IHT 9. II. BLAIR BI SE TREBAO ODLUČITI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 9. II. 2002. Blair bi trebao zatvoriti svoj leteći cirkus "Tony Blair opet putuje. Ovo je njegov sedmi put u inozemstvo od rujanskih terorističkih napada u SAD-u. Do sada je bio na Srednjem Istoku, u Afganistanu, Indiji i Pakistanu. Sada je otišao u Afriku. (...) Teško je shvatiti što od svega ovog ima Velika Britanija. Navijanje za SAD priskrbit će mu tapšanje po glavi. No bilo kakva nada da će ovo rezultirati njegovim utjecajem u Washingtonu još uvijek je iluzija. Uvelike premoćna tehnološka superiornost koju je SAD iskazao u Afganistanu znači to da rat protiv terorizma ne treba saveznike. Odluke o korištenju američke sile donose se na zatvorenim raspravama u Washingtonu. Američka je sila imperijalna u jednakoj mjeri u kojoj je to nekoć bila britanska. U oba slučaja, inozemni je savjet bio suvišan. Pokušati ugovoriti mirovni sporazum između Indije i Kašmira također je iluzija, posebice za bivšu kolonijalnu silu. A bilo tko tko misli da je sedam dana posjeta dovoljno da bi se riješio problem Afrike, 'ožiljka na savjesti svijeta', što su ambiciozne riječi Tonya Blaira, treba liječničku pomoć. Pa zašto onda Blair putuje svijetom? Dio razloga leži u privlačnosti putovanja u inozemstvo- što britanskom premijeru pruža priliku da se privremeno oslobodi teških problema u domovini(...). To je lijek na ranu političara koji zna da, kada se vrati u hladnu, kišnu Britaniju, nezadovoljstvo sistemom željeznica i sistemom zdravstva, koji su gori nego u mnogim zemljama u razvoju, rastu sve više. No postoje i dva dublja razloga. Prvi je nasljeđe Winstona Curchilla koji je osmislio romantičnu viziju sebe i Roosevelta kako među sobom odlučuju o budućnosti svijeta. Realnost je mnogo prozaičnija. No u Britaniji, Curchillova romantična verzija je opstala. Od tada, premijeri nastoje oživjeti slavnu prošlost. Harold Macmillan se ulizivao Jacku Kennedyu, Margaret Thatcher Ronaldu Reaganu a sada Tony Blair Georgeu W. Bushu. Drugi razlog je britanska iluzija o tome da još uvijek predstavljaju glavnu globalnu silu. Britanski status svjetske sile došao je svom kraju kada se SAD pridružio ratu protiv Hitlera u prosincu 1941., a Britanija je postala gospodarski satelit SAD-a, kao što je to predsjednik Dwight Eisenhower okrutno pokazao 1956. godine, kada je avanturu u Suezu priveo kraju obustavljajući dotok dolara Britaniji. No tijekom posljednjih 50 godina u Britaniji, vlada za vladom vjerovala je kako još uvijek može imati sličnu ulogu u rješavanju svjetskih problema. Što ima izvrsnu prođu kod britanskih birača. Pa ipak, ako Tony Blair odustane od ove iluzije, postoje dvije velike usluge koje bi mogao učiniti Britaniji u Europi i Britaniji u svijetu. Prvi je preuzeti vodstvo u uvjeravanju europskih partnera Britanije u to da, ako ne ulože u obranu, ujedinjena Europa neće biti relevantna u svjetskim zbivanjima. Europljanima neće pomoći to što gunđaju zbog američkog unilateralizma, jer su Amerikanci uložili u vojni stroj koji nema konkurenciju u čitavom svijetu. Neće ju dijeliti sa šarolikom skupinom podijeljenih Europljana koji si ne mogu priuštiti više od suvremene verzije luka i strijele. Druga usluga jest to da se okonča položaj Britanije koja je jednom nogom u, a drugom izvan Europe. Ovo ovisi o tome hoće li Britanija prihvatiti euro. Blairova politika je čekati dok ne budu obavljene neke gospodarske procjene. No pravo pitanje već je postalo jedno drugo. Je li Britanija spremna pridružiti se europskoj federaciji koja je u nastajanju? Da bi se javnost uvjerilo u ovo, bit će potrebna velika kampanja. No ako Tony Blair ne iskaže vodstvo i postavi Britaniju čvrsto u Europu a Europu ne pokrene na to da osuvremeni svoje naoružanje, šepurenje na svjetskoj pozornici njemu i Britaniji zaista neće donijeti mnogo", piše Roy Denman.