DNEVNI PREGLED BR. 27. 7. VELJAČE 2002.

DEUTSCHE WELLE - DW 6. II. 2002. Pregled tiska Njemački tisak nakon završenog Svjetskog gospodarskog foruma ocjenjuje njegove rezultate. Nordbayerische Kurier iz Bayreutha komentira govor glavnog tajnika Ujedinjenih Naroda Kofi Annana. Annanov poziv velikim tvrtkama da više investiraju u zemlje u razvitku zbog više razloga treba bolje pogledati koliko to ima veze s praksom. Solidna i stabilna vladavina u tim je zemljama zapravo iznimka, bez obzira radilo se o Nigeriji, Azerbejdžanu ili Burmi. Svjetski gospodarski poredak socijalno nije pravedan. Ali kod mnogih zemalja Trećeg svijeta uzroci nevolje prije svega leže u unutrašnjopolitičkim odnosima. Dok se tamo ništa ne promjeni, i velike tvrtke će dobro razmisliti prije nego što investiraju i tu neće ništa promijeniti niti poziv Kofi Annana, drži list. Njemačku javnost i sav tisak je šokirala statistika o broju nezaposlenih u Njemačkoj. Prvo zbog samih nezaposlenih - a drugo što ogroman birokratski aparat Zavoda za zapošljavanje koji, kako je utvrdila državna služba za reviziju, ne oklijeva falsificirati statistiku kako bi izgledalo da je Zavod djelotvoran - iako broj nezaposlenih raste. Hannoverische Allgemeine Zeitung piše da je upravo nevjerojatno da više od 80.000 ljudi radi u njemačkim zavodima za zapošljavanje, a godišnje toj birokraciji odlazi 51 milijarda. Tako građanima može biti zanimljivo koliko oni zaista posreduju pri traženju posla. Ako nije istina kao što se do sada tvrdilo da svaki peti, a ne svaki drugi traži posao, onda se ponovno postavlja pitanje o smislu takvog državnog posredničkog aparata. Ali ovaj puta njemački ministar rada Walter Riester nije dežurni krivac. Zavod za zapošljavanje upravlja se paritetno od poslodavaca, sindikata kao i predstavnika savezne države, pokrajine i općine. A tu bi svatko trebao pomesti ispred svog praga, drži list. Badische Zeitung iz Freiburga upozorava da je čuđenje nad rezultatima besmisleno. Sada se svi naveliko čude, a njemačka je televizija još prije četri godine izvještavala o sličnim rezultatima. I svi koji se sada iščuđavaju - i u vladi i u oporbi, poslodavci i sindikati - su kao članovi nadzornih odbora zavoda za zapošljavanje već odavno mogli saznati sve o svakodnevnici u posredovanju nezaposlenih - samo da su to željeli. Već davno je utvrđeno kako se u Zavodima za zapošljavanje nezaposlenost samo obrađuje - umjesto da se protiv nezaposlenosti bori, piše Badische Zeitung. Njemačko izdanje The Financial Timesa koje izlazi u Hamburgu povezalo je dva događaja - protivljenje Njemačke Europskoj uniji zbog potpunog oslobađanja tržišta automobila koji imaju lošim svjedodžbe i o državnom deficitu zbog kojih Njemačka strepi hoće li iz Bruxellesa dobiti opomenu. I u Berlinu su brzi kada treba kritizirati odnos Italije prema Europi. S pravom, jer je talijanski premijer Berlusconi uvijek spreman da korist europskog projekta podčini vlastitim interesima održavanja na vlasti. Žalosno je jedino da ni njemačka politika prema Europi nije potpuno imuna od svojevrsne 'berluskonizacije'. To se već dogodilo prigodom odredbi o neprijateljskom preuzimanju tvrtki, a sada to njemački kancelar čini ponovno: pokušava brzo izgraditi vlastiti politički profil na račun institucija iz Bruxellesa - i mrtav-hladan pritom riskira njemački ugled u Europskoj uniji. Ovaj puta se napada potpuno razumna liberalizacija tržišta osobnih automobila, nagađaju se 'mračni interesi' samih službenika u Bruxellesu i Europskom povjerenstvu podmeću nepoštene namjere - i to vjerojatno samo zato što je Bruxelles dao žutu kartu njemačkoj politici proračuna - i to s pravom. (...) Schroeder mora hitno razmisliti o cijeloj stvari, kako u vlastitom interesu tako i u interesu Njemačke i Europe, upozorava list. (DW) BRITANSKI RADIO - BBC 6. II. 2002. Pregled tiska S naslovnih stranica većine britanskih dnevnika svoje podanike danas promatra kraljica Elizabeta II. koja je točno prije pedeset godina došla na prijestolje nakon smrti svoga oca kralja Georgea VI. Većina listova, uglavnom okrenuta domaćim temama, bavi i predstojećom posjetom premijera Blaira zemljama zapadne Afrike i odnosom Zapada prema najsiromašnijem kontinentu. Ali za početak izdvajamo The Guardian koji, pozivajući se na odvjetnike u Parizu i Beogradu, tvrdi da bi Slobodan Milošević čije suđenje počinje sljedećeg tjedna mogao tražiti svjedočenje Tonyja Blaira, Billa Clintona i drugih NATO-ovih čelnika. List ove tvrdnje naziva najavom aktivne Miloševićeve obrane pred sudom i prenosi riječi kontroverznog francuskog advokata Jacquesa Vergesa da bi haaški sud, ako je nezavisan, čak i bez Miloševićevog traženja trebao na klupu za svjedoke dovesti Clintona, Blaira, Schroedera i Chiraca. The Guardian dodaje da su slične naznake stigle i od Miloševićeva odvjetnika Zdenka Tomaševića te da je potvrđeno da se Verges, poznat po zastupanju teroriste Carlosa Ramiresa 'Šakala' i šefa Gestapoa u Lionu Klausa Barbiea, sastao s Miloševićem. The Guardian navodi ocjenu drugih odvjetnika i dužnosnika suda da optuženi može pozvati svjedoke samo ako se dokaže da je njihovo svjedočenje relevantno te da američki i britanski izvori kažu da pojavljivanje Tonyja Blaira ili Billa Clintona ne bi dolazilo u obzir. Organizacija za ljudska prava Human Rights Watch tvrdi da bi se sud prema takvim zahtjevima, budući da je riječ o javnim osobama, morao ponašati u skladu s povjerenim mu zadatkom da spriječi da Miloševićevo suđenje ne postane cirkus, piše The Guardian. Premijer Blair dao je, uoči turneje po zemljama zapadne Afrike tijekom koje će sa domaćinima razgovarati o trgovačkim odnosima, pomoći i dugovima, intervju za The Times. Blair je upozorio da bi se Zapad, ako ne pokrene korake za smanjenje siromaštva u Africi, mogao sučeliti s novim terorističkim napadima. Uspoređujući trenutni položaj Afrike s Afganistanom od prije deset godina - državom koja je prepuštena propadanju preživljavala zahvaljujući drogama i terorizmu - britanski premijer u The Timesu primjećuje da su se krajnje posljedice takvog stanja osjetile na američkim ulicama. Ne smijemo propustiti najbolju priliku koja se našoj generaciji ukazala da zaliječimo ranu Afrike, to nam je dužnost i to ćemo i učiniti, rekao je Tony Blair. Blairov put u Afriku potaknuo je brojne komentare. Pomoć Africi je pitanje morala, tvrdi na stranicama The Daily Telegrafa Bob Geldoff, inicijator Bend Aida iz 1985. godine, zalažući se za potpuni oprost dugova najsiromašnijim afričkim zemljama i omogućavanje slobodnog pristupa europskim tržištima za proizvode iz tih država. Komentator The Independenta piše da Blairov posjet neće zaliječiti rane koje Afrika nosi, ali će čak i najmanja korist koju donese biti bolja od nebrige koja je, od vremena dekolonizacije, često pokazivana prema tom kontinentu. Imaju li se na umu primjedbe američkog ministra financija Paula O'Neila izgovorene na Svjetskom gospodarskom forumu u New Yorku da su siromašne zemlje same krive za svoju sudbinu te da bi svi mogli biti bogati kao SAD samo da se dostatno potrude, više je nego potrebno, drži The Independent, da Britanija kao bliski saveznik SAD-a pokaže da svi na Zapadu tako ne misle. The Guardian objavljuje komentar Thomasa Friedmana o vojnotehnološkom jazu Amerike i Europe kao prijetnji opstanku NATO-ovih vođa. Europsko zaostajanje za Sjedinjenim Državama pokazalo se u Afganistanu i na Kosovu, drži Friedman, a temeljeno je na nižoj tehnološkoj razini europske vojne industrije, ali i činjenici da za Europljane američka osovina zla ne predstavlja toliku prijetnju koja bi zahtjevala veće izdvajanje za vojsku. Amerika je toliko tehnološki ispred Europe da su joj saveznici NATO-a sve manje potrebni za vođenje ratova na velikim udaljenostima. Rezultat je sve izraženije približavanje vojnom apartheidu unutar NATO-ovih čelnika: Amerika će biti kuhar koji određuje jelovnik i kuha sva glavna jela, dok će njenim saveznicima iz NATO-a dopasti uloga potrčka čija je zadaća pospremati stolove i održavati mir i to neograničeno. Ako Europljani zaista žele od početka biti uključeni u vojne operacije s Amerikancima, morat će daleko više izdvajati za zrakoplove i opremu. U protivnom neće imati pravo prigovarati američkom unilateralizmu, zaključuje Thomas Friedman u The Guardianu. (BBC) VELIKA BRITANIJA REUTERS 6. II. 2002. Zapad želi da u Bosni bude života i izvan okvira Daytona "Slobodana Miloševića, suđenje kojem počinje slijedećeg tjedna u UN-ovom sudu za ratne zločine, Zapad je nekoć smatrao mirotvorcem prije nego li ratnim zločincem. Sporazum iz Daytona kojim je okončan bosanski rat nasljeđe je tih dana. A više od šest godina nakon što je potpisan u bazi zračnih snaga SAD-a u Ohiu, među međunarodnim mirovnim promatračima postoji suglasje kako Dayton nije dovoljan za stvaranje održive Bosne. Diplomati priznaju kako je Dayton velikim dijelom bio kompromis nastao duž rovova na kraju rata koji je dao previše moći dvjema veoma autonomnim regijama i nedovoljno moći središnjoj vladi da bi nastala funkcionalna moderna država. No, ne zalažu se ni za povremene pozive nekih političara i analitičara da sazovu novu mirovnu konferenciju i osmisle 'Drugi Dayton'. Umjesto toga, Bosance potiču da Dayton promatraju kao početnu točku a ne krajnji cilj. Njihova mantra jest ta da bi narod Bosne trebao preuzeti vodstvo u reformiranju svoje zemlje. Uže veze s Europskom Unijom - uključujući i eventualno članstvo - spominje se kao nagrada. 'Na kraju, Bosna ne bi trebala biti daytonska zemlja. Trebala bi biti europska zemlja', kazao je Wolfgang Petritsch, austrijski diplomat, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni. SAD je, pregovarajući s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem koji je predstavljao bosanske Srbe, ugovorio mirovni sporazum u Daytonu, u studenom 1995. godine, čime je okončano više od tri godine borbi u kojima je poginulo oko četvrt milijuna ljudi. Sporazum je (...) podijelio Bosnu na dvije polovice poznate kao 'entiteti'- Republiku Srpsku i Federaciju koju uglavnom čine Muslimani i Hrvati. Svaki entitet ima vlastitu vojsku, vlastite televizijske postaje, vlastitu mobilnu telefonsku mrežu, vlastite direktne izvore prihoda. Središnja država je nestala. Iako su glasno protestirali protiv njega kada je ugovoren, mnogi tvrdokorni bosanski Srbi počeli su podržavati Dayton, vjerujući kako ih je uvelike približio monoetničkoj minidržavi s bliskim vezama sa Srbijom, čemu su težili svo vrijeme. Početni pokušaji da se stvore čak i ograničene osobine jedinstvene države što je Dayton osigurao - kao što su putovnice, zajedničke registarske tablice na vozilima i zajednička valuta- blokirani su zbog nesuglasica između različitih etničkh skupina. Samo dvije godine nakon Daytona, međunarodna zajednica je svom visokom predstavniku u Bosni dala više ovlasti da nametne odluke i otpušta lokalne dužnosnike koji ometaju integraciju Bosne. 'Nalazimo se približno tamo gdje smo bili 1998. godine', kazao je jedan viši međunarodni dužnosnik o nastojanjima implementacije mira. No mnogi zapadni diplomati još uvijek vjeruju kako je Daytonski mirovni sporazum najbolje što se moglo postići u to vrijeme. Žestoki rat značio je i to da različite etničke skupine u Bosni nisu željele imati previše posla jedne s drugima. I susjedne države morale su potpisati sporazum kako bi on mogao biti primijenjen, no nacionalisti su bili na vlasti u Hrvatskoj i u Srbiji, vršeći snažan utjecaj na bosanske Hrvate i Srbe. Zapad je Miloševića učinio svojim mirovnim partnerom na srbijanskoj strani jer je vjerovao da je prihvatljiviji nego čelnik bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću, kojeg je optužio sud za ratne zločine UN-a. No Milošević, koji je i sam sada optuženik i to na temelju optužbi za najozbiljnije zlodjelo, genocid, zbog njegove uloge u podržavanju srbijanskih sila koje su počinjale zvjerstva u Bosni, teško da je mogao postati ljubitelj snažne i centralizirane Bosne. 'Dayton je rezultat posebnog niza okolnosti na kraju rata', kazao je jedan zapadni diplomat. Sada se susjedstvo promijenilo. Reformatori prijateljski raspoloženi prema Zapadu upravljaju i Srbijom i Hrvatskom. Imaju mnogo vlastitih problema i manje su skloni miješati se u bosanska pitanja. Diplomati se nadaju kako će novi zemljovid potaknuti više bosanskog stanovništva da svoju državu prihvate kao realnost i da bi etnička neprijateljstva mogla izbljedjeti kako se budu gradile zajedničke institucije. Ključ za njihove nade u funkcionalniju i multietničku Bosnu jest presuda Ustavnog suda Bosne iz srpnja 2000. da entiteti sa svim narodima trebaju postupati ravnopravno. Presudu suda mnogi smatraju najvažnijim događajem u Bosni od kraja rata- ključni trenutak koji zemlji daje priliku da se reformira u učinkovitiju i istinski multietničku zemlju. To znači da bi entiteti trebali biti u mnogo manjoj mjeri zasnovani na etničkim temeljima, s više prava i visokih položaja za Srbe u federaciji i za Muslimane i Hrvate u Republici Srpskoj. Zapadni dužnosnici tvrde kako je presuda primjer institucija koje je stvorio Dayton, kao što je ustavni sud, koje djeluju s ciljem poboljšavanja zemlje i njenog unaprijeđivanja. 'Vlade dva entiteta postat će istinski multietničke', kazao je Petritsch. 'Ovo će biti izvanredan poticaj za konačni cilj... Daytona, odnosno ponovnu uspostavu multietničke BiH.' Lokalni čelnici dugo raspravljaju o tome kako promijeniti ustave dva entiteta tako da budu u skladu s presudom suda. Neki analitičari vjeruju kako će Petritsch konačno morati upotrijebiti svoje ovlasti da bi nametnuo rješenje. Mnogo toga ovisit će o opsegu promjena i tome koliko će kvalitetno biti implementirane. Mark Wheeler, direktor bosanskog ogranka 'International Crisis Group', odluku suda opisuje kao posljednju priliku da se stvori održiva Bosna. 'Radi se o izvrsnom ugrađenom mehanizmu koji Dayton može spasiti od njega samog', kazao je Wheeler. Ako presuda ne bude pravilno implementirana, Bosna riskira postati (...) zemlja koja nije sposobna opstati bez pozamašne međunarodne pomoći, rekao je. Čak i oni koji predvode nastojanja s ciljem pretvorbe Bosne u uspješnu državu nemaju iluzija o zadatku s kojim su suočeni, ne samo kada je posrijedi zacjeljivanje ratnih rana nego i pretvorba nerazvijene bivše komunističke balkanske republike u modernu europsku državu. 'Bosna nikada neće postati Švicarska', kazao je viši međunarodni dužnosnik. 'Ako budemo imali sreće, postat će Sicilija'", piše Andrew Gray. AUSTRIJA APA 6. II. 2002. Izetbegović: ponudio sam Tuđmanu dio Bosne "Bivši predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u jednoj je pismenoj izjavi priznao da je svojem bivšem kolegi Franji Tuđmanu tijekom rata 1992. - 1995. ponudio zapadni dio Hercegovine. 'Također je istina da ta ponuda nije bila ozbiljna', navodi bosanska izvještajna agencija Onasa Izetbegovićevo pismo sarajevskom listu Oslobođenje. Oslobođenje i drugi bosanski mediji objavljuju ovih dana izjave voditelja UN-ove misije u Bosni i Hercegovini Jacquesa Kleina da je Izetbegović Hrvatskoj ponudio Hercegovinu. Klein je u utorak u emisiji 'Orient Express' hrvatske državne televizije rekao : 'Tuđman mi je to rekao a Izetbegović potvrdio'. Izetbegović mu je osim toga rekao da je to učinio jer je vjerovao 'da je hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini vrlo ozbiljno'. Sada je Izetbegović u pismu izjavio da je tom ponudom samo želio provjeriti 'stvarne nakane' u međuvremenu pokojnog hrvatskog predsjednika. 'Tuđman je na moju ponudu odgovorio da želi puno više, uključujući Mostar i Stolac', tvrdi Izetbegović i dodaje da je na tu izjavu odgovorio smiješkom: 'Izdali ste se, gospodine predsjedniče. Ipak želite dio Bosne.' Da je tim odgovorom i svršio razgovor s Tuđmanom. Izetbegović u pismu Oslobođenju postavlja i pitanje: 'Postoji li netko na svijetu tko vjeruje da bi Tuđman odbio uzeti Hercegovinu da sam mu je ponudio i da tako galantnu ponudu ne bi obznanio 'sa svim fanfarama'?" BiH REFERENDUM 6. II. 2002. Kakvu BIH zamišlja Izetbegović - govor Muslimanima u Zenici 14. XI. 1993. godine. U Bosni predsjednik i svi ministri moraju biti Muslimani. "Tijekom posjeta Alije Izetbegovića središnjoj Bosni, onodobni predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u Zenici je govorio političkoj budućnosti države. Obilazeći teritorij pod nadzorom Armije BiH, Alija je posjetio i kamp za obuku mudžahedina blagoslivljajući njihovu borbu i pomoć bratskom narodu u Bosni. Izetbegović je u jednoipolsatnom obraćanju vodstvu i članovima SDA u Zenici govorio o trenutnom stanju u državi, odnosu prema Srbima i Hrvatima, Tuđmanu i Miloševiću, te političkoj budućnosti Bosne i Hercegovine kako je on vidi. Budući da njegov govor, kao svojevrsna platforma kasnijih odnosa nije bio dostupan hrvatskoj javnosti, objavljujemo ga u cijelosti, bez kraćenja, bilo kakvih izmjena i prevođenja na hrvatski jezik. O tome kakvu Bosnu zamišlja Izetbegović kaže: Može li Bosna ovakva biti. Ovakva srpsko-hrvatsko-muslimanska Bosna kao neka zajednička država, sa zajedničkim vladama, sa zajedničkim Predsjedništvom u kojima bi Srbi delegirali četnike, Hrvati ustaše, nije moguća. Molim vas, to je moje uvjerenje nakon svih nevolja koje smo s njima preživjeli. Ovo je samo jedan detalj. Pazite, mi sastavljamo Vladu onda kažu - evo ministar financija taj i taj, veliki je Bosanac itd. itd. Onda on dođe i slijedi opstrukcija za opstrukcijom. Pelivan, onda guverner banke Andrijić. Naime, država u kojoj nema lojalnosti jednog velikog, ogromnog broja ljudi ne može postojati, ne može da funkcionira. Nije samo u pitanju lojalnost, u pitanju je da je jedan čitav niz ljudi nasrnuo na tu državu. Oni koji trebaju da je brane otišli su u planine i počeli da pucaju, da ruše. I dalje se insistira na tome da je to moguće. Ja vam kažem da to nije moguće. Moguća je jedna nova Bosna i Hercegovina, jednog dana, drugačija. Ali, s njima nije moguće. Dvije etape borbe Ja sam godinu i po dana, u mirnom vremenu, godinu i po dana u ratu, moje iskustvo, mislim i vaše iskustvo, morate da budete pred sobom iskreni, takva država nije moguća. Evo, da iskoristim priliku da vam kažem kako mislim da je moguće. Ne mislim da treba da se odreknemo BiH, ne daj Bože. Kad smo platili tolike žrtve, kad smo podnijeli tolike patnje, mi treba da nastavimo da se izborimo konačno da imamo BiH kao državu, imamo pravo na nju. Platili smo vrlo visoku cijenu. Mislim da treba da tu borbu vodimo u dvije etape. U prvoj etapi trebamo vojno da osiguramo oslobođenje krajeva u kojima se nalazi, u kojima živi većinski muslimanski narod. Zato što je to narod koji je podnio najviše, na koncu konaca, najviše je zainteresiran za tu BiH. Koji je sasvim sigurno lojalan, jer druge domovine nema i koji je teret rata za tu BiH platio najvišom cijenom. Drugi dio borbe za BiH, radi integracije BiH trebao bi da se vodi, po mom mišljenju, političkim sredstvima. Nisam siguran da ćemo moći vojnim sredstvima da osvajamo Drvar, Banja Luku, Trebinje itd. Nisam siguran. Možda ćemo moći. Čak sam siguran da bi mogli, da bi imali oružje. Ali ako ostanu iste međunarodne prilike, bolje rečeno neprilike kakve su sada, najvjerojatnije ćemo morati ovaj drugi dio voditi na jedan način uzimajući u obzir jedan čimbenik koji se zove vrijeme na onaj način kako je to, recimo, Zapadna Njemačka se izborila za cjelinu Njemačke. Ne vojnim putem, nego nadmoćnošću političkog modela koji je tamo vladao. Hrvatski i srpski fašizam Mi imamo sada, kad pogledamo Bosnu, imamo tzv. svijetle i mračne epohe. To su ove koje su u mraku, koje su pod fašizmom. Jednim ili drugim, sasvim svejedno, srpskim ili hrvatskim fašizmom. Imamo ovdje ovo što kontrolira naša Armija i naša Vlada, taj dio u kojima...ne baš s punim rezultatom, ali izvjesnim rezultatom da održimo neki stupanj demokracije, civilizacije, neki stupanj ljudskih sloboda, koji, naravno, podliježe istim ograničenjima, zbog rata objektivnim, ali u kojima se uporno pokušava da je moguće graditi jedan civiliziran život. U Varešu, usprkos tome što su oni istjerali to stanovništvo, ne mi nego oni, oni su ga istjerali. Reći ću vam zašto. Tamo se nalazi 1000 Hrvata. Jedan broj Hrvata se vraća tamo. Nikome neće faliti dlaka s glave. Mi ne bismo bili ono što smo, ne bi bili ta vlast kako se nazivamo nekom demokratskom vlašću ako bi mi progonili te ljude. Mi ćemo pokušati da na oslobođenom dijelu BiH nikada se ne odričući i ne zaboravljajući onaj ostali dio, mi ćemo pokušati da organiziramo jednu vlast koja je dostojna i koja će poštovati neke minimalne, osnovne elementarne standarde civilizacije, civiliziranog načina življenja. A to znači, prevedeno na politički jezik, da imamo Bosnu i Hercegovinu u kojoj neće nitko biti progonjen zbog svoje vjere, zbog svoje nacije i zbog svog političkog opredjeljenja. Zbog te tri stvari neće biti nitko progonjen. To bi mogla da bude konstanta toga. Sve drugo će se možda tu i tamo mijenjati i biti nešto drugačije definirano, ali mislim da će to ostati i mislim da će to, udruženo sa principom slobodnog tržišta i onoga što to može da dadne, jer mi držimo najindustrijskiji dio i najrazvijeniji dio BiH, može da pobijedi ovaj mrak u kome žive danas dijelovi Bosne. To je otprilike jedan povod da vam kažem da onako ne može da se živi. Jer onakvu BiH ponovo, jer što znači danas muslimansko- srpsko?hrvatska BiH ili Bosna tri konstitutivna naroda, pa onda naravno nismo mi ti koji ćemo određivati koji će biti Srbi unutra, nego su to oni koji će određivati. A oni će odrediti četnike. Drugi će odrediti ustaše. I kako vi možete imati jednu demokratsku Vladu plus s ustašama i četnicima koji će onda bilo izravno rušiti tu državu, bilo opstruirati na svakom koraku. Bušiti rupe gdje god mogu tamo. A vi onda, mučite se i sipate u tu bačvu koja je šuplja na sto mjesta. I nikada nećete moći da stvorite jedan koliki-toliki stupanj normalnog življenja tamo, biti neki standard jer će to stalno biti kradeno, opstruirano, itd. Mislim da moramo, ono što je rekao jedan naš dobar novinar, moramo nažalost spaliti neke drage iluzije. Ako to ne uradimo, bojim se da ćemo dalje plaćati skupu cijenu. Od nekih iluzija se moramo, ne znam kako dragih, konačno pogledati realnostima u oči i mislim da nismo nikome ništa dužni. Svi su nama dužni. Nikome mi ništa nismo dužni. Mi držimo najbolji dio Bosne Mi ćemo radi naših vlastitih principa nastojati da na tom dijelu BiH, na kome će vladati BiH Armija, osnujemo jedan sistem u kome će vladati principi demokracije, ljudskih sloboda i ono što sam rekao, više negativno određeno u kome nitko neće biti progonjen zbog toga što pripada nekoj vjeri i naciji. Pokušajmo da uradimo to. Mislim da je to nešto što je nadohvat ruke, što je rečeno, što je moguće. Ako to sad kombiniramo s jednom činjenicom da mi u BiH ćemo na tom teritoriju, taj teritorij-ugao poklapa se sa ipak najrazvijenijim dijelom BiH duž doline Bosne, duž doline Neretve, onda, vjerojatno i s činjenicom da ćemo mi biti oni kojima će svijet pomoći da se podigne iz ove nevolje i ovog pepela. Pomoći će nam to je sigurno i od Istoka i od Zapada. Oni to i planiraju. Zapad zato što ima tešku grižnju savjesti za ovo što nam nije dao vojnu pomoć, što nam je spriječio samoobranu. Oni spremaju neke programe rekonstrukcije BiH i vjerojatno će učiniti, dat će nam pokretne impulse, dat će nam kapitala nešto da se dignemo iz ove nevolje ovdje. A mislim da će i muslimanski svijet pomoći. On nije mogao vojno pomoći. Postoji dobra volja da nam se pomogne. Odnosi snaga i sile koje ovdje vladaju itd. čine da muslimanski svijet ne može bitno pomoći sada, ali je sasvim sigurno da će on biti jedan vrlo važan faktor buduće rekonstrukcije BiH. Uzimajući u obzir sve te činjenice, mislim da možemo, naravno pod uvjetom da preživimo ovih sljedećih teških pola godine koji nas čekaju, koje pred sobom da iz te nevolje izađemo, ja mislim da mi imamo razloga da s nadom gledamo u budućnost. Razgovor s Caringtonom Svijet nam nije davao šanse, ali mi smo preživjeli, jer odlično se odupiremo, iako nam je Carrington govorio da nemamo šanse protiv takve sile. On nam je govorio da moramo neposredno zaključiti mir sa četnicima. Kad sam mu rekao da mi to ne možemo uraditi, da nećemo uraditi, onda je on upitao: 'A dobro, što ćete?' Ja sam rekao da ćemo se boriti. Kaže: 'Predsjedničke, znate li Vi što Vi govorite. Kako mislite, čime se mislite boriti. Vi znate s kim imate posla. To je ogroman arsenal naoružanja. Vi s tim ne možete izaći na kraj. Prema tome, ne šalite se s glavom, ne igrajte se sa sudbinom naroda, bit ćete uništeni, bit ćete pregaženi. Mi ne možemo da uđemo ovdje, ne možemo da se odupremo da mi uđemo, jer smatramo da bi to bio rat u kome bi naših 100 hiljada palo u toj borbi. Vi nemate nikakvih šansi. S čime mislite da se borite?' Nije nelogično to što je on pričao. Nije neracionalno jer je to tako i izgledalo i danas kad se ponekad vidim s tim nekim strancima, oni odmahuju glavom i na neki način odaju nam priznanje, pravo da vam kažem, čude se da smo uspjeli da se održimo do sada. Dvadeset mjeseci mi se borimo. Čak i pod uvjetima ovog drugog nesretnog fronta kojeg smo pokušavali da izbjegnemo na svaki način. Odnos prema Hrvatskoj Navodeći da je Hrvatska učinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu Izetbegović govori o 'kratkovidnosti hrvatske politike kojoj sada prijeti bosanski recept s krajinama'. Najavio je reciprocitet autonomaških procesa na hrvatskom tlu. - Možda je ovo prilika da vam iznesem što smo naše ponašanje prema Hrvatskoj. Neki naši ljudi tražili su da ih proglasimo agresorom, da kažemo da su i oni tu prisutni itd. Mi smo htjeli da izbjegnemo jednostavno ono što bi svaki pametan čovjek u ovakvim prilikama uradio, da izbjegnemo dva fronta. Smatrali smo da, ako imalo politika pameti ima, svaka politika u svakom ratu do sada nastojala je da nema dva fronta, dosta joj je jedan. Kud će gore od jednog fronta kakav smo već imali. Nametali su nam stalno dva fronta i kuhano je to u Beogradu gore i tko god nam je to skuhao drugi frontu treba mu reći: alal vam vera, naravno radeći za sebe. Odradio je za sebe ogroman posao. Sad se gore smiju kad se mi krećemo u Fojnici, oni trljaju ruke i naravno, oni su to i zakuhali. Vrlo pametno, moram da im odam priznanje. Nisu bolju stvar mogli uraditi za sebe nego da nas uvuku u rat s Hrvatima. Ovamo krv na Žepču, ali odradili su taj posao. Mi smo naravno, koliko gore su nas oni gurali u taj rat, mi smo nastojali da ne uletimo u rat jer smo znali što to znači. To znači ima dva fronta, to zna zatvoriti životnu komunikaciju Split-Sarajevo, Split-Zenica, da nemaš nafte, da nemaš hrane, sve to s čime smo sad suočeni. Znali smo za tu situaciju i na svaki način smo pokušali da ne uletimo u zamku. Onda smo pregovarali, potpisivali da izbjegnemo ako je moguće. No, nije se dalo izbjeći, jer je i Hrvatska radila na svoju vlastitu štetu, što ponekad čovjek ne može da pretpostavi. Alija o Mati Bobanu Ako hodite cestom pa neko naleti na vašu stranu, nije to vaša krivica. Otkud smo mi znali da će vozač hrvatski poletjeti na našu stranu i sudariti se. Otkud smo znali? On ide na lijevu stranu oni su prešli na lijevu stranu. To naravno nije mogao čovjek da predviđa, jer imaju toliko pameti da vide da je to apsolutno protiv njih. Mi smo znali da oni tada gube rat u Bosni, mi ćemo njih slomiti u Bosni, ali otežavamo situaciju. Jednostavno ne možemo da se borimo protiv ovih drugih, protiv onih koji su nas prvi napali, uostalom. Oni su sa svojom situacijom napravili nesreću hrvatskom narodu, oni gore u Krajini ne popuštaju kao što su to oni predvidjeli, kao što su to neki glupi ljudi u Zagrebu predviđali da će, žrtvujući ovdje nas u Bosni, da će gore ovi reći u Krajini, eto, mi se odričemo te republike. Naprotiv, još glasnije ponavljaju, kažu - mi hoćemo u Krajini republiku. I što im bude na kraju krajeva, mi ćemo jednog dana vjerojatno i na prvom sastanku gore međunarodnom kazati - imaju pravo gore na republiku kao što su oni nama rekli da imaju pravo. I to ćemo reći. Jer su nam napravili svu ovu nevolju koju nam i sada ovdje čine. Četnici su im dali još nekoliko tenkova za pare ili besplatno, to ne znam, ali dali su im tenkove kojim pokušavaju razarati gore grad jedan. Mi smo, naravno, poduzeli neke protumjere. Mislim da ćemo mi sanirati tu situaciju, ali, vidite u kakvu situaciju smo došli i jednu zamku koju smo vidjeli da nam namještaju ovi gore iz Beograda ili tko bi ga znao. Kad jednog dana stvore arhive možda će se znati sve što se tu radilo. Ali najpametnije što su mogli četnici da povuku, najpametniju stvar, najinteligentniju stvar, to je ovaj sukob između nas i Hrvata. Mi i Hrvati odrađujemo sad za njih posao. Mi nevoljko, a Hrvati svojom vlastitom odlukom. Mi nismo to htjeli. Mi smo eskivirali koliko god smo mogli. Pa i dalje pokušavamo. Vidite, jučer se Silajdžić sastao s ovim Granićem, pokušavamo, ako možemo, da nađemo nekakav izlaz. Naravno, oni bi sada htjeli, sad je Granić došao u Sarajevo. Dugo vremena nisu htjeli da dođu. Sad je došao. Ne vjerujem da ima od toga hajra jer mi smo rekli za nas je odlazak Bobana mjerilo vaše dobre volje. Dok god je on tu, volje dobre nema za nas. Prema tome, to je za nas neki lakmus da puno ne kompliciramo, vidimo Boban tamo isto kao što bi ovaj kemičar, ćiribu ćiriba gleda je li kiselo ili ne. Tako je li dole se nešto popravlja. Boban dok je dole, mi smo njima poodavno rekli, mi ne vidimo nikakvog znaka dobre volje. Na taj način pokazali bi da imaju dobru volju da poprave situaciju, ali neće. Njega i još nekoliko zločinaca koji su dole potpuno svjesno uletjeli. Hrvati gori od četnika Oni su nam uradili gore stvari nego četnici, moram vam reći. Ima ovdje gore, elemenata... i svega toga, ali dole je potpuno smišljeno i napravljeno etničko čišćenje u Mostaru. Napravljen je plan kako će se to odraditi. Dole je Boban skontao što bi on Hrvate imao rasute od Neuma od Save, pa ga ovi gore u Centralnoj Bosni i ovi gore u Posavini ništa ne slušaju može njih potjerati u tor motku pa ih sve dole tjera Hercegovini. I to je uradio Bugojnu ranije i sad u Varešu vrlo jasno. Točno se zna za Ahmiće. Planirana akcija. Ne Ahmiće nego Stupni Do. Onda su zavikali idu Bosanci i kolju sve pred sobom. Uzimajte stvari, imate sat vremena inače narod jadni, naš ipak bosanski narod, meni je žao da je uletio stvar, ali što ćeš, narod ne zna je da se stvari dole, dole su praznili muslimanske kuće u Mostaru i Počitelju su potpuno prazne, neka znate, do sad tu treba da se useli, Bobanovom planu, hrvatsko stanovništvo. Znate da džamiju staru od 400-500 godina srušili je, dakle, jedan zločin s predumišljajem što kažu, mada ni onaj nije bez predumišljaja. Ali ovo je ako hladni zločin, hladno ubojstvo. Govoreći o budućoj BiH Izetbegović je naglasio: - Moramo ovdje graditi civiliziranu državu ili nemamo šansi. Dakle, ne čisto muslimansku državu ovdje napraviti. Mi to ne bi trebali da uradimo mada kako se to kaže via fakti to biti jednostavno, jer drukčije ne može. To će biti ipak država u kojoj će 80 posto Muslimana i bit će muslimanska ili bošnjačka kako hoćete, koliko je Francuska usprkos što tamo ima tako, 3 milijuna Arapa, itd. Francuska država i tu je i tu je predsjednik Vlade i predsjednik Republike i svi su ministri Francuzi drukčije mu ne može da i prema tome, mislim da ta činjenica da će njih biti još oko 10 posto jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio državu ima sva prava koja, ne birajući, poštujući pravo onih njih kao manjina. Ovi sad smatraju mi ne možemo s njom. Možemo. Nećemo dozvoliti da budemo blokirani. Mene pitaju hoćete li se suglasiti s koridorom Bar ? Sarajevo. Zašto ne. Ako ide Split ? Sarajevo. Ne mislim da su išta gori od onih tamo. Odradit ćemo to i ako budemo mogli da otvorimo te koridore otvorit ćemo i tu nemamo nikakvih predrasuda. Mislim da smo kao narod. Jer nezdravi narodi ne shvaćaju što je politika, a što moral. Odveć su nezdravi narodi. Zdravi narodi nisu baš toliko skrupulozni. Imaju mjerila za interese. Mislim da smo u tom pogledu malo odrastao narod. Odrasli smo. Nismo bili to ispočetka." SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. II. 2002. "Osovina zla" "Sve do nedavno, apsolutne kategorije dobra i zla bile su van mode u relativističkom dobu u kojem živimo. Radi se o konceptima s kojima se dekadentna Zapadna kultura prestala boriti. Trebao se dogoditi 11. rujan i proračunata pakost terorista al Qaide da nas protrese, da nas podsjeti da, iako možemo biti uvjereni u to da je naše društvo razvilo stanje savršene tolerancije, sile dobra i zla i dalje oblikuju svijet u kojem živimo. Radi se o bitci u kojoj možemo odlučiti igrati aktivnu ulogu - ili prihvatiti ulogu žrtve. Kao što je to Edmund Burke bio kazao, 'Jedino što je potrebno za trijumf zla jest to da dobri ljudi ne čine ništa.' To vrijedi danas jednako kao što je vrijedilo prije više od 200 godina. Predsjednik Bush je odlučan učiniti nešto, što bi moglo objasniti činjenicu da su čak i demokrati sretni što je on u predsjedničkom uredu umjesto Ala Gorea, koji sada pokušava naći svoj put nazad iz političkih bespuća. Od 11. rujna, Bush je teroriste stalno nazivao 'zlikovcima'- što možda nije strašno elegantno, no ima tu vrlinu da je istinito. U svom govoru o stanju u naciji, Bush je identificirao 'osovinu zla'. Ovo je potaklo najrazličitije oblike konsternacije i kod kuće i među našim 'prijateljima' i 'saveznicima' u inozemstvu, a članovi vanjskopolitičke ekipe Bushove vlade rastrčali su se po svim medijskim kućama obećavajući kako u bližoj budućnosti ne slijede nikakvi napadi. Riječ 'zlo' nije od one vrste koja se koristi olako, no Bush je sigurno mislio ono što je i kazao. Govoreći u terminima prastare bitke između dobra i zla, Bush slijedi put Ronalda Reagana, posljednjeg predsjednika koji je govorio u tako metafizičkim terminima. Zlo o kojem je govorio Reagan bilo je utjelovljeno u Sovjetskom Savezu, 'središtu zla u modernom svijetu', kao što je to bio kazao, 'zlom imperiju'. 1983., konsternacija u SAD-u i inozemstvu bila je velika, no Reagan je ipak svoje riječi pretvorio u djelo. Deset godina kasnije, Sovjetski Savez je prestao postojati djelimice i zbog toga što je Reagan onemogućio nadogradnju vojske SSSR-a i iskazao uvelike superiornu američku vojnu i gospodarsku snagu. Tko bi mogao poželjeti bolji primjer za nadahnuće- posebice danas, na Reaganov 91. rođendan.(...) Bushova vlada zasigurno ne mlati praznu slamu. Pojavila se nova ozbiljnost kada je posrijedi vanjska politika prema Iraku, kazao je Ahmed Chalaby iz iračkog nacionalnog kongresa u intervjuu objavljenom u The Washington Timesu jučer. 'Od kada je predsjednik održao govor, stav vlade se potpuno promijenio. Čudo nije što je došlo do toga, nego što do toga nije došlo ranije.' Bush je, naravno, tri zemlje koje predstavljaju prijetnju, Irak, Iran i Sjevernu Koreju, identificirao u okvirima njihovog razvoja kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja. 'Neću samo čekati dok se opasnost povećava', kazao je predsjednik u svom govoru o stanju u naciji. 'Neću stajati sa strane dok se opasnost sve više i više približava. SAD neće dozvoliti da nam najopasniji režimi svijeta prijete najdestruktivnijim oružjem koje postoji.' To da se Bush namjerava obračunati sa Zlom koristeći više od riječi očito je po predloženom proračunu koji je obznanio ovog tjedna, a koji predlaže najveće povećanje ulaganja u vojsku u posljednja dva desetljeća. Teroristički napadi i uspon radikalnog islama uklonili su idiličnu predodžbu o tome da kraj hladnog rata znači i kraj zla i oružanih sukoba. 'Naši neprijatelji prate što činimo', kazao je ministar obrane Donald Rumsfeld u svom jučerašnjem govoru pred Odborom Senata (...) promičući predsjednikov plan vojnog proračuna za slijedeću godinu u vrijednosti od 379 milijardi dolara. 'Ispituju kako smo bili uspješno napadnuti, kako reagiramo i gdje bismo mogli biti ranjivi u budućnosti. I još smo uvijek u opasnosti.' Tek prošlog tjedna, Rumsfeld je (...) u svom govoru održanom na Sveučilištu za nacionalnu obranu kazao kako 'je vjerojatno da ćemo ponovno biti iznenađeni- novim neprijateljima koji bi nas mogli napasti na neočekivan način. I dok oni sakupljaju oružje sve veće snage, ti bi napadi mogli odnijeti mnogo više života od onih koje smo pretrpjeli 11. rujna.' Rumsfeld je istaknuo i to da je ulaganje očajnički potrebno nakon deset godina naplate 'mirovne dividende'. Tijekom slijedećih pet godina, proračun za obranu narast će na 451 milijardu dolara(...), postajući tako drugi najveći proračun za Reaganovog proračuna iz 1985. godine, u okvirima prilagođenima inflaciji. Jasno je da Bush polaže temelje za slijedeći korak u ratu protiv terorizma i protiv zemalja koje ga podržavaju. Kao i Ronald Reagan, povremeno će nailaziti na ismijavanje, sumnje i kritike. Ipak, to će biti mala cijena u odnosu na ono što će ostvariti", piše Helle Dale. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 6. II. 2002. Zavjera šutnje "Osporavatelji globalizacije, od prosvjeda u Seattleu do Porto Alegrea, nedvojbeno zaslužuju biti saslušani glede nekih pitanja. Među njima su, u prvom redu, hiperkonzumizam zapadnih društava, nenadziranje moći multinacionalnih tvrtki i njihovih munjevitih financijskih transakcija telekomunikacijskim putem, stalna zaštita poljoprivrede u najvećim gospodarstvima putem visokih nameta koji sprječavaju uvoz iz predindustrijskih društava, nepoznanice ili tajne biotehnologije usmjerene na najveću dobit, izostali međunarodni sporazum o smanjenju zagađenja uslijed 'efekta staklenika', loše upravljanje vodnim resursima. No što se ostalog tiče tu su poluistine, šutnje i dvojbenosti. Neselektivna osuda svakog genetski promijenjenog prehrambenog proizvoda često dolazi od strahova lišenih znanstvenog temelja, ne uzimajući u obzir da ga ne mogu prihvatiti i prenastanjene države poput Indije ili Kine. Potom, neprijateljstvo spram kapitalizma spremnog ulagati tamo gdje je manja cijena radne snage nije opravdano: više nego što zlorabi socijalni 'dumping', to često u pogledu rada i prihoda ide u korist brojnijih stanovništava. Jedno istraživanje ekonomistice Ann Harrison, sa sveučilišta Columbia, pokazala je da su plaće koje zapadne tvrtke nude u zaostalijem dijelu svijeta prosječno više deset posto od onih u mjesnim tvornicama. Pretpostavka da industrijske sile ne namjeravaju prevladati neravnoteže između bogatstva i siromaštva, općenito ostaje neutemeljena unatoč ostataka protekcionizma. U interesu je najvećih gospodarstava potaknuti razvoj svakog tržišta.(...) Pravo pitanje, mimo nedovoljne humanitarne pomoći date siromašnim nacijama, je objektivna nemogućnost da kratkoročno ili srednjoročno prevladaju jaz između različitih stadija gospodarskog, društvenog i povijesnog razvoja. Ta se nemogućnost najviše pokazuje u južnoj hemisferi, gdje množenje ljudi nadmašuje proizvodnju. No glede demografskog pitanja, glavnog razloga tolike bijede, osporavatelji postmodernog se ne izjašnjavaju. Zavjera šutnje, s naklonošću 'pronatalnih' religija, zanemaruje podatak da je samo tijekom 20. stoljeća svjetsko stanovništvo poraslo s 1,6 milijardi na 6 milijardi. Nitko se ne sjeća čuvenog Mubarakovog priznanja: 'Milijun i pol Egipćana više svake godine čine uzaludnim i očajničkim svaki naš rad'.(...) Nije, dakle dovoljno osuditi dugove najsiromašnijih država, ni davati prehrambenu pomoć koja katkada uništava mjesne poljoprivrede, ni ohrabrivati rad 'liječnika bez granica' ili vjerskih misija, bez edukacije o kontracepciji, No protuglobalistički pokreti, ili neoglobalistički, se ne suočavaju s primarnim pitanjem, 'ljudskom ekologijom'. Njihove najglasnije uzbune ograničavaju se na širenje McDonald'sa, uzdignutog u simbol američkog imperijalizma. Indijski ekonomist Jagdish Bhagwati zaključuje: 'S jedne strane vide globalizaciju, s druge bijedu, dakle, pretpostavljaju da je prva uzrok druge'. Doista prejednostavno gledanje", piše Alberto Ronchey. LA STAMPA 6. II. 2002. Papirnati prognanici "Pozvani da predstavljaju Italiju na slijedećem salonu knjige u Parizu, čuveni, a u nekim slučajevima i dobri, pisci, odgovorili su ljutitim odbijanjem počevši intelektualni prosvjed protiv barbarstva Berlusconije, te države prostaka koja misli samo na zarađivanje novaca i zaglupljivanje gospodarevom televizijom. Vicenzo Consolo je izjavio da u Italiji nema više demokracije, a kazao je to u Talijanskom institutu za kulturu uz pljesak publike koja je dobrim dijelom bila talijanska: situacija svojstvena za diktature. A Antonio Tabucchi, u jednom razgovoru za 'Le Monde', je Berlusconija usporedio s Mussolinijem, a Ciampija s Vittoriom Emanuelom III..(...) Ogovarati vlastitu zemlju nije baš najuglađenije, ali pustimo to. Čudi više to što tako senzibilni umjetnici nikada nemaju dvojbi: Berlusconi je zli vladar, koalicija Ulivo družina idiota koja nije imala hrabrosti zaustaviti ga, a tko se ne slaže s tim tezama je lud ili se prodao. Da je Berlusconi neuobičajen premijer to je očito. No on je i izabrani premijer, priznat od demokracija cijelog svijeta, i nije moguće da svaku vladu protivnici nazivaju 'režimom' samo zato što donosi stranački obojene zakone i zauzima položaje. Imamo jednu pomalo sirovu desnicu i jednu prilično snobovsku ljevicu, zajedno s piscima. Ovo naše, više nego 'režim', je katastrofa", piše Massimo Gramellini. LA REPUBBLICA 6. II. 2002. "Sastanak u Italiji će biti uzvrat nakon Genove" "Svjetski socijalni formu dijelom je i njegovo ostvarenje. (...) Ramonet, rođen u Španjolskoj 1943., je militantni intelektualac. Slijedio je zapatiste napisavši potom knjigu o komandantu Marcosu. Sudjelovao je u osnivanju Attac-a, francuske udruge za Tobinov porez koja danas ima sjedišta u 40 zemalja, između ostalih i Italiji. Sve u svemu, on u novom protuglobalizacijskom pokretu ima moć. (...) - Vi stalno govorite o 'pokretu'. Što pod time mislite? = Na ljude koji su kazali dosta nepravdi, nejednakosti i ograničenjima slobode koje je nametnuo sadašnji globalni sustav. - Ljude s ljevice? = Ljevica u smislu da vraća ove tri vrijednosti: pravdu, jednakost, slobodu. No ponavljam, nitko u Porto Alegreu ne želi vlast, a političari nisu dobrodošli. - Nije li kratkovidno držati na odstojanju one koji vladaju? = Tko zapravo danas vlada? Upravljaju li Blair i Bush? Stvarna je vlast drugdje, u rukama multinacionalnih tvrtki, financijskih institucija. Slijedećih mjeseci nastavit ćemo praviti katalog pritužbi, ali i alternativnih iskustava. Na političarima je da odluče; hoće li se ili neće zaraziti našom tihom revolucijom. - Tihom? Već dvije godine pratimo jedan prosvjed za drugim. = Faza prosvjeda je eksplodirala u Seattleu i nastavit će se. No od 2001., prvim skupom u Porto Alegreu, počela je druga faza; od prosvjeda 'protiv' prema akciji 'za'. - Za što? = Za ideje, one su naša velika moć", razgovarala Anais Ginori. FRANCUSKA LE MONDE 6.II.2002. Francuska i Međunarodni kazneni sud "'Robert Badinter nas je razočarao': bolna je tvrdnja iz usta pobornice Međunarodne federacije saveza za ljudska prava (FIDH). To više, što se razlike koje nevladine organizacije (ONG) danas dijele od čovjeka koji je za njih sve dosad bio simboličan lik, tiču teme koja nam je svima na srcu: budućeg Međunarodnog kaznenog suda (CPI). Francuska je među prvima, u lipnju 2000., ratificirala sporazum o tom sudu koji su u srpnju 1998. u Rimu zaključili izaslanici stotinu dvadeset država. No za nevladine organizacije koje otpočetka upozoravaju na dvostruko stajalište francuskih vlasti o tom pitanju, borba ipak nije završena. Sljedeća faza - uvođenje sporazuma u domaće pravo - bila je, naprotiv, za njih najvažnija: nije trebalo biti riječi samo o tehničkoj prilagodbi, već o temeljnom usklađivanju kako bi se francuski kazneni zakon uskladio s propisima Rimskog sporazuma i svršilo s izgovorima. Kada je Robert Badinter prije nekoliko mjeseci, kao senator, dobio zaduženje da pripremi nacrt zakona o prilagodbi, ONG su u njemu vidjeli saveznika. No tekst koji je izradio i koji će se 12.II. predočiti Senatu, iznevjerio je sva njihova očekivanja. Nije preuzeo nijednu glavnu preporuku fancuske koalicije za CPI (koja okuplja 37 nevladinih organizacija) i Konzultativnog državnog povjerenstva za ljudska prava (CNCDH, konzultativno tijelo pri predsjedniku vlade). Oprezno izbjegava da ponovno stavi na dnevni red neugodne teme, napose, kako ističu ONG, 'zabranjenu temu o ratnim zločinima'. Ako se ostane pri Badinterovu prijedlogu zakona o prilagodbi, 'Francuska bi se s razlogom mogla smatrati utočištem za ratne zločince', komentira oštro Međunarodna federacija za ljudska prava. Francuska od početka vodi nejasnu igru prema CPI-ju. Na završnim pregovorima o sporazumu tražila je da se svakoj državi omogući da u razdoblju od sedam godina odbaci ovlasti suda za jednu od triju vrsta nadležnih zločina: ratne zločine (uz genocid i zločine protiv čovječnosti). Francuska je vojska, plašeći se - bez razloga, jer su predviđene sve mjere opreza - da će inkriminacija potaknuti neopravdane progone vojnika u operacijama u inozemstvu, razvila pravu paranoju prema planu o CPI-ju. Izvršna se vlast podijelila, a konsenzus se postigao samo oko ne baš dične zamisli da zemlje koje žele mogu ratne zločine izuzeti iz polja ovlasti suda. U srpnju 1998., Francuska je tu mogućnost uvrstila u sporazum, u članak 124. (...) Napokon, Badinterov prijedlog ne preuzima načela CPI-ja o nezastarijevanju međunarodnih zločina, pa i ratnih zločina, i o nepostojanju sudbenog imuniteta za te zločine (uime kojeg nitko nije zaštićen od sudbenog progona, pa ni državni predsjednici dok obnašaju dužnost). Robert Badinter se pozvao na realizam i na žurnost. Gotovo pedeset zemalja već je potvrdilo Rimski sporazum, pa bi sud, po njegovu mišljenju, mogao ugledati svjetlo dana do konca godine. 'Francuska mora biti spremna, kaže; podsjećam prijatelje iz ONG-a da imamo samo petnaest dana do isteka mandata; ako ne prođemo sada, nećemo proći još za godinu dana'. Treba djelovati brzo, tj. predložiti 'zakon o prilagodbi postupka, a ne obnovu kaznenog zakona', kaže g. Badinter, priznajući usput da želi da se i 'ljevici priznaju zasluge za taj tekst'. Bez obzira na političku taktiku, Robert Badinter ima drukčije mišljenje od ONG-a kada je riječ o ukidanju imuniteta. Dakako, slaže se da je glasoviti članak 124 o ratnim zločinima koji je Francuska uvrstila 'uvredljiv za francusku vojsku'. No za nj se, očito, borba za ukidanje imuniteta mora ponajprije usmjeriti prema krivcima za zločine protiv čovječnosti. 'Najvećim zločincima treba suditi, sud treba uspostaviti', a kada za to dođe čas, tj. nakon sedam godina, 'postavit će se pitanje o ponovnom definiranju ratnih zločina. Ali, ne trebamo ga postavljati sada, to je poguban put na kojemu ćemo se izgubiti'. Takav pristup nije prihvatljiv za ONG, koji svakodnevno spoznaju da negacija ljudskosti najčešće pripada skupini ratnih zločina. Pošto ih se odrekao njihov junak, nevladine su organizacije prilično zbunjene kada je riječ o strategiji koju sada treba utvrditi. Zatražile su da ih sasluša Povjerenstvo Senata za zakone i najmanje što traže je da se Badinterov prijedlog shvati tek kao prvi dio zakona o prilagodbi koji će se, da bi bio potpun, morati dopuniti drugim odredbama", piše Claire Trean. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 6.II.2002. Rusija vraća kubansku bazu u Lurdesu "Rusija može dobiti natrag svoju vojnu bazu u Lurdesu na Kubi. U Moskvi se sve češće čuje mišljenje da takve strateške darove Sjedinjenim Državama nije trebalo ni davati. Pokazalo se da je prijedlog o demontiranju baze bio kuloarski potez Glavnog stožera i Glavne obavještajne uprave (GRU) koja mu je podložna. O toj se odluci nije dogovaralo sa Saveznom agencijom za veze s vladom (FAPSI) koja ima svoje interese na Kubi ni sa Službom za vanjsko obavješćivanje (SVR). Znalci nedvojbeno tvrde da je Glavni stožer zamijenio Predsjednika. Odlazak Rusije iz vojno-pomorske baze u Kamranu i odustajanje od velikog obavještajnog središta na Kubi u Lurdesu bili su darovi Vladimira Putina uoči njegova posjeta Georgeu Bushu mlađem u studenom prošle godine. Ipak, sada su ti darovi počeli mijenjati vojno-političku boju. Razmišljajući o posljedicama takvog koraka, nijedan analitičar nije mogao ni pomisliti da Pentagon želi ponovno biti nazočan u jugoistočnoj Aziji. A upravo se to dogodilo prošlog vikenda, kada je zapovjednik američkih oružanih snaga za područje Tihog oceana, admiral Dennis Blair, nakon pregovora u Hanoju izjavio da će se američka vojno-pomorska flota uskoro vratiti u vojno-pomorsku bazu u Kamranu. Znači da će se 2004., kada prestane vrijediti sporazum između Moskve i Hanoja, u toj bazi, točno nakon 41 godinu, opet zavijoriti američka zastava. Tako je Putinov prijateljski potez američka uprava protumačila na vrlo osobit način. Nije stvar u strateškom ustupku, već u tome da Rusija ne samo da je priznala kako nije kadra graditi veze s državama poput Vijetnama koje su kročile na put tržišnog gospodarstva, već nije znala sačuvati ni strateška postignuća Sovjetskog Saveza. Očevidci tvrde da je baza u Kamranu zapravo uništena i da za njezino održavanje u zadnjih deset godina nije utrošena ni kopjejka. (...) Ti su vijetnamski troškovi, počevši od 1991., iznosili trista milijuna dolara na godinu - istina, državni dug Vijetnama prema Rusiji donedavno je bio petnaest milijarda dolara. (...) Tada su se u Moskvi sjetili drugog dara - Lurdesa. Posjetivši Kubu koncem 2000., Vladimir Putin visoko je ocijenio rad osoblja u toj bazi. Njezina važnost ni danas nije manja, napose zato što, kako se pokazalo, američka strana, bez obzira na izjave, ne kani tako brzo promijeniti stajalište o problemima kao što je rat u Čečeniji, strateška stabilnost i drugo. Rusija još ima izgleda da uzvrati na odluku SAD-a o napuštanju ugovora o proturaketnoj obrani. Kako god bilo, Kuba se za sada ne protivi, a godišnju uštedu od održavanja baze na Kubi od dvjesto milijuna dolara za razvoj oružanih snaga RF- a svejedno nećemo ostvariti, jer je vrijedio sustav kompenzacija", piše Vadim Solovjov. NJEMAČKA DPA 6. II. 2002. Deset godina krvavih sukoba na Balkanu pred sudom "Desetljeće krvavih sukoba na Balkanu tvori dramatičnu pozadinu procesa protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića koji počinje 12. veljače pred UN-ovim sudom za ratne zločince u Haagu. Kao prvi državni poglavar poslije Drugog svjetskog rata, optužen je od strane međunarodnoga suda za tisuće ubojstava, stotine tisuća progona. Na Kosovu, u Hrvatskoj i u Bosni navodno je svim raspoloživim silama pokušao ostvariti zamisao o velikosrpskoj državi pod vodstvom Beograda. Prema opreznim procjenama, postupak će trajati najmanje dvije godine. 'Cijeli svijet zna da je to politički proces', doviknuo je nekoć jak čovjek Balkana prije nekoliko dana svojim sucima. Prije toga je ponovno paušalno odbio sve optužbe i predstavio se kao čovjek mira. Da je njegova zemlja još uvijek izložena napadu snaga koje žele razbiti Jugoslaviju. Protivno svim optužbama, da se svim svojim snagama zalagao za mir. U pojedinačne točke optužnice do sada nije ulazio. I dalje odbija sud kao ilegalan i odbija svaki oblik suradnje. Milošević nije imenovao čak niti odvjetnika koji bi ga branio. 'Ali optužbe su kompleksne i teške', upozoravali su ga suci opetovano. Da ne može sve preuzeti na sebe i pokušati izgraditi djelotvornu obranu bez stalne pravne potpore. Ipak 60-godišnji Milošević želi sam voditi borbu, zacijelo u svojem političkom duhu. Hoće li za to pozvati suvremenike međunarodne politike i koga, još se ne zna. Nije postavio nikakve zahtjeve niti predočio popis svjedoka. Glavna tužiteljica Carla Del Ponte mora se odreći sugovornika s kojim bi razjašnjavala eventualna pravna pitanja. A sudac Richard May zajedno sa svojim kolegama Patrickom Liptonom Robinsonom i O- Gon Kwonom mora više nego inače paziti da se izbjegne svaki dojam pristranosti. Sucima pri tomu moraju pomagati trojica odvjetnika koje je sud imenovao tako zvanim 'prijateljima suda'. Njihova je zadaća paziti da optuženi ostvari svoja temeljna prava. Milošević ni s njima ne želi imati posla. Za sud je stanje novo - tako nije reagirao još nijedan optuženik. No Milošević i nije bilo koji optuženik u povijesti suda ustrojenog 1993. isključivo za kaznena djela u Jugoslaviji. To će tužiteljica jasno dati do znanja u govoru na početku glavnog postupka. Za nju su događaji na Kosovu u središtu - kao početak jednog razvitka i kao krvavi svršetak. Kad je Milošević krajem osamdesetih godina na području 'srpske kolijevke' rasplamsavao srpski nacionalizam, po njezinu je uvjerenju pokrenut lanac kaznenih djela koja su svršila NATO-ovim bombardiranjima Kosova. Da je za sve to odgovoran čovjek koji je s najvišeg položaja zločine planirao, financirao i omogućio. 'Optužba je spremna za proces', obznanjuje Del Ponte već tjednima. Samo za kompleks Kosova, suci su joj odobrili 90 svjedoka koje smije pozvati u sudnicu. Osim toga tu su dokazni predmeti i pismene izjave svjedoka. Do srpnja bi trebala predočiti čime obrazlaže točke optužnice za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na Kosovu između 1. siječnja i 20. srpnja 1999. Kasnije treba doći na red Bosna, kad će Milošević biti pred najtežom optužbom koju sud poznaje - genocid. Ciljano uništenje narodnosnih skupina iz rasističkih, vjerskih ili političkih pobuda teško se može dokazati. To se pokazalo u ranijim postupcima pred sudom. Pred sudom je teško voditi nužan dokazni postupak o nakanama istrijebljenja. Prema mišljenju pravnika, to neće biti lako ni u Miloševićevu slučaju. Bivši diktator iz Beograda vladao je svojom dominantnom osobom i usmenim naredbama. Govori se da nedostaju pismene naredbe nedvojbene prirode", izvješćuje Edgar Denter. DIE TAGESZEITUNG 6. II. 2002. Sadam Husein ne može pobijediti "Pogledajte, reći će vjerojatno Colin Powell svojim europskim kolegama ministrima vanjskih poslova prvom prigodom, pogledajte, ratna retorika mojega šefa ipak nije bila uzaludna. Jedva je prošlo tjedan dana od prijetnja američkog predsjednika Iraku. I već režim u Bagdadu oprezno najavljuje spremnost za razgovore. Doduše, još nije riječ o povratku međunarodnih inspektora oružja, ali Bagdad barem želi ponovno pregovarati s UN-ovim glavnim tajnikom Kofijem Annanom. Taj korak Bagdada vjerojatno neće dovesti do prijateljskog držanja Washingtona - čak ni u slučaju uspješnih pregovora. Naprotiv: ma što Sadam Husein i njegova vodeća elita poduzeli idućih tjedana, koristit će dugoročnim američkim ratnim planovima. Ili se pregovori o UN-ovim inspektorima neće ni održati ili će ih Bagdad prekinuti - tada će Irak ići na ruku čvrstorukašima u Washingtonu koji s poletom iz Afganistana zahtijevaju brze vojne akcije. Ili će Huseinovi ljudi uistinu zaokrenuti - tada će američka vlada na svakom koraku argumentirati da tek sada treba pravo pojačati ratne pripreme da bi se povećalo pritisak na iračku vladu. Ako se saveznici SAD-a u to upuste, ili su loše informirani, naivni - ili postupaju s grubim nemarom. Makar se Bushova politika nekima ne sviđa, jedno mu se mora priznati: svoje prave planove za Irak nikada nije tajio. Jasno, koliko to dopuštaju pravila diplomacije, Bush i ministri njegova kabineta prijetili su ratom. Za izricanje još jasnijih prijetnja zaduženi su vladini savjetnici kao nedavno Richard Perle: rat protiv Iraka prijeti sve dok je Sadam Husein na vlasti - a o pitanju tko će vladati Irakom, s Huseinom se, razumljivo, ne može pregovarati. Europski saveznici trebali bi se držati podalje od te opasne igre SAD-a", drži komentator lista Eric Chauvistre. FRANKFURTER RUNDSCHAU 6. II. 2002. Domoljubna maškarada "Što čini jedan popularni ratni predsjednik da bi svoj sadašnji afganistanski bonus iskoristio i unutarnjepolitički? Odgovor je dao George W. Bush sa svojim proračunskim planom. Najprije se brojke zamotaju u američki zastavu umjesto u do sada uobičajenu nebesko plavu omotnicu. I drugo, u svakom se odlomku tri puta koristi riječ 'sigurnost'. Najveće povećanje izdataka za naoružanje u zadnja dva desetljeća smjera dakle na 'vojnu sigurnost' iako na otvorenom polju danas više nema zadovoljavajućih protivnika supersili a većina Pentagonovih programa obasutih kišom dolara nemaju veze s amorfnom opasnošću od terora. Predložena smanjenja poreza ne služe pak jednostavno obogaćivanju ionako dobro podloženih, nego 'ekonomskoj sigurnosti'. Budući da u jesen predstoje parlamentarni izbori, sve se za početak financira na kredit. Oni koji zbroje dva i dva mogu izračunati da će preraspodjela po načelu Enrona naposljetku ići na račun 'socijalne sigurnosti'. U drugim okolnostima George W. Bush morao bi računati na silovit otpor ako će socijalnu državu i dalje voziti unatrag. Zbog sjajnih rezultata ispitivanja mišljenja može se ipak nadati da će barem veliki dio njegovog proračunskog programa proći u kongresu. Ali domoljubna maškarada pokazuje i koliko je ovom predsjedniku rat potreban", zaključuje Dietmar Ostermann. AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 6. II. 2002. Odgovornost za siromašne "Svjetski gospodarski forum prigoda je za obraćanje globalnoj eliti u ime potlačenih masa, u ime daleko više od jedne milijarde ljudi u našem svijetu koji žive bez dostatne prehrane, bez zdrave pitke vode, bez temeljnog školskog obrazovanja i bez medicinske skrbi za djecu. Ti ljudi nisu žrtve globalizacije. Njihov se problem ne sastoji u tomu što su povezani u globalno tržište, nego u tomu što su iz njega isključeni. Nije dovoljno jednostavno utvrditi da siromašni bez gospodarstva nemaju nade ikada se osloboditi siromaštva. Opipljivim primjerima koji mijenjaju njihov život, treba im pokazati da gospodarstvo, ispravno primijenjeno, i profiti, mudro uloženi, donose socijalne prednosti. Sve više gospodarskih menadžera shvaća da ne moraju čekati da vlade naprave što treba. U mnogo slučajeva vlade smognu hrabrost - i sredstva - tek kad gospodarstvo krene naprijed. Poduzeća mogu ponekad s uistinu malim ulaganjima pokrenuti masu. Primjer: proizvođači soli. U suradnji s Ujedinjenim narodima pobrinuli su se da sol za ljudsku uporabu sadrži dovoljno joda. Time se svake godine zaštiti više od 90 milijuna djece od nedostatka joda a time i od najčešćih uzroka duševnih poremećaja. Nitko nije pozvaniji od gospodarskih vođa da opovrgne argumente protekcionista i lukavih škrtaca. Oni su ti koji mogu predočiti najuvjerljivije argumente za otvaranje tržišta bogatih zemalja za radno-intenzivne proizvode siromašnih država. Oni su ti koji se uvjerljivo mogu založiti za ukidanje izvozničkih agrarnih subvencija zbog kojih seljaci u siromašnim zemljama nisu sposobni za utakmicu. I oni su napokon ti koji kao vodeći porezni platiše argumentiraju za oprost dugova i za javnu pomoć u razvitku siromašnim zemljama. Sve te mjere presudne su pretpostavke za rast i procvat siromašnih zemalja. One moraju dakako i vlastitu kuću dovesti u red kako bi mobilizirale domaća novčana sredstva i privukle inozemna privatna ulaganja. Ali treba im pružiti poštenu priliku za izvoz njihovih proizvoda, a mnoge zemlje trebaju i financijsku i tehničku pomoć za izgradnju svoje infrastrukture i postrojenja prije nego što će biti kadre iskoristiti tržišne prigode", piše Kofi Annan u rubrici 'Gost komentator'.