god bilo, Moskva je sve do nedavno isticala potrebu da se međunarodno priznati Sjeverni savez podupire kao zakonita vlast. Uoči udara po Afganistanu on je, opirući se gotovo isključivo na afganistanske Tadžike, nadzirao deset posto područja. Britanski premijer pak, kako se čini, misli da je savez tek jedan (vjerojatno ne glavni) sudionik buduće vlade. Takvo je stajalište osobito važno. Englezi i Amerikanci po svoj će prilici u Afganistanu djelovati sinkronizirano. Dapače, uz Moskvu je samo London u prošlosti imao dugo iskustvo u vezama s tom zemljom i u pokušajima njezina preuređenja. S Afganistanom su dugo graničili Indija koja je postala britanska kolonija te srednja Azija koja je spočetka bila dijelom Ruskog carstva, a zatim i Sovjetskog Saveza. S obje strane englesko-indijske granice s Afganistanom živjeli su Paštuni (čijem su visokom plemstvu pripadali vladari Kabula), a s obje strane sovjetsko-afganistanske granice Tadžici, Uzbeki i Turkmeni. Tijekom dvaju ratova s Afganistancima u XIX. stoljeću, London se sukobio s dvjema različitim, ali međusobno povezanim težnjama. Ponajprije s ujedinjenjem tamošnjeg puka na čelu s Paštunima pod zastavom islama. Istodobno su rast pritiska i raznolik pristup raznim područjima, etničkim skupinama i klanovima oživili procese koji prijete da unište zemlju iznutra. Zaglibiti u beskrajno dugom ratu i uništiti Afganistan bilo je za Engleze jednako pogubno, a išlo je na ruku njihovu tadašnjem suparniku na tom području - Ruskom carstvu. Na koncu, uspostavivši vezu s Kabulom, Engleska se u zamjenu za odustajanje afganistanskog monarha da provodi samostalnu vanjsku politiku, obvezala da se neće miješati u unutarnje stvari Afganistana. Komunistički prevrat u Rusiji 1917. obnovio je englesko-ruski sukob. Tu je osobito važno bilo što su u sklopu SSSR- a, na afganistanskoj granici, nastale formalno neovisne sovjetske republike - Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan. Praksa se uvijek jako razlikuje od teorije. Osnutak vlade glavnih etničkih skupina (za što se danas zauzima London) u afganistanskim uvjetima moglo bi dovesti do stvaranja novog Libanona. Kao što se znade, u toj su zemlji, koju je Francuska stvorila iz dijela bivšeg Otomanskog carstva, tamošnje vjersko-etničke skupine uoči stjecanja neovisnosti dobile zakonom zajamčeno pravo da sudjeluju u vlasti ovisno o svom broju. Različita stopa nataliteta kod raznih skupina i dolazak palestinskih izbjeglica koji su jako poremetili uspostavljenu ravnotežu, pretvorili su zemlju u stalan izvor napetosti. Neće li osnutak višeetničke vlade u Afganistanu dovesti do sličnog rezultata? U XIX., pa i u XX. stoljeću, Britansko carstvo koje je bilo u njegovu susjedstvu, otvoreno se plašilo njegova raspada. Danas se Engleska, na drugom kraju svijeta, možda i ne boji takvog ishoda. Ipak, druge države koje su se uključile u borbu protiv terora, mogu imati drukčije mišljenje. I zemljopisna blizina mjestu događaja i sudjelovanje u regionalnim procesima prisiljavaju ih da razmišljaju ne samo o današnjem, već i o sutrašnjem danu", piše Aleksandr Umnov. FRANCUSKA LE FIGARO 28.II.2002. Francuska želi federaciju nacionalnih država "Francuska oprezno pristupa Konvenciji o budućnosti Europe koja danas počinje u Bruxellesu. Oprez francuskih vlasti u tom novom pothvatu tumači se blizinom izbora u zemlji, ali i željom da se 'europskim članovima Konvencije' dade potpuna sloboda u izradi prijedloga. Ta taktika ostavlja slobodan prostor drugim zemljama Unije kako bi iznijele vlastite zamisli. Francusko-njemački dvojac izostao je iz raspre, dok se ovih dana istaknula inicijativa kancelara Gerharda Schroedera i britanskog premijera Tonyja Blaira za veću učinkovitost Europskog vijeća. Predsjednik Jacques Chirac zaželio je jučer da Francuska pokaže 'visoki stupanj ambicija' za Konvenciju. 'Riječ je o izgradnji političke Europe kojom će se uspješno upravljati i koja će nakon proširenja biti kadra da utječe na sutrašnji multipolarni svijet', rekao je na sjednici Ministarskog vijeća. Državni se poglavar također zauzeo za Europu koja će biti 'više demokratska, jasnija i koju će građani moći u potpunosti prihvatiti'. Pošto je u prosincu 2001. postigla da se na dužnost predsjednika Konvencije imenuje Valery Giscard d'Estaing, Francuska je pustila da stvari idu svojim tokom. Jacques Chirac, kao i Lionel Jospin očitovali su se za to da se Konvencija i Međuvladina konferencija u 2003. završe Ustavom koji će omogućiti uspostavu federacije nacionalnih država. Oni žele sačuvati zajedničke politike, napose agrarnu politiku kojoj je Francuska privržena. 'Europski sadržaj je na prvom mjestu i određuje institucijsko pitanje. Ne želimo ući u europsku federaciju koja neće imati nikakve politike', ističe visoki dužnosnik. Potreba za boljim usklađivanjem nacionalnih gospodarskih politika i odbijanje da se europeizira vanjska politika Unije kako bi ostala u ovlasti vlada, također su točke koje povezuju Chiraca i Jospina. Premijer je prošle godine iznio nešto određenije prijedloge koji su još uvijek na stolu: osnutak Vijeća dopredsjednika vlada zaduženih za europska pitanja, imenovanje predsjednika Povjerenstva iz većine u Europskom parlamentu, reforma europskih izbora kako bi se zastupnici približili biračima i, napokon, jačanje uloge nacionalnih parlamenata u izgradnji Europe. Ministar za europske poslove Pierre Moscovici koji u Konvenciji zastupa francusku izvršnu vlast, zalagao se jučer u 'Le Mondeu' za zamisao o 'sjedinjenim europskim državama' koja se temelji na sustavu koji nije ni isključivo međuvladin ni federalni u pravom smislu. 'Moramo reformirati institucijski trokut - Povjerenstvo, Vijeće, Parlament - (...) i istodobno obnoviti (te ustanove) vrlo temeljito', rekao je. Zacijelo će trebati čekati rezultate izbora da bi se vidjelo kako Francuska to planira izvesti", piše Luc de Barochez. 27.II.2002. Je li radikalni islamizam propao? "To je paradoks 11.IX. Sveopći povik u glasilima bio je: 'Više ništa neće biti kao prije'. No pet mjeseci kasnije, golem gospodarski i politički stroj ponovno radi: stručnjaci raspravljaju o nadnevku povratka rasta, politički se dužnosnici vrijeđaju u najboljoj tradiciji. Jesu li napadaji na New York i na Washington već pali u zaborav? Naime, stvari nisu tako jednostavne. 11.IX. doista je značio veliku promjenu. Kako u odnosu geopolitičkih snaga, tako i u tehnikama ratovanja. Istodobno je omogućio da postanemo svjesni metoda islamista i njihove međunarodne izolacije: Guevara nije uspio izazvati požar u Latinskoj Americi; Bin Laden nije uspio srušiti ciljane režime: u Pakistanu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, itd. Postojeći se režimi vrlo dobro odupiru napadajima izvana. Gerard Chaliand, dobar analitičar geopolitičkih i vojnih problema, pokušao je sažeti bit događaja i njegove posljedice (knjiga 'Oružje terorizma', Louis Audibert). Njegovi zaključci prilično iznenađuju: tehnički, atentati od 11.IX. uklapaju se u logičan razvitak terorizma na međunarodnoj razini. Nema bitne promjene naspram prethodnog stanja. Jednostavno, treba napomenuti da napadači ovaj put biraju simbolične ciljeve: Manhattan i Washington. Dijalektički, to nasilje dovodi do napuštanja pravila 'zero mort'. Bush svojim sugrađanima najavljuje da će rat koji počinje imati 'visoku cijenu'; njegov su govor, uz potporu domoljubnih valova, sugrađani dobro prihvatili. Talibane i Al Kaidu uništit će američki odgovor (klasičan rat). Autor se sustavno bavi nekolikim problemima: razvitkom terorizma u svijetu u zadnjih pedeset godina; poviješću i ciljevima radikalnog islamizma; tehnikama ratovanja nakon Vijetnama. O svakoj točci izvodi zanimljive zaključke. Ponajprije što se tiče samog terorizma: postupno je s terorizma kao načina vojne borbe prešao na terorizam kao način spektakularnog izražavanja. Želi se zadati udarac osjećajima javnosti. To je vrijedilo za ubojstva i pokušaje ubojstva političara (Aldo Moro, Sadat, Indira Gandhi, Ivan Pavao II.), kao i za ciljeve koji se odsada biraju (veleposlanstva, spomenici i tornjevi u New Yorku). Jedina je dojmljiva novost postojanje mreža koje su raspršene uglavnom u razvijenim zemljama. Postojanje tih tajnih skupina omogućit će Bin Ladenu da preživi svoj poraz: borba protiv terorizma nipošto nije završena. Kada je riječ o cilju radikalnog islamizma, on je jasan: obnova ume, tj. zajednice vjernika. Brišu se države i granice koje su uspostavili Europljani i njihovi pomagači unutar samog islama. To je, dakako, čista utopija. No ima točno određenu zadaću: omogućiti novačenje fanatičnih pristaša. Oni se ne bore za novu suvremenost islama, već naprotiv za povratak pretpovijesnoj državi koja očito nikada nije ni postojala. Riječ je o obnovi islama koji slavodobitno pobjeđuje u svojoj izvornoj veličini. Zadnja napomena: razvitak rata nakon američkog poraza u Vijetnamu. Sve polazi od temeljne činjenice: SAD se više ne može vojno pobijediti. Bio je toga svjestan; no danas je dokazao da ga nijedan narod, nijedna skupina ne može pobijediti. Sovjeti su deset godina propadali u Afganistanu (bili su njihovi susjedi); SAD je svladao talibane za dva mjeseca. Čitav je svijet iznenadio svojom sposobnošću u raspoređivanju vojnih snaga na veliku udaljenost. Dakle, radikalni islamizam, misli Gerard Chaliand, za sada je propao. Terorizam je dojmljivo, zastrašujuće oružje, ali još nije kadro da uništi svoje protivnike. Zacijelo se zbog tih različitih razloga svijet, kako-tako, vratio starim navikama, pravilima i, dakako, slabostima", piše Georges Suffert.