LAT 13. I. ZRAKOPLOVSTVO - BUDUĆNOST AMERIČKE VANJSKE POLITIKE?

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 13. I. 2002. Zračne snage- budućnost američke vanjske politike? "Američke zračne snage veoma su ponosne na svoj udio u ratu protiv terorizma. I trebaju biti. Borbena učinkovitost američke zračne sile uvelike je odgovorna za brzu i odlučnu pobjedu u Afganistanu. Može se čak kazati i to da je zračna sila, kao instrument vojne moći, okrenula novu stranicu, napokon realizirajući snove nekih stratega koji su zračni rat smatrali civiliziranijim načinom vođenja rata jer može skratiti sukobe. Pa ipak, sav ovaj uspjeh ne bi trebao udariti u glavu političarima koji bi mogli biti u iskušenju koristiti zračne snage da bi gurali svoje ambicije i riskantne ciljeve u inozemstvu. Neki analitičari i političari već vjeruju kako se zračnim snagama mogu voditi i dobiti sukobi. U izdanju 'Newsweeka' od 3. prosinca, Fareed Zakaria napisao je kako su mnogi u Pentagonu i dalje nostalgični kada je posrijedi kopneni rat. Pozvao ih je da se suoče s činjenicom da je bombardiranje djelotvorna opcija. Slično, senator Trent Lott tuži se kako 'podcjenjujemo utjecaj koji može imati zračna sila.' Lawrence J. Korb, pomoćnik tajnika obrane u Reaganovoj vladi, ističe kako među našim političarima 'postoji sklonost da zračnu silu smatraju jeftinim i jednostavnim vojnim rješenjem za sve naše vanjskopolitičke probleme.' Da, sofisticirana tehnologija(...) omogućuje nam da bombu postavimo na 30 stopa od cilja, iz velikih udaljenosti. Tijekom Drugog svjetskog rata bili smo zadovoljni ako smo bombardirali grad koji smo planirali i izgubili samo 5 posto posade. Danas očekujemo mnogo više(...). General Richard B. Myers, predsjednik vrhovne komande, tvrdi da je 90 posto streljiva koje je korišteno u Afganistanu bilo precizno navođeno, što je najviši postotak do sada u nekom velikom sukobu SAD-a. No pobjeda nad talibanima nije mjerilo po kojem možemo vrednovati buduću ulogu američkih zračnih snaga u oblikovanju vanjske politike. Afganistan ima neznatnu infrastrukturu i malo gospodarskih centara. Talibani gotovo da i nisu imali zračne obrane. Osim toga, borci Sjevernog saveza na kopnu bili su od ključne važnosti za uspjeh naših zračnih operacija. Prisilili su talibane da okupe svoje snage i vode konvencionalniji rat, što je stvorilo lako vidljive ciljeve. Promicatelji zračnih snaga skloni su uljepšavati takve detalje i koncentrirati se na to kako je u afganistanskom ratu izgubljeno malo američkih života. Od ovog je stajališta malen korak do zastupanja zračne sile kao alternative kopnenim snagama, što je taktika koja je očito politički privlačna. Pa ipak, smanjena tolerancija prema ugrožavanju života Amerikanaca, zajedno s nerealnim očekivanjima o američkim zračnim sposobnostima, recept je za loše posljedice u inozemstvu. Političari bi mogli koristiti zračne snage u humanitarnim misijama za koje se smatra da su preopasne ili nedovoljno važne da bi se poslale kopnene snage. To bi, pak, moglo rezultirati nepodudaranjem sredstava i ciljeva, s nesretnim posljedicama. Uzmimo, npr., Kosovo. Mnogi političari i stratezi tu misiju smatraju pobjedom zračnih snaga. No istini za volju, složeni politički imperativi odredili su to koja se vojna sredstva mogu koristiti kako bi se postigli utvrđeni ciljevi. Od samog početka uključivanja NATO-a, bivši predsjednik Clinton odbacio je mogućnost upotrebe američkih vojnika u regiji, obznanjujući kako sami zračni napadi mogu spriječiti tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića da 'nastavi i eskalira svoje napade na bespomoćne civile.' No pripadnici zračnih snaga shvatili su svoju misiju kao način destabiliziranja Miloševićevog režima, ne kao pomoć izbjeglicama. Zrakoplovi su mogli bombardirati nepomične ciljeve, ali su bili bespomoćni kada je u pitanju bilo sprječavanje neznatno naoružane policije da nastavi ubijati nenaoružane civile. Ako su čelnici iz Pentagona ograničeni političkim imperativima u svom korištenju zračne sile, kao što je to bio slučaj na Kosovu, to će nas učiniti nepripremljenima za buduće prijetnje i ograničiti ukupnu spremnost vojske. 'Zračna sila izvanredno je moćno i svestrano oruđe', objašnjava kapetan Jeff Niner, pripadnik američke mornarice, 'i samo bi ludi vojni strateg ušao u rat bez nje. Međutim, zračna sila tek je jedan način vođenja rata. Onaj strateg koji bi smatrao da je zračna sila sve što je potrebno za moderni način ratovanja bio bi jednako lud.' Prihvaćanje zračne sile kao osnove naše vojne reakcije neizbježno će stvoriti probleme s financiranjem u Pentagonu. Nastojanja da se dodatno ojačaju američke zračne snage u jednom bi trenutku zadrla u proračune drugih oružanih snaga. Za cijenu jednog F-22, koji stoji gotovo 200 milijuna dolara, vojska bi mogla nabaviti više od 30 tenkova M1A1 Abram, koji čine temelj američkih oklopnih kopnenih snaga. U prošlosti je bilo nastojanja da se zračna sila gurne dalje od svojih objektivnih sposobnosti. Užasnuti rezultatima rovovskog načina ratovanja u Prvom svjetskom ratu, pristalice zračnih snaga počeli su ih zastupati kao brzu i odlučnu alternativu kopnenim snagama. Talijanski general Giulio Douhet, otac strateških zračnih snaga, vjerovao je kako samo borbeni zrakoplovi mogu dobiti ratove i kako bi, u skladu s time, kopnene i pomorske operacije trebalo reorganizirati oko zračnih snaga. Temelj njegove teorije jest taj da bombaški napadi na civile uništavaju moral neprijatelja, čineći tako ratove kraćima i humanijima. Douhetov američki istomišljenik, General William 'Billy' Mitchell, 1930- te je napisao kako su zračne snage 'veliki korak naprijed prema poboljšanju civilizacije, jer će ratovi biti dobivani brzo i neće se razvlačiti godinama.' Pa ipak, zračne snage nikada nisu ispunile takva očekivanja. Nisu okončale Drugi svjetski rat brzo i odlučno, unatoč činjenici što su uzrokovale veliki broj žrtava među civilnim stanovništvom- posebice u Japanu. Bile su na sličan način neučinkovite u Vijetnamu. Nisu svrgnule Sadama Huseina. Niti spasile živote civila na Kosovu. Osim ovih neujednačenih rezultata, postoji i jaki praktični razlog zbog kojeg ne bi bilo mudro da se političari oslanjaju isključivo na zračne snage kako bi ostvarili američke ciljeve u inozemstvu- velika razina međuovisnosti među američkim vojnim snagama. Bez podrške s kopna ili mora, ne samo da bi pripadnici američkih zračnih snaga bili izloženiji zračnoj obrani neprijatelja, i naša bi vojna reakcija na krize bila jednostrana, predvidljiva i tako izložena budućim izazovima. Samo bombe ne bi trebale oblikovati našu vanjsku politiku", piše Derek Lundy, istraživač pri Vijeću za vanjsku politiku.