RU-integracije-Organizacije/savezi-Diplomacija-Vlada RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 21.1.02. INTEGRACIJA NA PROSTORU BIVŠEG SSSR-A RUSIJANEZAVISIMAJA GAZETA21.I.2002.U izgledu je euroazijski savez"Prošlo je deset godina otkako se
raspao SSSR i danas smo svjedoci naglog širenja djelatnosti integracijskih saveza na poslijesovjetskom prostoru. Koncem godine održala se sjednica vijeća šefova država i vlada ZND-a. Nešto ranije utemeljena je međuparlamentarna skupština Euroazijske gospodarske zajednice. Na koncu se u Moskvi održao susret članova visokog državnog vijeća Savezne države - Vladimira Putina i Aleksandra Lukašenka.Ti su događaji potvrdili da integracijski procesi na poslijesovjetskom prostoru nisu mrtvi, već se, naprotiv, i dalje snažno, iako ne uvijek uspješno, razvijaju u svim pravcima takozvane integracije na različitim razinama.Ne trebamo se čuditi snazi razvoja integracijskih procesa. Na koncu, naši narodi nemaju kamo pobjeći od zajedničke povijesti, zajedničkog zemljopisa, zajedničkog gospodarstva i zajedničke kulture (jednom riječju od zajedničke sudbine). A pitanje zašto poslijesovjetski integracijski procesi nisu nimalo uspješni, zaslužuje, čini se, posebnu pozornost.
RUSIJA
NEZAVISIMAJA GAZETA
21.I.2002.
U izgledu je euroazijski savez
"Prošlo je deset godina otkako se raspao SSSR i danas smo svjedoci
naglog širenja djelatnosti integracijskih saveza na
poslijesovjetskom prostoru. Koncem godine održala se sjednica
vijeća šefova država i vlada ZND-a. Nešto ranije utemeljena je
međuparlamentarna skupština Euroazijske gospodarske zajednice.
Na koncu se u Moskvi održao susret članova visokog državnog vijeća
Savezne države - Vladimira Putina i Aleksandra Lukašenka.
Ti su događaji potvrdili da integracijski procesi na
poslijesovjetskom prostoru nisu mrtvi, već se, naprotiv, i dalje
snažno, iako ne uvijek uspješno, razvijaju u svim pravcima
takozvane integracije na različitim razinama.
Ne trebamo se čuditi snazi razvoja integracijskih procesa. Na
koncu, naši narodi nemaju kamo pobjeći od zajedničke povijesti,
zajedničkog zemljopisa, zajedničkog gospodarstva i zajedničke
kulture (jednom riječju od zajedničke sudbine). A pitanje zašto
poslijesovjetski integracijski procesi nisu nimalo uspješni,
zaslužuje, čini se, posebnu pozornost.
Počnimo sa ZND-om. Kao što je poznato, najveća je vrlina Zajednice
kao oblika integracije to što ima prilično velik (ako ne najveći
mogući) broj članova - dvanaest od petnaest bivših saveznih
republika. Ipak, tu vrlinu gotovo u potpunosti potire golemi
nedostatak - nitko (pa ni sami narodi i vlade zemalja ZND-a) ne mogu
reći zašto postoji ZND.
Ideologija, ustroji, institucije i djelatnost Zajednice omogućili
su da se SSSR ne raspadne po jugoslavenskom scenariju, a brojni su
međunacionalni sukobi na području ZND-a uglavnom zaustavljeni u
prve dvije do tri godine postojanja Zajednice. No ne dopustivši da
se raspad najveće nuklearne države svijeta pretvori u krvavi kaos,
ZND nije mogao prerasti u djelotvoran sustav reintegracije bivših
saveznih republika na novoj osnovi.
Upravo je zato predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev još
1994. iznio prijedlog o osnutku Euroazijskog saveza. On se trebao
temeljiti na prvenstvu zajedničkih interesa poslijesovjetskih
država nad njihovim pojedinačnim interesima. Zamisao o stvaranju
tog integracijskog saveza doživjela je, kao što je poznato, mnoge
promjene - od 'integracijske četvorke' preko carinskog saveza do
Euroazijske gospodarske zajednice (EuroAzES) koja je jesenas
utemeljna. Moglo bi se pomisliti - eto organizacije koja će biti
temelj euroazijske integracije. No problem je što su
organizacijski ustroj zajednice i pravni sustav euroazijske
integracije u temeljnim dokumentima EuroAzES-a utvrđeni vrlo
općenito.
Takvog nedostatka nemaju ustroji rusko-bjeloruske integracije -
rusko-bjeloruske Zajednice, Saveza Rusije i Bjelorusije i Savezne
države proglašene u prosincu 1999. U temeljnim dokumentima tih
organizacija vrlo su jasno i potanko utvrđeni njihova struktura i
pravni mehanizmi. No, kao što znamo, prilično kruti okviri i oblik
rusko-bjeloruske integracije ne samo da odbija druge
poslijesovjetske države, već i u samim državama koje se integriraju
stvara raspoloženje koje sprječava stvarnu integraciju.
Dakle, da skratimo. ZND ima dosta sudionika, ali nema prave zamisli
ni volje. EuroAzES ima pravu zamisao i volju, ali nema mogućnosti za
realizaciju. U integracijskim ustrojima Rusije i Bjelorusije takve
mogućnosti postoje. No jesu li za potpunu integraciju dovoljni
okviri, oblik i skup sudionika? (...)
'Mnoge zemlje ZND-a nikada se neće odreći svoje neovisnosti', reći
će neki. No ukrajinski predsjednik Leonid Kučma nedavno je izjavio
da će njegova zemlja možda ući u EuroAzES koji se temelji na
prvenstvu zajedničkih interesa. A upravo je Kijev najviše isticao
da neovisnost ima prednost pred obvezama u sklopu ZND-a.
'Bjeloruski se predsjednik nikada neće odreći svog čeda' - reći će
drugi. No Aleksandr Lukašenko nedavno je sam izjavio da je spreman,
bude li potrebno, preispitati oblike integracije. A upravo se
sadašnji bjeloruski predsjednik očitovao kao vrlo gorljiv pristaša
ubrzane i pojačane reintegracije na platformi bivšeg SSSR-a koju je
sam predložio.
U ovom je slučaju pitanje mogućnosti tek pitanje koja će zemlja
pozvati u borbu za novu etapu u poslijesovjetskoj integraciji.
Odavno je prihvaćen aksiom: Rusija je okosnica svih pozitivnih
integracijskih procesa na poslijesovjetskom prostoru. Upravo zato
poziv na ujedinjenje ZND-a, EuroAzES-a i rusko-bjeloruskih
integracijskih saveza u jedinstveni Euroazijski savez treba doći
iz Rusije", piše Vadim Balitnjikov, član stručnog vijeća u odboru
Vijeća Federacije za pitanja federacije, federativni ugovor i
područnu politiku.