IHT 19. I. BUTLER: I RUSIJA I SAD MOGU POBIJEDITI U NOVOJ IGRI OKO NAFTE

-Terorizam SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. I. 2002. I Rusija i SAD mogu pobijediti u novoj igri oko nafte " U 'Velikoj igri', koja je objavljena nedugo nakon svršetka hladnog rata, Peter Hopkirk opisao je borbu između Velike Britanije i Rusije, kroz cijelo 19. i početkom 20. stoljeća, za utjecaj i profit u Srednjoj Aziji. Dragulj u kruni bio je indijski podkontinent, no put do njega prolazio je kroz Afganistan. Sada je cilj nafta a Afganistan je opet sporni teritorij. No ovog je puta s Rusijom u igri SAD. Kada se Sovjetski Savez raspao, izgubio je svoje južne pokrajine- Kazahstan, Tadžiskistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan i Azerbeidžan. Te zemlje posjeduju zalihe nafte i zemnog plina koji su, zajedno, veći od preostalih zaliha Saudijske Arabije i Iraka, dva glavna srednjeistočna snabdjevača nafte za američko tržište. Glavna odlika postsovjetske tranzicije bila je trenutna uspostava oligarhije i kriminalnih organizacija. Kada je Vladimir Putin preuzeo predsjednički ured prije dvije godine, odmah je krenuo u borbu protiv oligarhija. Ključno je, međutim, to da se počeo baviti i drugim velikim gubitkom koji je osjećao prosječni Rus - gubitkom njihovog mjesta za čelom stola jednakom onog SAD-a. Putin se udvarao Nijemcima i Francuzima. Potpisao je pakt o prijateljstvu s Kinom. No jednako je važna, iako manje spektakularna, njegova odluka da trguje ruskom naftom izvan odredbi organizacije OPEC-a kojom dominiraju arapske zemlje. 11. rujan za Putina je bio kao naručen. Odlučivši pridružiti se SAD-u u ratu protiv terorizma, može ostvariti barem dva cilja: povratak Rusije na čelo stola zajedno s SAD-om; i isparavanje američkih kritika na račun ruskih akcija u Čečeniji. No politika nafte na neki način se ipak može pokazati najvažnijim područjem za odnos Rusije sa Zapadom koji je u razvoju. Neovisna politika Rusije kada je posrijedi određivanje cijena nafte uspjela je stabilizirati rusko gospodarstvo tijekom protekle dvije godine. Cijene nafte su općenito bile visoke a ruski gospodarski rast u 2000. godini iznosio je 8 posto. U 2001. je vjerojatno iznosio manje od 5 posto. No ovo su još uvijek prve dvije godine pravog rasta u nekoliko desetljeća, a velika zasluga za taj rast može se pripisati proizvodnji nafte i njenom izvozu. Istodobno, Rusija je pod Putinom naučila pregovarati uvjerljivo i odgovorno s američkim naftnim tvrtkama- i surađivati sa svojim bivšim južnim pokrajinama produktivno i uz poštovanje. Jedan od rezultata jest naftovod iz kazahstanskih polja nafte na Kaspijskom moru, preko ruskog teritorija do luke na Crnom moru, Novorosijska. Naftovod je politički snažno gurao premijer Jevgenij Primakov, a izgradnja je počela 1999. godine. No Putin je održao realizaciju projekta unatoč znatnom otporu lokalnih političara. Naftovod predstavlja najveće ulaganje Amerikanaca u regiji. Partneri u izgradnji naftovoda uključuju Rusiju, Kazahstan i nekoliko naftnih tvrtki; glavni klijent je Tengizchevroil, čiju polovicu posjeduje Chevron a četvrtinu Exxon- Mobil, uz ruske i kazahstanske partnere. I gospodarstvo Kazahstana je, procjenjuje se, prošle godine poraslo za 13 posto, uglavnom zbog naftne industrije. Ukratko, Putin je, izgleda, pronašao način na koji može prilično uspješno miješati proizvodnju nafte i politiku. Cijene nafte nastavit će, očekuje se, padati još neko vrijeme no dugoročna je slika jasna. Naftna polja u Srednjoj Aziji bit će crpljena a Rusija će imati veliki udio u profitu. Američke naftne tvrtke bit će uključene velikim dijelom. Sada je pitanje može li SAD ovo preokrenuti u američku korist. Rat u Afganistanu relevantan je iz dva razloga. Prvo, politički je omogućio izgradnju naftovoda kroz Afganistan i Pakistan, na što se čekalo još od vremena kada su se Unocal i argentinska tvrtka Bridas natjecale za prava na Afganistan sredinom 1990-tih. Drugo, rat je mnoge Amerikance potaknuo na zaključak kako Saudijska Arabija nije najbolji saveznik. Saudijski režim- nedemokratičan, izvoznik fundamentalizma kojeg mrze i neki saudijski fundamentalisti, npr. Osama bin Laden- važan je za Zapad zbog svoje nafte. Stoga smanjenje ovisnosti Zapada o saudijskoj nafti (ovisnost o onoj iračkoj da ni ne spominjemo) može biti samo korisno. Put do veće neovisnosti vrlo bi vjerojatno mogao voditi kroz Afganistan. Ovo nije nužno 'Velika igra, drugi dio'. Poticaji za američku suradnju s Rusijom, Kazahstanom, Turkmenistanom i drugim regionalnim silama uvelike prevaže nad poticajima za sukobljavanje. Veliki dio srednjeistočnog sukoba u 20. stoljeću može se objasniti američko- sovjetskim suparništvom- još jednom velikom igrom koja je uzrokovala mnogo nevolja. Nema potrebe da se ovo ponovi u Srednjoj Aziji, a i svi razlozi govore protiv ovoga. Da bi s političkih igara prešla na suradnju, Rusija bi trebala početi vršiti reviziju svojih bliskih odnosa sa svojim regionalnim klijentima, Sadamom Huseinom i iranskom vojskom. A SAD bi trebao koristiti veliku diskreciju u osnivanju svojih baza u srednjeazijskim zemljama kao što je Kirgistan. Bolje je graditi više zajedničkih naftovoda a manje vojnih baza", piše Richard Butler.