IHT 17. I. EUROPA: NOVI NOVAC A STARI PROBLEMI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. I. 2002. Europa: novi novac i stari problemi "Uvođenje nove valute u 12 zemalja 1. siječnja Europljanima je trebalo dati novo samopouzdanje kada je posrijedi njihova uloga u svijetu i sposobnost stvaranja zajedničkih institucija. U daljoj budućnosti naziru se i zajednička europska vojna sila i obrisi europske političke federacije. No Europa 2002. slijedi Japan i SAD u obeshrabrujućoj globalnoj recesiji. Novi novac nije raspršio stare probleme. Visoka cijena socijalnog osiguranja i tržišta radne snage Njemačku su odveli u stagnaciju, a njeni partneri slijede Berlin u silaznoj putanji. Recesija nikada nije dobrodošla. No 'timing' najvećeg gospodarskog usporavanja koje je svijet zadesilo u posljednjih nekoliko desetljeća prijeti postati akutni politički problem za 15- članu Europsku Uniju. Usporavanje gospodarstva na vidjelo iznosi i krhkost nekih od velikih novih europskih ambicija. EU mora sakupiti resurse da bi financirao svoje planove za primanje 10 novih zemalja- članica, većinom bivših sovjetskih satelita u Srednjoj i Istočnoj Europi, koje će trebati gospodarsku pomoć, i usmjeriti ulaganje u obranu kako bi se smanjila ovisnost o SAD-u. Na naplatu su stigli i drugi računi. Washington će izvršiti pritisak na Europu da preuzme najveći dio tereta u financiranju rekonstrukcije u Afganistanu, za koju će biti potrebno približno 10 milijardi dolara(...). Amerikanci su vodili tehnološki sofisticiran rat u Srednjoj Aziji i ne bi trebali snositi troškove za rekonstrukciju ili mirotvorne misije, stav je Bushove vlade. Marginalizirane u afganistanskoj kampanji zbog vlastite vojne inferiornosti i zbog pentagonskih ratnih stratega sklonih individualizmu, europske oružane snage danas još više zaostaju za SAD-om umjesto da smanje jaz u vojnoj spremnosti koji je izašao na vidjelo u Bosni i na Kosovu. Europljani riskiraju spasti na drugorazredni status unutar NATO-a. Bili bi držani u rezervi za opasne ali neglamurozne misije dok bi Amerikanci vodili rat globalnog opsega. Ovo je ponižavajuća podjela uloga koju Washington i Europa moraju nastojati spriječiti. Politička oluja u Italiji pokazuje koliko brzo omanji incident, u ovakvom ozračju, može prerasti u nešto prijeteće. Ostavka ministra vanjskih poslova rijetko podiže prašinu izvan Rima. Čitave vlade dolazile su i odlazile, redovno i nonšalantno, još od Drugog svjetskog rata. No kada je Renato Ruggiero odstupio s dužnosti 5. siječnja, Europa se počela preispitivati. Ruggierovo imenovanje za ministra vanjskih poslova bilo je nametnuto Silviju Berlusconiju nakon što je sumnjivi milijarder pobijedio na talijanskim parlamentarnim izborima prošlog svibnja. Gianni Agnelli, vlasnik 'Fiata', i drugi talijanski internacionalisti gurali su Ruggiera, bivšeg čelnika Svjetske trgovačke organizacije, kao glas razuma i međunarodne vjerodostojnosti. No Ruggiero je veliki pobornik šire europske političke i gospodarske integracije, čemu se Berlusconi otvoreno ruga kao uroti nadahnutoj socijalistima. Svoje političko opredjeljenje vidi kao ono umjerene desnice, koje u SAD-u zastupa predsjednik George W. Bush. Otvoreno se udvara bližim odnosima s Amerikancima, čak i na štetu talijanskih veza s Europom. Zasićen Berlusconijevim kritikama uvođenja eura koji je zamijenio talijansku liru, francuski franak i druge državne valute, Ruggiero je dao ostavku. Neki su u svemu vidjeli prikrivenu američku ulogu, a te je sumnje pojačalo Berlusconijevo preuzimanje Ruggierovog dotadašnje položaja. No te su sumnje potpuno neopravdane. I do kraja tjedna Berlusconi se vratio izjavama o vrlinama europskog jedinstva, na poticaj Valery Giscard d'Estainga, bivšeg francuskog predsjednika, koji je odletio u Rim kako bi dao vjerodostojnost svom novom poslu čelnika savjetodavnog vijeća EU-a za reformu europskih institucija. Francuski glasači odlučili su smijeniti Giscard d'Estainga s predsjedničkog položaja 1981. godine, no on je ostao aktivan u preoblikovanju francuskih i europskih institucija. Posao organiziranja rasprave na visokoj razini o političkoj budućnosti Europe traje samo godinu dana i ne donosi izvršne ovlasti, no on ima talent i ambiciju da konvenciju iskoristi kako bi pokazao Europi što joj nedostaje jer nema predsjednika. Politički genij Europe u drugoj polovici 20. stoljeća imao je namjeru isplesti nove mreže gospodarskih i političkih unija koristeći nesreće i prijetnje. Bushova se vlada mora pobrinuti da bude iznad sumnji da pridonosi bilo kakvim Berlusconijevim nastojanjima ili koga drugog s ciljem sprječavanja prilike koju Europa sada ima - suočiti se i još jednom prevladati svoje probleme", piše Jim Hoagland.