IHT 12. II. MANJE DIVLJENJA A VIŠE STRAHA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. II. 2002. Manje divljenja prema Americi i više straha "Poštovanje ima lice i naličje. S jedne strane je divljenje a s druge strah. Ravnoteža poštovanja koje ostatak svijeta iskazuje SAD-u u posljednje dvije godine se izmijenila. Prevaga divljenja ustupila je mjesto strahu od vojne, trgovačke i financijske moći SAD-a. Isto tako, tko posjeti Washington zamijetit će kako se ravnoteža stavova promijenila i ovdje. Tiha washingtonska samouvjerenost zbog činjenice da je SAD bio model za gospodarski rast i izvor osobne slobode i političkih institucija nestao je. Na njegovo mjesto stupila je svijest o opsegu američke moći u jednopolarnom svijetu. Uz to se pojavila voljnost, čak i uživanje u tome da se tiraniziraju prijatelji i saveznici koji se sada smatraju marginalcima. No zbog 11. rujna, unilateralizam koji je bio rano obilježje nove Bushove vlade vjerojatno je bio ublažen realnostima globalnog vodstva u složenom svijetu u kojem živimo. Međutim, napadi su u tolikoj mjeri pobudili osjećaj žalosti među Amerikancima da se od svijeta sada očekuje da se složi sa svakom reakcijom, racionalnom ili iracionalnom, usredotočenom ili emotivnom, koja je nastala iz njega. Govor predsjednika Georgea W. Busha o 'osovini zla' u većini zemalja dočekan je sa zaprepaštenjem. No čak su i američki kritičari koji su Bushove riječi smatrali nezgrapnima smatrali kako je 'to njihov problem' ako se saveznici osjećaju uvrijeđenima zbog grubih prijetnji i nedostatka brige za interese drugih- uključujući i ključne saveznike kao što su Južna Koreja i Njemačka. U bipolarnoj eri bilo je moguće podijeliti svijet na crnu i bijelu sferu, čak iako to mnogi nisu prihvaćali. Sovjetski imperij i militantni komunizam bili su prave prijetnje dovoljno velikom broju zemalja. Ako je al Qaida takva prijetnja za Zapad, kako to da se tako malo savjetujemo s postojećim saveznicima ili ne gradimo mostove prema onim potencijalnima? Zbog čega povezivati Sjevernu Koreju s Iranom ili Iran sa njegovim starim neprijateljem Irakom? Zbog čega ignorirati većinu saveznika iz NATO-a? Zbog čega ustrajati na nazočnosti američkih vojnika na Filipinima, potičući tako nacionalizam kao i sumnju među muslimanskim susjedima? Odgovor djelomice leži u opsegu američke vojne moći. Paul Kennedy s Yalea procjenjuje kako uz posljednje povećanje proračuna, na SAD otpada 40 posto globalne vojne potrošnje, što je dvostruko više od globalnog udjela BDP-a SAD-a. Njegova oružana tehnologija prijatelje i potencijalne neprijatelje ostavila je daleko na začelju. Čak ni povećanja ulaganja u kinesku vojsku nisu bitnije utjecala na globalnu ravnotežu. U vojnim terminima, SAD jedva da treba saveznike za provođenje ratova protiv zemalja kao što je Irak, talibane da ni ne spominjemo. Nije čudno da se neprijatelji zastrašuju a prijatelji ignoriraju. Pitanje da li sve veća vojna spremnost znači ujedno i bolju obranu od al Qaide drugo je pitanje. Pa ipak, Pax Americana počiva u jednakoj mjeri na suglasju ostalih kao i na vojnoj moći SAD-a. Suglasje, pak, počiva na poštivanju američkih principa vlade, i poštivanju vrijednosti svjetskog otvorenog gospodarskog uređenja. Gospodarska globalizacija zahtijeva razinu međunarodne suradnje koja očito nedostaje novijoj američkoj diplomaciji. Sve je raširenija percepcija kako Amerika ima bešćutan stav prema siromašnim zemljama, pretjerani utjecaj na MMF i Svjetsku banku i da nije voljna činiti ustupke interesima multilateralizma. Njen pristup prema propasti argentinske politike valute koju je nekoć poticala i njen prezrivi stav prema Japanu dio su ovog unilateralizma. Pa ipak, u gospodarskoj sferi moć Amerike najvećim dijelom počiva na njenoj sposobnosti nastavljanja korištenja uloge dolara kao rezervne valute za financiranje vlastitih deficita. Nemoguće je predvidjeti kada će ovo prestati, no situacija nije održiva. U međuvremenu, Enron i Nasdaq uklonili su nešto glamura iz poduzetništva. Samocenzura 'nacionalnih interesa' nakon rujanskih terorističkih napada koju vrše mediji potkopava američko međunarodno promicanje slobodnih medija i pomaže autoritarne vladare. Isto je i s zatvaranjima onih koji nisu američke nacionalnosti i s postupanjem sa zatvorenicima. Najočitiji pristaše antiameričkog terorizma poraženi su a ostali se sada prikrivaju. No ciljevi terora - potkopavanje institucija, odnosa, povjerenja - možda napreduju u tajnosti. Simpatija za Ameriku mogla bi se lako pretvoriti u cinizam. SAD se osjeća svemoćno, no kako bi do maksimuma iskoristio svoj globalni utjecaj treba prijatelje, a oni imaju vlastite legitimne nacionalne interese. Ravnotežu između straha i divljenja prema SAD-u treba ponovno prilagoditi. To je barem želja onih koji mu se dive", piše Phillip Bowring.