NJ 23.I.-DIE WELT-ZAROBLJENICI

NJEMAČKA DIE WELT 23. I. 2002. Amerika i njezini zarobljenici "Postoji povod za podsjetiti da je SAD zatražio da NATO proglasi slučaj saveza. I da su ljudska prava bila ta koja su savez povukla u rat. Oboje je važno, jer oboje ima posljedica na osudu onoga što se sada događa sa zarobljenicima u Guantanamo Bayu. Ako je to rat kojega vodi savez i ako će o sudbini talibanskih boraca odlučivati vojni sudovi, zašto im se uskraćuje status ratnih zarobljenika? Ako je savez poseguno za oružjem zbog ljudskih prava, zašto nemaju pravnu zaštitu koja se povezuje s pojmom ljudskih prava? Kritička pitanja te vrste ponajprije iznose Europljani, Amerikanci naprotiv drže da oni koji ih postavljaju nisu dovoljno informirani. Što izaziva sljedeće pitanje: zašto se ne mogu dobiti bolje i opširnije informacije? Jasno je da Amerikanci oklijevaju obznaniti sve pojedinosti o stanju u logoru i o svojim daljnjim nakanama. Također je poznato da je načelo javnosti jedino djelotvorno sredstvo za sprječavanje ekscesa i samovolje. Moć, rekla je jedanput Hannah Arendt, počinje biti opasna upravo tamo gdje prestaje javnost. O besprimjernom značaju napada na World Trade Center i teško shvatljivom statusu božjih ratnika kojega prisvajaju članovi Al Kaide, dovoljno je rečeno pa je svako ponavljanje suvišno. Ako iz toga proizlazi da se s teroristima može napraviti kratak, dakle neredovit proces, bilo bi izgubljeno sve čega su se tijekom više stotina godina dosjetili međunarodni pravnici u svrhu sprječavanja rata. Bili bismo u građanskom ratu, u svjetskom građanskom ratu koji se upravo stoga vodi tako neumoljivo, jer se akcija moralno, teološki i inače preuveličava. Tamo gdje su u igri 'viša' načela - prava vjera, nadmoćna rasa, pobjednička klasa ili što još - , postupa se okrutnije i oštrije nego inače u ratu. Oni koji moraliziraju, zaoštravaju obračun: to je znao još i njemački car koji je svoje postrojbe slao u borbu s geslom da nema pardona. Suvremeno pojašnjenje takvog postupka zove se prevencija. Da bi se slično isključilo za sva vremena, trebalo bi razjasniti i ispitivati i to svim sredstvima. Za sada glasovi koje bi trebalo ozbiljno shvatiti, istupaju s tvrdnjom da je u tu svrhu sve dopušteno: sve, čak i mučenje. Tomu je razlog nešto poput obrnute računice o sreći: kao da se radi o tomu da se najveći broj očuva od najveće nesreće. Po toj računici ne bi više bilo kataloga ljudskih prava nego sigurnost bila ono zadnje mjerilo po kojemu bi se presuda morala ravnati prema dopuštenom ili nedopuštenom. No nije vjerojatno da će do toga doći. Na posljetku su i Amerikanci prikupili dovoljno iskustva da bi znali da se računica koja sigurnost pretpostavlja pravu, nikada ne ispuni. Makartizam, sigurnosna histerija nazvana po američkom senatoru koja je svojedobno obuzela zemlju, pokazao je da velikodušna mjerila u borbi protiv vanjskog neprijatelja uništavaju unutarnja mjerila. McCarthy je ugrozio upravo ono što je, ako mu je vjerovati, želio očuvati. 'Right or wrong, my country', parola je koju rado izgovaraju u teškim vremenima da bi pomeli neodlučnost. Njemački Amerikanac Carl Schurz protumačio ju je na svoj način kad je dodao: ako zemlja ispravno postupa, slijedit ćemo je. Ako ne, napravit ćemo sve da ju vratimo na pravi put. Samo tako, tumačenjem prvog dijela drugim dijelom, rečenica postaje maksima koju se može slijediti u svim okolnostima. Amerikanci su prvi koji su to tako shvatili i izgovorili", piše Konrad Adam u uvodniku lista.