FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

IT-11.II. REPUBBLICA- MILOŠEVIĆ-KOMENTAR

IT-YU-pravosuđe,zločini-Politika IT-11.II. REPUBBLICA- MILOŠEVIĆ-KOMENTAR ITALIJALA REPUBBLICA11. II. 2002.Pravda bez granica"Prema jednom starom dramskom pravilu, pištolj koji se pojavio na sceni na početku opere morat će zapucati prije no što padne zastor. Sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ustanovljen po želji Washingtona, imao je funkciju pištolja uperenog na Slobodana Miloševića. Osam godina kasnije, kada se konačno pištolj sprema opaliti (suđenje Miloševiću počet će sutra u Haagu), čini se da je zastor već pao na taj clintonovski zapad koji se, makar i ambivalentno, nastojao suprotstaviti nekakvom međunarodnom pravdom pribjegavanju tehnike koja se uvelike rabila tijekom 20. stoljeća: genocidu.Bushova administracija protivi se tom pravosudnom globalizamu čiji bi prethodnik postao Sud, kada bi se još 8 država pridružilo 52 države koje su već ratificirale sporazum o osnivanju Stalnog međunarodnog suda (potpisao ga je i Clinton posljednjeg dana svoga mandata). Ništa slabija neprijateljstva ne dolaze od one europske diplomacije koja pripada realističkoj školi koja se boji bučnog miješanja međunarodnog pravosuđa u baršunasti svijet međunarodnih
ITALIJA LA REPUBBLICA 11. II. 2002. Pravda bez granica "Prema jednom starom dramskom pravilu, pištolj koji se pojavio na sceni na početku opere morat će zapucati prije no što padne zastor. Sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ustanovljen po želji Washingtona, imao je funkciju pištolja uperenog na Slobodana Miloševića. Osam godina kasnije, kada se konačno pištolj sprema opaliti (suđenje Miloševiću počet će sutra u Haagu), čini se da je zastor već pao na taj clintonovski zapad koji se, makar i ambivalentno, nastojao suprotstaviti nekakvom međunarodnom pravdom pribjegavanju tehnike koja se uvelike rabila tijekom 20. stoljeća: genocidu. Bushova administracija protivi se tom pravosudnom globalizamu čiji bi prethodnik postao Sud, kada bi se još 8 država pridružilo 52 države koje su već ratificirale sporazum o osnivanju Stalnog međunarodnog suda (potpisao ga je i Clinton posljednjeg dana svoga mandata). Ništa slabija neprijateljstva ne dolaze od one europske diplomacije koja pripada realističkoj školi koja se boji bučnog miješanja međunarodnog pravosuđa u baršunasti svijet međunarodnih odnosa. Nepovjerenje je to koje će biti osnaženo ako će Milošević i njegovi drugovi uspjeti u neugodu dovesti neke zapadne vlade 'otkrićima' o tajnim sporazumima s Beogradom. Radi svega toga suđenje u Haagu neće inaugurirati novo doba, već će zaključiti doba u kojem je treperila iluzija civilizacije pravne države čija bi osnivačka jezgra bio Zapad. Isto tako je vjerojatno da će međunarodna raspoloženja sugerirati sudu da brzo dođe do presude, požurujući raspravu o odgovornosti Miloševića i njegove klike. Po zaključenju, i provedbi 'manjih' suđenja za pokolje u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, za dvije do tri godine UN-ov sud bi tako okončao smetnju. To izgleda želja Bushove administracije, potvrđena odlukom američkog UN Budgetary commitee da do 2003. obustavi, kao za mjeru osiguranja, davanje sredstava za financiranje Suda. (...) Pravni čistunci će prigovarati da ne može biti nepristran jedan sud tako ovisan od zapadne potpore, poglavito američke. (...) Tvrdit će se, ne bez razloga, da se katastrofa bivše Jugoslavije ne može svesti na Miloševićevu krivnju i projekt velike Srbije, zapostavljajući simetrične projekte velike Hrvatske i velike Albanije, manje smrtonosne ali identične po metodama i ideologiji. I dodat će se da je to izostavljanje rođeno samo stoga što su hrvatski nacionalizam i albanska gerila bili korisni kolonijalni vojnici NATO-a protiv velikosrba. U tim primjedbama ima dio istine. Dok je samo milosrdan smrt Tuđmana oslobodila Miloševićeve sudbine, nekažnjivost osigurana važnim osobama albanskog OVK-a objašnjava se zaštitom koju je za njih dogovorio Washington. No čini nam se da je pitanje drugo: povijest je prevelika da bi stala u sudnicu, u jednu sudsku shemu, u izvješće o zločinu. U ovom je slučaju povijesna istina složenija od teza optužnice koja samo u Miloševiću i njegovoj kliki vidi glavne, i zapravo jedine, odgovorne za velikosrpski projekt. U stvarnosti je taj projekt Milošević posudio, kada mu je odgovaralo, od utjecajnih akademskih krugova, koji su sa svoje strane nudili učenu legitimizaciju paničnoj agresivnosti koju je u srpskim masama pokrenula globalna kriza federacije. (..) On nije vodio Srbiju u etničko čišćenje više no što je većina Srba vodila njega, dajući mu glasove čak i tijekom pokolja u Bosni. Bilo je to 'demokratsko' istrebljivanje, pošto je prešutno odobreno od parlamentarne većine, a i sigurno nije bilo sprječavano od ove oporbe koja je danas postavljena na čelo polunove Srbije. Dakle, je li beskorisno i licemjerno ovo suđenje, kako jednoglasno tvrde antiglobalistički zagovornici trećeg svijeta, a potiho ultrarealistične desnice? Jesmo li pred uobičajenim obredom kojim pobjednici sude pobijeđenima? Moglo bi se odgovoriti drugim pitanjem; je li beskoristan bio Nuernberški proces?(...) Haaško suđenje može obaviti isti posao mentalne higijene opovrgavajući u raspravi sheme koje negiraju ili umanjuju, a s kojima je veliki dio Zapada tumačio ratove bivše Jugoslavije. Većini su oni izgledali kao eksplozije tisućljetnih mržnji između konstitucionalno nekompatibilnih etničkih identiteta. Iz te 'vulgate' rodila se knjiga 'Clash of civilizations' Samuela Huntingtona, po kojem je istrebljenje bosanskih muslimana bilo 'rat među civilizacijama' (str.289. u izdanju Touchstone books). Tumačeno na taj način svako etničko čišćenje postaje neizbježan rezultat, ne planiran, tektonskih sudara koji se dešavaju u dubini povijesti i kolektivnog Ja. No kao što međutim ukazuje pozivanje Miloševića pred sud, kada se raščlanjuje jedno etničko čišćenje ne pojavljuju se narodi zaposjednuti povijesnim bijesovima, nego intenzivan rad tajne strukture (čiji su oslonac bile tajne službe i posebne postrojbe policije), koja je koordinirala paravojne bande organizirane sa ciljem, a odgovarala je izravno najvišoj vlasti. Drugim riječima, etničko čišćenje upućivalo je na centraliziranu organizaciju, isplanirane metode, vojno-politički nacrt da se smaknu, unište ili deportiraju teorijski neprijateljske manjine", piše Guido Rampoldi.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙