IT-YU-pravosuđe,zločini-Politika IT-11.II. REPUBBLICA- MILOŠEVIĆ-KOMENTAR ITALIJALA REPUBBLICA11. II. 2002.Pravda bez granica"Prema jednom starom dramskom pravilu, pištolj koji se pojavio na sceni na početku opere morat će zapucati
prije no što padne zastor. Sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ustanovljen po želji Washingtona, imao je funkciju pištolja uperenog na Slobodana Miloševića. Osam godina kasnije, kada se konačno pištolj sprema opaliti (suđenje Miloševiću počet će sutra u Haagu), čini se da je zastor već pao na taj clintonovski zapad koji se, makar i ambivalentno, nastojao suprotstaviti nekakvom međunarodnom pravdom pribjegavanju tehnike koja se uvelike rabila tijekom 20. stoljeća: genocidu.Bushova administracija protivi se tom pravosudnom globalizamu čiji bi prethodnik postao Sud, kada bi se još 8 država pridružilo 52 države koje su već ratificirale sporazum o osnivanju Stalnog međunarodnog suda (potpisao ga je i Clinton posljednjeg dana svoga mandata). Ništa slabija neprijateljstva ne dolaze od one europske diplomacije koja pripada realističkoj školi koja se boji bučnog miješanja međunarodnog pravosuđa u baršunasti svijet međunarodnih
ITALIJA
LA REPUBBLICA
11. II. 2002.
Pravda bez granica
"Prema jednom starom dramskom pravilu, pištolj koji se pojavio na
sceni na početku opere morat će zapucati prije no što padne zastor.
Sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ustanovljen po želji
Washingtona, imao je funkciju pištolja uperenog na Slobodana
Miloševića. Osam godina kasnije, kada se konačno pištolj sprema
opaliti (suđenje Miloševiću počet će sutra u Haagu), čini se da je
zastor već pao na taj clintonovski zapad koji se, makar i
ambivalentno, nastojao suprotstaviti nekakvom međunarodnom
pravdom pribjegavanju tehnike koja se uvelike rabila tijekom 20.
stoljeća: genocidu.
Bushova administracija protivi se tom pravosudnom globalizamu čiji
bi prethodnik postao Sud, kada bi se još 8 država pridružilo 52
države koje su već ratificirale sporazum o osnivanju Stalnog
međunarodnog suda (potpisao ga je i Clinton posljednjeg dana svoga
mandata). Ništa slabija neprijateljstva ne dolaze od one europske
diplomacije koja pripada realističkoj školi koja se boji bučnog
miješanja međunarodnog pravosuđa u baršunasti svijet međunarodnih
odnosa. Nepovjerenje je to koje će biti osnaženo ako će Milošević i
njegovi drugovi uspjeti u neugodu dovesti neke zapadne vlade
'otkrićima' o tajnim sporazumima s Beogradom. Radi svega toga
suđenje u Haagu neće inaugurirati novo doba, već će zaključiti doba
u kojem je treperila iluzija civilizacije pravne države čija bi
osnivačka jezgra bio Zapad. Isto tako je vjerojatno da će
međunarodna raspoloženja sugerirati sudu da brzo dođe do presude,
požurujući raspravu o odgovornosti Miloševića i njegove klike. Po
zaključenju, i provedbi 'manjih' suđenja za pokolje u bivšoj
Jugoslaviji i Ruandi, za dvije do tri godine UN-ov sud bi tako
okončao smetnju.
To izgleda želja Bushove administracije, potvrđena odlukom
američkog UN Budgetary commitee da do 2003. obustavi, kao za mjeru
osiguranja, davanje sredstava za financiranje Suda. (...)
Pravni čistunci će prigovarati da ne može biti nepristran jedan sud
tako ovisan od zapadne potpore, poglavito američke. (...) Tvrdit će
se, ne bez razloga, da se katastrofa bivše Jugoslavije ne može
svesti na Miloševićevu krivnju i projekt velike Srbije,
zapostavljajući simetrične projekte velike Hrvatske i velike
Albanije, manje smrtonosne ali identične po metodama i ideologiji.
I dodat će se da je to izostavljanje rođeno samo stoga što su
hrvatski nacionalizam i albanska gerila bili korisni kolonijalni
vojnici NATO-a protiv velikosrba. U tim primjedbama ima dio istine.
Dok je samo milosrdan smrt Tuđmana oslobodila Miloševićeve
sudbine, nekažnjivost osigurana važnim osobama albanskog OVK-a
objašnjava se zaštitom koju je za njih dogovorio Washington. No
čini nam se da je pitanje drugo: povijest je prevelika da bi stala u
sudnicu, u jednu sudsku shemu, u izvješće o zločinu. U ovom je
slučaju povijesna istina složenija od teza optužnice koja samo u
Miloševiću i njegovoj kliki vidi glavne, i zapravo jedine,
odgovorne za velikosrpski projekt. U stvarnosti je taj projekt
Milošević posudio, kada mu je odgovaralo, od utjecajnih akademskih
krugova, koji su sa svoje strane nudili učenu legitimizaciju
paničnoj agresivnosti koju je u srpskim masama pokrenula globalna
kriza federacije. (..) On nije vodio Srbiju u etničko čišćenje više
no što je većina Srba vodila njega, dajući mu glasove čak i tijekom
pokolja u Bosni. Bilo je to 'demokratsko' istrebljivanje, pošto je
prešutno odobreno od parlamentarne većine, a i sigurno nije bilo
sprječavano od ove oporbe koja je danas postavljena na čelo
polunove Srbije.
Dakle, je li beskorisno i licemjerno ovo suđenje, kako jednoglasno
tvrde antiglobalistički zagovornici trećeg svijeta, a potiho
ultrarealistične desnice? Jesmo li pred uobičajenim obredom kojim
pobjednici sude pobijeđenima? Moglo bi se odgovoriti drugim
pitanjem; je li beskoristan bio Nuernberški proces?(...) Haaško
suđenje može obaviti isti posao mentalne higijene opovrgavajući u
raspravi sheme koje negiraju ili umanjuju, a s kojima je veliki dio
Zapada tumačio ratove bivše Jugoslavije. Većini su oni izgledali
kao eksplozije tisućljetnih mržnji između konstitucionalno
nekompatibilnih etničkih identiteta. Iz te 'vulgate' rodila se
knjiga 'Clash of civilizations' Samuela Huntingtona, po kojem je
istrebljenje bosanskih muslimana bilo 'rat među civilizacijama'
(str.289. u izdanju Touchstone books). Tumačeno na taj način svako
etničko čišćenje postaje neizbježan rezultat, ne planiran,
tektonskih sudara koji se dešavaju u dubini povijesti i kolektivnog
Ja. No kao što međutim ukazuje pozivanje Miloševića pred sud, kada
se raščlanjuje jedno etničko čišćenje ne pojavljuju se narodi
zaposjednuti povijesnim bijesovima, nego intenzivan rad tajne
strukture (čiji su oslonac bile tajne službe i posebne postrojbe
policije), koja je koordinirala paravojne bande organizirane sa
ciljem, a odgovarala je izravno najvišoj vlasti. Drugim riječima,
etničko čišćenje upućivalo je na centraliziranu organizaciju,
isplanirane metode, vojno-politički nacrt da se smaknu, unište ili
deportiraju teorijski neprijateljske manjine", piše Guido
Rampoldi.