DNEVNI PREGLED BR. 5 8. SIJEČNJA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 7. I. 2002. Pregled tiska Najtiražniji američki dnevnik 'USA Today' piše o cijeni rata protiv terorizma. Od napada 11. rujna Kongres je izdvojio više od 60 milijardi dolara za borbu protiv terorizma u inozemstvu i na domaćem području. Za usporedbu ta svota, iako samo dio saveznog proračuna, nadilazi ukupan prihod svih osim 12 najvećih američkih kompanija u 2000.; odnosno, za nju bi se moglo kupiti 3 milijuna prosječnih novih automobila. 'New York Times' jutros javlja da će za sljedeću fiskalnu godinu Pentagon zatražiti veliko povećanje svojeg proračuna. U prošloj godini dobio je 329 milijardi dolara, a sada traži ? barem 20 milijardi više. Ovo povećanje se ? piše newyorški dnevnik ? ne bi koristilo za rat u Afganistanu, niti za jačanje sigurnosti za domaćem planu, već za novo naoružanje, nove zrakoplove i brodove, te bolju zdravstvenu zaštitu vojnika. 'Washington Post' također se jutros bavi jednom financijskom temom. Vladini istražitelji ? piše list - privode kraju prvi dio istrage o financiranju napada od 11. rujna. Do sada je ? uz pomoć izvoda s bankomata i kreditnih kartica utvrđeno podrijetlo 325 tisuća dolara koje su potrošili otmičari, a vjeruje se da su potrošili još 500 tisuća u gotovini. Američki dužnosnici kažu da je Al Kaida namaknula potrebna sredstva ? između ostaloga ? zloporabom kreditnih kartica, preprodajom dijamanata i prodajom meda. Ima li smisla pomagati Trećem svijetu? Pripremio Bojan Klima. Uvodničari i komentatori vodećih američkih dnevnika analiziraju odnose Sjedinjenih Država i svijeta u razvitku u sjeni terorističkih napada od 11. rujna, te uspješne vojne intervencije u Afganistanu. Glavno pitanje koje se postavlja jest: treba li Amerika pomoći u uklanjanju korijena terorizma koje mnogi nalaze u nerazvijenosti, siromaštvu, nepostojanju demokracije te općenitom kaosu koji vlada u mnogim zemljama Trećeg svijeta? Komentator dnevnika 'The Washington Post' Steven Mallaby drži da Amerika treba nastaviti pomagati zemljama u razvitku, te vremenom svoju pomoć i povećati. Ne radi se samo o novčanoj, već i o stručnoj pomoći te o pomoći u razvitku demokratskih ustanova. Međutim, najnoviji događaji u nekoliko zemalja ? Argentini, Zambiji te u Afganistanu ? mnoge Amerikance navode na pomisao da je pružanje pomoći nerazvijenim često besmisleno, piše Steven Mallaby. Nakon što je više od deset godina slijedila savjete američkih ekonomista Argentina je u dubokoj financijskoj krizi. U Zambiji su nedavno održani izbori koje je organizirao i djelomično financirao Zapad, međutim mnogi se žale da su izbori bili lažirani. Afganistan, oslobođen od talibana i Al Kaide, tone u anarhiju i kriminal. Utjecajni članovi američke vlade ? primjerice ministar financija Paul O?Neill u prošlosti su znali izraziti stajalište da Amerika treba drastično smanjiti pomoć inozemstvu. 'Kao i svaki biznismen - a to je Paul O?Naill bio prije no što je postao ministar financija ? on se želi povući iz projekata na kojima se gubi novac', primjećuje Steven Mallaby. Komentator 'Washington Posta' međutim drži da bi vlada trebala pronaći načine da 'inozemstvu pomaže na pametniji način'. = Stabilnost Afganistana je Americi očito vrlo važna. Zbog toga američka je pomoć potrebna, primjerice u organizaciji i opremanju mirovne misije i slanjem humanitarne pomoći ? savjetuje Steve Mallaby. Uvodničar dnevnika 'Christian Science Monitor' drži da bi se terorizam učinkovitije iskorijenio kada bi islamski svijet imao pozitivniji odnos prema Sjedinjenim Državama. 'Što Amerika po tom pitanju namjerava učiniti?' ? pita se uvodničar bostonskog dnevnika. Težište se stavlja na promicanje demokracije, poštivanje ljudskih prava i vjerskih sloboda u arapskim zemljama, gdje svega toga nema previše. No, takva je taktika često blokirana drugim američkim interesima ? ovisnošću o srednjoistočnoj nafti, odnosno želji da se obrani Izrael, piše uvodničar ovog američkog dnevnika. On drži da bi glavni naglasak trebao bi biti na uklanjanju vjerske netolerancije, koja je velikim djelom posljedica siromaštva i političke obespravljenosti u mnogim arapskim zemljama. 'Sjedinjene bi Države trebale više pomoći lokalnim nevladinim organizacijama u arapskom svijetu koje se bore za demokratizaciju njihovih zemalja. Zemlje poput Uzbekistana i Saudijske Arabije koje se drže američkim partnerima trebalo bi navesti da se više otvore prema svijetu te da svojim građanima daju više slobode', drži uvodničar 'Christian Science Monitora'. U zaključku članka se navodi da dobar dio napora u razvoju demokracije u tom dijelu svijeta treba prepustiti samim Muslimanima. 'Imalo bi smisla kada bi se na tom projektu angažirali i američki muslimani', drži uvodničar bostonskog dnevnika. Komentator Charles Krauthammer tvrdi da se Amerika treba okaniti idealističkih planova o razvitku demokracije i tolerancije u islamskom svijetu. Treba se ograničiti na ostvarivanje vlastitih, američkih nacionalnih interesa, i to ? kada je potrebno - vojnom silom, kao što je to bio slučaj u Afganistanu. 'Radikalni islam razumije tek jezik moći, vojne snage', primjećuje ovaj utjecajni vanjskopolitički komentator koji svoju tvrdnju potkrepljuje i citatom samog Osame bin Ladena koji je na nedavno objavljenoj video snimci izjavio: 'Ako imate jakog konja i slabog konja, ljudi će se sasvim prirodno prikloniti jakom'. Naravno, bin Ladenova izjava je dana u drugom kontekstu, no služi kao dobra ilustracija teze Charlesa Krauthammera. 'Ambicije radikalnog islama najefikasnije će biti uništene snagom naše vojske. Bin Laden je Ameriku smatrao impotentnom i dekadentnom zemljom. Nije ni čudo ? izveo je nekoliko uspješnih napada na nas, a Amerika na njih nije pravilno odgovorila', piše u 'Washington Postu' Charles Krauthammer. Stanje se sada promijenila. Poraz talibana i Al Kaide u Afganistanu naveo je i druge zemlje i režime ? Pakistan i Palestince - da se počnu obračunavati sa svojim teroristima. 'Jesu li to učinili zbog toga što su shvatili da trebaju postati humaniji? Zbog toga što su shvatili vrijednost ljudskog života? Naravno da ne. Tako su postupili zbog toga jer ih je strah Amerike, njezine moći. Tako treba i biti', piše kolumnist Charles Krauthammer. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 7. I. 2002. Pregled tiska "'The Guardian' se u uredničkom komentaru, kroz posjet premijera Blaira južnoj Aziji, osvrće na ulogu koju Britanija igra u svijetu. Po riječima gospodina Blaira, Britanija se mora staviti u ulogu 'sile dobra' i 'ključnog partnera koji u suradnji s drugima nastoji shvatiti globalnu međuovisnost'. Apstraktno gledano, ocjenjuje 'The Guardian', teško se ne složiti s njim, no s praktičnog stajališta vizija gospodina Blaira je mutna. On, ocjenjuje list, ne sumnja u vlastite dobre namjere, ali drugi to čine. Kada ste prijatelj sa svima, prijeti vam opasnost da vam nitko ne vjeruje. Pohvale koje je izrekao na račun Indije sigurno nisu promaknule Pakistancima. S druge strane, njegov posjet Islamabadu će osnažiti položaj jednog pučiste, koji je ne tako davno bio izopćen iz međunarodne zajednice. Gospodin Blair bi, smatra 'The Guardian', trebao pokušati sagledati Britaniju iz perspektive drugih zemalja. Prije svega, trebao bi shvatiti da se britanska vanjska politika u inozemstvu promatra kao sluga Sjedinjenih Država, što, prema 'The Guardianu', nije ni čudo. Osim toga, Britanija je, barem je takvo stajalište ostatka svijeta, najdjelotvornija kada djeluje kroz Ujedinjene narode, Europsku uniju ili Commonwealth. Razdoblje neovisne britanske diplomacije praktično je nestalo. Gospodin Blair može nagovarati, ali mu nedostaje težina i osuđen je na to da bude irelevantan. Za rješavanje problema Kašmira nužan je posrednički proces pod pokroviteljstvom UN, što god o tome mislila Indija. Samostalni pothvati dobronamjernih diplomatskih turista prijete da uspore taj proces, zaključuje 'The Guardian'. 'The Financial Times' donosi komentar posvećen ostavci talijanskog ministra vanjskih poslova, euro-entuzijasta Renata Ruggiera. Neposredan povod za ostavku bila su neslaganja unutar kabineta u pogledu uvođenja eura. Pravi razlog je, ocjenjuje list, mnogo širi, i tiče se budućnosti Italije unutar Europske unije. Talijani su i dalje, nastavlja list, određeni za Uniju; pa čak europskim institucijama vjeruju više nego vlastitima. Nije, međutim, jasno u kojoj mjeri njihova administracija dijeli ta stajališta. Talijani su zaslužili da im se kaže kako vlada Silvija Berlusconija vidi Europsku uniju i njenu budućnost. Isto vrijedi i za europske partnere Rima, koji znaju sve manje o stavu četvrte po veličini članice u pogledu pitanja koja će ove godine biti dominantna, poput proširenja ili konvencije o budućnosti Unije. Preokupiran domaćim problemima, gospodin Berlusconi mora naći vremena da Talijanima i europskim partnerima razjasni bit vladine politike u pogledu Europe. Vakuum mora biti ispunjen, piše 'The Financial Times'". (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 7. I. 2002. Predsjednik Federacije BiH Safet Halilović: ustavna rješenja u entitetima moraju biti simetrična. Sa Safetom Halilovićem razgovarao Benjamin Butković. - Kao predsjednik Federacije već ste najavili da ćete povući neke poteze. Je li politički realno očekivati, nakon vaše eventualne odluke o raspuštanju Skupštine, da se održe prijevremeni izbori? = Raspuštanje Skupštine je posljednje sredstvo i mislim da to nitko ozbiljan ne bi bez velikog i teškog razloga učinio. Ja se nadam da će svi zastupnici imati dovoljno snage, odgovornosti i političkog sluha da prihvate proračun, bez kojeg nema financiranja ni institucija Federacije, niti zapravo građani mogu normalno živjeti u takvom jednom socijalnom, političkom okruženju. Što se tiče drugih ovlasti koje ima predsjednik Federacije, zajedno s dopredsjednikom, radi se o tome da ćemo u sljedećem razdoblju nastojati poduzeti, uz pomoć stručnjaka pravnih, ekonomskih i t.d. čitav niz analiza određenih zakonskih rješenja, zakonskih projekata iz ranijeg razdoblja, kada je postojao potpuni paralelizam, od vrha do dna, od dvije nacionalne stranke, i taj naciokratski model podrazumijevao je to da praktično svako ministarstvo ima dva ministarstva na etničkoj osnovi, s dva računa, koja su praktično etnička. Privatizacija se radila etnički. Poduzeća su postojala etnički. Još su samo trebali biti uvedeni etnički vlakovi. Tom paralelizmu ova aktualna vlast želi označiti kraj, iako nekih elemenata toga ima, ali kroz analizu ovih stručnjaka mi ćemo osporiti određene zakone i određena rješenja donesena pod ucjenom, pod prisilom. - Možete li biti konkretni? Koji su to zakoni? = Ima desetak zakona i ja ne bih prejudicirao jer će to biti na Ustavnom sudu Federacije. Zbog buduće procedure. - Jeste li zadovoljni načinom i ritmom otklanjanja paralelizama u institucijama Federacije? = Uglavnom jesmo. To je manje-više učinjeno uspješno u većini ministarstava. Ostatke tog paralelizma imamo uglavnom u Ministarstvu obrane gdje se ministar i zamjenik ministra još ne mogu usuglasiti oko projekta Zakona o obrani, iako je zakon iz 1996. godine imao formulaciju o tome da se Vojska Federacije sastoji od dvije komponente - to su Armija BiH i HVO. Ali također stoji odredba da se u roku od tri godine mora transformirati takva vojska u jedinstvenu vojsku Federacije. To je razdoblje isteklo još 1999. godine. Ni do danas ta, tako da kažem, unifikacija, odnosno ujedinjenje dviju komponenti, nije učinjeno. Sada se na način eufemizma, dakle drugih riječi, uvodi takozvana nacionalna dvokomponentnost, što je također izraz paralelizma. - U nekoliko navrata već je isticano da je administrativni aparat u Federaciji prilično glomazan. Razmišlja li se u ovom trenutku o smanjenju administrativnog aparata? = Mišljenje većine ministara je da treba smanjiti broj zaposlenih u federalnim institucijama, kojih je preko 7000, za najmanje deset posto. - Teškoće u financiranju županijskih vlasti u nekim županijama su nesporne. Hoće li federalne institucije intervenirati u smislu sanacije šteta nastalih u županijskim proračunima, obzirom da su federalne vlasti ipak priskrbile neke nadležnosti koje su dosad bile na županijskoj razini? = Federalne vlasti su donošenjem određenih zakona o porezima, na neki način, osigurale monopolan položaj Federacije na račun županija. Tako da su županije, praktički, bankrotirale. Međutim tada je već rečeno u nekim županijama da se takva odluka treba primjenjivati jedno vrijeme, tri-četiri mjeseca, da se testiraju njeni rezultati i ukoliko bude održiva da takvo stanje i ostane. Međutim, očito da za županije takva zakonska rješenja u poreznoj politici daju loše rezultate i kroz proračun za sljedeću godinu morat će se nešto radikalnije tu činiti, ili što prije ići na izmjenu zakona. - Za kraj nešto što mnogi drže čak i krucijalnim: ustavne promjene u Federaciji još uvijek nisu učinjene u skladu s odlukom Ustavnog suda. Hoćete li u tom smjeru poduzeti neke korake? = Mi nismo zadovoljni opsegom ponuđenih ustavnih promjena, posebice u Republici Srpskoj. Držimo da su te ponuđene promjene od stranog ustavnog povjerenstva kozmetičke naravi i da prihvaćaju dopuniti neke notorne diskrimnirajuće norme, a da istinske želje za osiguranjem instrumenata zaštite kolektivnih i individualnih prava svih naroda i građana, podjednako na cijelom prostoru, očito nema. Pošto se radi o jedinstvenoj odluci Ustavnog suda koja mora biti jednako provedena u oba entiteta, normalno je da ta rješenja moraju biti simetrična, dakle, imati iste instrumente zaštite kolektivnih i individualnih prava kako u Federaciji za sva tri naroda, dakle i za pripadnike srpskog naroda, tako i u Republici Srpskoj za predstavnike hrvatskog i bošnjačkog naroda. (RFE) BiH HRVATSKI NARODNI SABOR 3. I. 2002. Hrvatski narodni sabor o položaju Hrvata u BiH Na koncu 2001. godine, kada podvlačimo crtu ispod naših rezultata što smo ih postigli u godini za nama, dopustite da to zajednički učinimo i ove za Hrvate u BiH doista teške godine. Teške iz nekoliko razloga premda nismo dali nikakva povoda da ona takvom i bude. Tek smo htjeli i to hoćemo i dalje, uvažavajući druge i drukčije u našem okružju, na temeljima potpune ravnopravnosti i uvažavanja naših različitosti graditi prosperitetnu i samoodrživu Bosnu i Hercegovinu da ona bude domovina svim njezinim konstitutivnim narodima a ne zemlja u kojoj bi postojala i najmanja mogućnost nametanja volje bilo kojeg naroda drugome. Bez poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda nemoguće je bilo koju zemlju učiniti samoodrživom i perspektivnom pa tako ni Bosnu i Hercegovinu. Primjena Opće deklaracije o ljudskim pravima i Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda od strane onih koji su nas došli podučiti ljudskim pravima i građanskim slobodama, nažalost, u procesu provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma vrlo često je bila nedosljedna i graničila je s najgrubljim oblicima gaženja pojedinačnih i kolektivnih, političkih i građanskih, ljudskih prava i sloboda, a o čemu su u posljednje vrijeme jasno progovorili i Helsinški odbori za njihovu zaštitu. Unatoč proklamiranju kako su međunarodno priznati dokumenti o ljudskim pravima sastavnicom i Daytonskog državnog i entitetskih ustava i kako je Opća deklaracija o ljudskim pravima dokument iznad svih drugih, pa bez obzira je li u jednoj državi protektorat, poluprotektorat ili neko drugo uređenje, u praksi je najčešće ta deklaracija na najgrublji način bila kršena upravo prema hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini i njegovim demokratski izabranim političkim predstavnicima. Stoga ovu godinu slobodno možemo nazvati godinom gaženja prava Hrvata u BiH, godinom njihova obespravljivanja, godinom njihova poniženja. U javnosti se po svaku cijenu želi stvoriti novi stereotip kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini i njihovi politički predstavnici krivi za nerazumijevanja s međunarodnom zajednicom, za nekooperativnost kako neki kažu. Međutim, i na koncu ove godine želimo jasno istaknuti kako jesmo za suradnju sa svima a poglavito s međunarodnom zajednicom ali na partnerskim osnovama, na osnovama međusobnog uvažavanja poštujući interese i ne zadirući u najvažnija životna pitanja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Sretni smo da ti interesi nisu nikada bili iznad interesa drugih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, nikada nisu bili ekskluzivistički nego smo uvijek samo tražili jednaku ustavnu i stvarnu poziciju s ostalima. Kako smo se god grčevito zalagali za ostvarenje interesa svoga naroda, istom mjerom smo željeli da ga i drugi ostvare. Unatoč tome prema hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini, kao najmalobrojnijem, uvijek se prilazilo s različitim mjerilima. U novijoj povijesti je nezabilježen potez međunarodne zajednice da promjenom izbornih pravila i propisa, što je učinio šef Misije OESS-a Robert Barry, gazi demokratski izražena izborna politička volja jednoga naroda kao što je to slučaj s Hrvatima u Bosni i Hercegovini i uspostavlja vlast, ne sukladno izbornim rezultatima, nego trulim kompromisima u Bosni i Hercegovini nazvanim Alijansa za promjene, koju hrvatski narod u BiH nije izabrao. Upravo zbog toga institucionalnim putom smo tražili zaštitu demokracije, zaštitu demokratske volje Hrvata u BiH, ali, kojeg li apsurda, upravo oni kojima je glavna zadaća štititi ustavnost ? Ustavni sud Bosne i Hercegovine, oni su se proglasili nenadležnim, nemjerodavnim zaštititi demokraciju, Ustav i ovoga puta političku volju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Upravo stoga što se najviša institucija za zaštitu ustavnog poretka nije proglasila mjerodavnom, a time i sposobnom zaštititi interese Hrvata u BiH, naš odgovor je bio Hrvatski narodni sabor BiH. Odgovor kao krik zbog nepravde, kao odgovor na gaženje naših temeljnih prava i sloboda, kao odgovor da zaštitimo naša kolektivna prava i našu slobodu. Potom su nas oni koji su dobili ovlasti vrhovnog tumača Daytonskog mirovnog sporazuma na način protivan Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, zbog toga što smo dosljedno i argumentirano, branili hrvatske interese u Bosni i Hercegovini, što nismo dopustili da proces dekonstituiranja Hrvata u Bosni i Hercegovini bude nastavljen sa sve očitijom tendencijom da se oni od konstitutivnog naroda pretvore u nacionalnu manjinu ? smijenili bez valjanih obrazloženja. Visoki predstavnik je smijenio ili točnije rečeno oduzeo temeljna ljudska i građanska prava za oko 200 znanstvenih, kulturnih, političkih, vojnih, policijskih i inih dužnosnika hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Oduzeo im je prava samo stoga što nisu prihvatili predloženi kompromis koji bi Hrvate doveo u bezizlaznu poziciju. Po cijenu vlastitih života morali smo oduprijeti se takvoj politici, a naš institucionalni otpor rezultirao je, kako vidite, montiranim političkim procesima kao u najcrnja neokolonijalistička vremena, rezultirao je oduzimanjem ljudskih prava i našim svakodnevnim i svakojakim prokazivanjem s ciljem da nas se diskreditira, kompromitira i uništi i kao ljude, i kao političke predstavnike Hrvata u Bosni i Hercegovini koji imaju nedvojbeni legitimitet svoga naroda. Nismo niti ćemo pokleknuti pred montiranim političkim procesima. I opet, kad bismo bili na početku, opet bismo utemeljili Hrvatski narodni sabor BiH, opet bismo donijeli i novotravničku Deklaraciju i mostarsku Platformu. One su bile neizbježnost jer nas se nije htjelo razumjeti, nije nas se htjelo ozbiljno prihvatiti kao partnera koji je dokumentirano ukazivao cijelom svijetu da je proces dekonstituiranja Hrvata u BiH neprihvatljiv i neodrživ po izgradnju samoodržive Bosne i Hercegovine. Naprotiv, gaženja prava i političke volje Hrvata u Bosni i Hercegovini nastavljena su još žešćim intenzitetom. Nažalost, rijetki su i pripadnici druga dva konstitutivna naroda koji su javno stali u zaštitu naših opravdanih zahtijeva za jednakopravnom stvarnom i ustavnom pozicijom kao da samoodržive Bosne i Hercegovine uopće može biti bez Hrvata i njihovih istovjetnih prava. U Predsjedništvu Bosne i Hercegovine srpski je član pogazio konsenzus u odlučivanju i vrata za uspostavu vlasti bez političke volje Hrvata bila su širom otvorena. Nažalost, bio je to još brzi nastavak svekolike erozije ravnopravnosti konstitutivnih naroda i na entitetskoj i na državnoj razini. Uspostava nelegitimne vlasti na svim razinama, posebno na federalnoj, hrvatski je narod dovela u najtežu poziciju u posljednjih nekoliko godina. Takva vlast nije bila izraz političke volje Hrvata u BiH, nego joj je međunarodna zajednica dala legalitet odlučivati u ime hrvatskoga naroda u BiH. Takva vlast bila je u totalnoj suprotnosti s onom na nižim razinama koja je imala legitimitet svoga naroda i upravo zbog nemogućnosti uspostave kvalitetnih hijerarhijskih odnosa, središnja vlast u Sarajevu vukla je poteze kojima je županije sustavno razvlašćivala, siromašila i obezglavljivala. Disonantni tonovi i nekoordinacija temeljne su odlike funkcioniranja takve nelegitimne vlasti. U takvim okolnostima, razumljivo je, nemoguće je postići napredak, ne pogotovo gospodarski i socijalni, a što je u ovom trenutku najvažnije. Baš suprotno vlast Alijanse za promjene, potpomognuta onima koji su je i uspostavili, sve je činila da gospodarski sruši područja s hrvatskom većinom, da izazove socijalnu krizu, da integrira sve oblasti ali redovito na način da se sredstva prelijevaju iz džepova Hrvata u džepove Bošnjaka kao sto je to slučaj s mirovinskim fondovima i njihovom reformom. Borili smo se protiv toga jer to nije istinska mirovinska reforma, koja će umirovljenicima donijeti bolji društveni status, kao ona u Republici Hrvatskoj, premda i kod nas u Bosni i Hercegovini postoje svi preduvjeti da se slična provede. Za nas je neprihvatljiva samo formalna mirovinska reforma u kojoj će Alijansina federalna Vlada otpisati mirovinska dugovanja bošnjačkim poduzećima pa tek onda učiniti integraciju i unitarizaciju fondova. Jasno je da takve postupke plaćaju Hrvati u Bosni i Hercegovini i da se njihova sredstva odlijevaju u džepove drugih. Treba biti jasno svakome Hrvatu u Bosni i Hercegovini da integracija nečistih računa ne donosi ništa dobro nego nas pak vraća u doba kad su hrvatskim novcima namirivani beogradski dugovi. Inače, danas nam se nude integracije u svim oblastima, ali takve integracije u kojima bismo izgubili svoju nacionalnu, kulturnu, jezičnu i gospodarsku samostalnost. To su integracije kojima nam se diskriminacijom naših nacionalnih odlika i značajki želi nametnuti jedan novi model bosanskog jezika, bosanske kulture i našeg svekolikog odnarođivanja. Mi to jednostavno ne možemo niti želimo prihvatiti. Ni naši preci nisu mogli prihvatiti slične pokušaje Benjamina Kalaya kada se također svim silama željela stvoriti bosanska nacija i bosanski jezik. Kome trebaju i danas takva nastojanja kad je više nego jasno kako završavaju svi pokušaji stvaranja nadnacije, nadkulture, nadjezika?! Zar iskustva stvaranja jugoslavenske nacije, jugoslavenskog jezika i jugoslavenske kulture nisu stravična i bolna!? Zar ne želimo konačno uspostaviti takve odnose u ovoj regiji koji će jamčiti da nikada neće biti majorizacije jednih nad drugima, da nikada ne bude sukoba nego da svi zajedno, poštujući jedni druge, gradimo slobodu i mir u kojima ćemo znati svojim se dičiti, a tuđe poštivati. Samo pravedan mir može biti trajan, samo trajan mir jamči okretanje prema krucijalnim pitanjima razvitka svakog naroda i svake dobre perspektive, a to su gospodarski razvoj i socijalna stabilnost i pravda. A socijalno pravedni možemo biti tek onda ako smo gospodarski jaki. Pred nama su u godini koja dolazi ustavne reforme koje su od sudbonosnog značenja za institucionalnu i stvarnu zaštitu i jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sigurno sudbonosne i za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ma kakvima nas zvali, mi nikada ne možemo niti želimo prihvatiti takav model ustrojstva naše zajedničke domovine Bosne i Hercegovine u kojoj bi hrvatski narod od konstitutivnog postao manjina. Ne možemo prihvatiti da Republika Srpska ostane ekskluzivni entitet srpskog naroda, a da Federacija primjenom principa građanske većine, zbog brojnosti bošnjačkog naroda, postane ekskluzivno bošnjački entitet. Gdje su u svemu tome Hrvati BiH!? Mi hoćemo da se provedba Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine učini na način da sva tri suverena i konstitutivna naroda na jednak način reguliraju načela suvereniteta i konstitutivnosti naroda i jednakopravnosti građana. Želimo da oba entiteta budu istovjetno ustrojena kad već međunarodna zajednica ne želi entitetske ovlasti prenijeti na državu Bosnu i Hercegovinu. Domovi naroda minimum je ispod kojih ne možemo ići jer smo svjesni da je to posljednja institucija zaštite nacionalnih interesa, prava i sloboda. Za nas nikakva alternativa domovima naroda, u vidu nekakvih ustavno-pravnih povjerenstava nije prihvatljiva jer komisije ne mogu imati prerogative domova naroda. Domovi naroda u oba entiteta i na razini države su naš minimum ispod kojeg ne smijemo niti možemo ići te naši zahtjevi da svaki narod u institucije nacionalnog zastupanja ? posebno u Predsjedništvo BiH i domove naroda - bira svoje zastupnike i izaslanike. Bilo kakva majorizacija i nametanje volje bilo kojem narodu od bilo kojeg naroda za nas je apsolutno neprihvatljiva. Nismo mogli u 2001. godini a nećemo moći prihvatiti nikada pa ni u 2002. godini različiti odnos i različita, rekli bismo diskriminatorska mjerila prema hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini. Stoga želimo da Nova 2002. godina ne bude, kao ova što je na izmaku, godina našeg poniženja, nego godina našeg uspona i afirmacije ideja koje zastupamo, a koje nisu na štetu bilo kojeg naroda ili građanina u Bosni i Hercegovini a zbog čega se osjećamo pravednima i pred Bogom i pred ljudima. Da konačno shvate i u međunarodnoj zajednici da mi ne želimo ništa ekskluzivno za sebe kao narod nego da čvrsto stojimo na stajalištu kako je potrebno do kraja poštivati Opću deklaraciju u ljudskim pravima, kako nitko ne može biti iznad nje i dobiti ovlasti iznad nje i kako samoodrživa Bosna i Hercegovina može postati tek onda kada njezini narodi, putem svojih demokratskih izabranih predstavnika, budu umjesto aktualne administracije međunarodne zajednice donosili odluke. Od nametnutih odluka koje su protiv volje bilo kojeg naroda nema ništa. One nisu i ne mogu biti plodonosne za Bosnu i Hercegovinu. To je i povijest pokazala bezbroj puta do sada i eksperimentirati tamo gdje se do sada toliko puta pogriješilo ? apsurd je. Zatvaranje očiju pred nepobitnim činjenicama, a to su da u ovoj zemlji žive tri konstitutivna naroda sa njihovim različitostima i da su te različitosti bogatstvo a ne remetilački faktor, također je apsurd. Bilo kakva asimilacija i unitarizacija ne vodi uspostavi pravednog mira. Integraciju žele provesti i u Vojsci Federacije BiH ali na način da prvo stope HVO i ABIH u Vojsku Federacije, da nestane dvokomponentnosti pa tek onda žele razmišljati o Vojsci Republike Srpske. Jasno smo kazali uvijek, a to ističemo i sada da nećemo dopustiti ukidanje Hrvatskoga vijeća obrane sve dok postoji Vojska Republike Srpske. Ako jedan konstitutivan narod može imati svoju vojsku, onda mogu i ostala dva. Međutim, također smo istaknuli kako nismo protiv državnog dimenzioniranja obrane i stvaranja Vojske Bosne i Hercegovine u kojoj bi se sačuvala trokomponentnost. Mi smo za takvu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine institucije u kojima će se na istovjetan način poštivati i afirmirati prava sva tri konstitutivna naroda. Ako jedan narod ima pravo na nešto, onda trebaju imati i ostala dva. Prema tome, ako se ne želi uspostaviti takva združena vojska Bosne i Hercegovine, onda smo za demilitarizaciju. Vjerujući u pravdu i istinu želimo da diskriminirajući odnos Vlade Alijanse i međunarodne zajednice prema svim građanima Bosne i Hercegovine i njezinim narodima prestane. Pogotovo kad su u pitanju montirani politički procesi pred domaćim pravosuđem ali i procesi pred sudom u Haagu. Dok na jednoj strani nevino optuženi Hrvati leže po četiri i više godina, što je i sud svojom presudom potvrdio, dotle za generale Armije BiH, koji su bez ikakve sumnje na ovaj ili onaj način sudjelovali u ratnim vojnim operacijama u dolini Neretve od Grabovice do Uzdola i u Središnjoj Bosni u kojima su stradali Hrvati, daju jamstva da se mogu braniti sa slobode, daju financijska sredstva za obranu itd.. Takav diskriminirajući odnos nedopustiv je i Bosnu i Hercegovinu ne može odvesti u europske asocijacije kojima teži. Domaće pravosuđe k tome još i nemjerodavno za određene istražne radnje, treba pokazati svoju neovisnost i sukladno Ustavu i pozitivnim zakonskim propisima obavljati svoju vrlo odgovornu dužnost. Montirani politički procesi mogu nas samo unazaditi a ne odvesti u bolju i pravedniju budućnost. Stoga, neka Vam svima Nova 2002. godina bude godina ostvarenja osobnih želja i nadanja, ali neka bude i godina kada ćemo svi dignuti glas protiv kršenja ljudskih, kolektivnih i pojedinačnih prava, a u svrhu izgradnje naše domovine Bosne i Hercegovine ? zemlje koja će biti potaman svima i države s kojom ćemo se svi s ponosom identificirati. ITALIJA LA STAMPA 7. I. 2002. Rasizam, žuta zvijezda 2002. "Večer u Londonu, među aristokracijom i srebrninom, u kući jedne gospođe koja mi se predstavlja kao Talijanka, po imenu Carla, supruge jednog istaknutog Engleza. Među uglednim gostima je francuski veleposlanik u Engleskoj, Daniel Bernard, koji govoreći o Bliskom istoku Izrael spominje na nedvosmislen način. 'Ta pos... mala zemlja', kaže na savršenom engleskom ('That shitty little country'), 'neće nas sve odvesti u Drugi svjetski rat'. Elegantna domaćica, vješta u vođenju razgovora, sva je živnula: 'Ja nikada nisam podnosila Židove', konačno izjavljuje, 'sve ono što im se događa njihova je krivnja'. U Daily Telegraphu čuvena kolumnistica Barbara Amiel prepričava još dvije ili tri epizode britanskog antisemitizma. S druge strane ministar vanjskih poslova Straw izjavio je da se ne može uspoređivati terorizam koji ubija Izraelce s onim protuameričkim. Vijest o paljenju jedne sinagoge na sjeveru Londona našla je mjesta samo u jednom lokalnom židovskom listu. U Europi se umnožavaju epizode antisemitizma s fizičkim prijetnjama, a samo na području Pariza 2001., nabrojano je 300 napada, ovoga je tjedna pariška židovska škola u predgrađu zapaljena, susjedna sinagoga kamenovana. 'Od 11. rujna u svijetu', kaže Elan Steinberg, dopredsjednik Svjetskog židovskog kongresa, 'zapaljeno je više sinagoga nego u bilo kojem drugom razdoblju od vremena Kristalne noći. Radi se o događajima nedvojbeno vezanim uz arapsko- palestinsko nasilje, fizičko i verbalno, protiv Izraela, i protužidovskoj verziji sukoba koji je ušao u opći rječnik (...)'. (...) U Italiji mnogi intelektualni i poslovni krugovi pitaju se kako to da nije bilo Židova u Tornjevima blizancima kada su ovi oboreni (naravno, informacija je uvredljivo lažna). Jedan prijatelj industrijalac (ne-židov) priča kako se opet govori o svjetskom židovskom nadzoru financija i tiska, kao nekada. Ponavlja se kako su Židovi postali poput nacista. Paolo Mielli pisao je o opasnosti oživljavanja antisemitizma. Za Židova u Europi već je postalo društveno teško susresti prijatelje ukoliko se ne pokaže spremnim odreći se Izraela, ukoliko ne odbaci izraelske mirovne ponude ili nije spreman izjaviti kako je Sharon zločinac. (...) S velikom se ustrajnošću govori da nije bilo Izraela Bin Laden ne bi bio tako protiv Zapada, dok je, za bilo koga tko i najmanje poznaje njegovu povijest očito suprotno: Izrael je žrtva islamskom fundamentalizma jer predstavlja komadić zapada na bliskom istoku. No Izrael predstavlja najveću koncentraciju Židova na svijetu te stoga privlači i najviše antisemitizma. Arapi koji su njegovi veliki neprijatelji, razradili su antisemitizam prema klasičnim standardima, potpune demonizacije, negacije prava na postojanje, sustavne izgradnje očitih laži poput onih da Solomonov i Herodov hram nikada nisu postojali, ili da se Holokaust nije nikada dogodio. Sav taj otrovni zavežljaj ima malo toga s izraelsko- palestinskim pitanjem, s Teritorijima, mirom. I ovdje je riječ 'okupacija' lišena bilo kakvog značenja, dio je općeg rječnika, kao kada se govorilo, pardon, kada se govori, jer se to opet pojavljuje u arapskim novinama, da je židovski beskvasni kruh natopljen krvlju. Jednom riječju, europski antisemitizam, hranjen arapskim izmišljotinama, ponovno je na dijelu. Ideja da su Židovi zločinački blok predodređen uništiti svijet, upravo kao što kaže Mein Kampf, ponovno je u mislima o 11. rujnu, Izraelu, židovskoj moći u svijetu, tisku, financijama. Osvježila se kriminalizacija koja je dovela do najvećeg pokolja u ljudskoj povijesti. Može li se opet dogoditi? Izrael ima veliku vojsku, no nekoliko projektila punih kemijskog ili biološkog oružja uvijek može pogoditi nebodere u Tel Avivu, ili sinagogu u Rimu", piše Fiamma Nirenstein. Europa, zimska kampanja "Događaji u vezi Ruggiera predstavljaju izrazito rijedak slučaj igre u kojoj su svi igrači gubitnici. Gubitnik je vlada, a kako bi se to uvidjelo dovoljno je pogledati strani tisak. Gubitnik je oporba jer je izgubila sugovornika u kojega je imala povjerenja. Gubitnik je i sam Ruggiero koji nije mogao obaviti zadaću radi koje je i pozvan a gubitnici su i oni koji su jamčili za njega. Gubitnik je čak i Bossi, koji je propustio izvanredne prilike za šutnju. Gubitnik je cijela naša zemlja pa čak i Europa koja je pred važnim ciljevima i potrebno joj je da njene članice mirno mogu razmišljati i da nisu pogođene polemikama poput onih koje ostavka Ruggiera pokreće u Italiji. Predsjednik vlade je kazao da vladina politika ostaje uvjereno i istinski europeistička. To je vrlo jasna tvrdnja i ne možemo dvojiti u njenu iskrenost. No više od općenitih izjava (kojim će se toplomjerom mjeriti današnji spram jučerašnjeg europeizma?), kako bi se izašlo iz stanja koje se stvorilo, i razriješilo dvojbe koje se osjećaju u europskim prijestolnicama, potrebno je zauzeti stajališta glede konkretnih stvari, a još je potrebnije da djela slijede riječi. Prvi je problem onaj širenja, glede kojega smo svojevremeno naznačili rezerve. Dijeli li vlada rokove naznačene u Nici? I koja je, načelno, optika kojom koalicija Polo gleda na Europu koja se sprema proširiti na pet, sedam, deset novih zemalja? Druga je točka reforma institucija; je li vlada za jačanje ovlasti i struktura Komisije? Je li za proširivanje broja odluka koje se donose većinski? Koji odnosi moraju biti između europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata? Kakvi su njeni pogledi na mogućnost da se predsjednik Komisije bira općim izborima? Mora li skupština koja će početi sa svojim radom u ožujku pripremiti teren za europski ustav? I na kraju, da iskoristimo termin kojega je iskoristio i predsjednik Ciampi, kao i Schroeder i Chirac, dijeli li talijanska vlada cilj pretvaranja Europe makar u etapama, u pravu federaciju država-nacija sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom? Ne očekuje se da će se glede svega odmah objaviti precizan pravac vlade. Mnoge od tih točaka bit će predmetom dugih pregovora. No po njima i mnogim drugima, a ne po općenitim izjavama, mjerit će se europeizam predsjednika vlade", piše Boris Biancheri. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 7.I.2002. Argentina se kreće u krivom smjeru "S obzirom na sve argentinske gospodarske boljke, najgore rješenje bio bi gorljivi zaštitar trgovine, predsjednik neprijateljski raspoložen prema slobodnom tržištu. No upravo se ovo dogodilo prošloga tjedna inauguracijom Eduarda Duhaldea, čelnika dominantne Peronističke stranke, koja je, izgleda, odlučna, obnoviti nacionalističku gospodarsku politiku Juana i Evite Perona, u pokušaju da se Argentina spasi od financijskog kolapsa. Opterećena dugovima, zatvaranjima banaka i činjenicom da novac i ulagači napuštaju zemlju, treće najveće gospodarstvo Južne Amerike pretvorilo se u izgubljen slučaj. Porezi su povišeni a trgovina se smanjila kao posljedica recesije a privatizacija državnih poduzetništava je obustavljena. Iza sveg ovog stoji Međunarodni monetarni fond, koji se zalagao za više poreze i strogost kao uvjet za daljnju pomoć MMF-a. Argentina, nekoć razvijeno gospodarstvo Južne Amerike u eri deregulacije, slobodne trgovine i slobodnih tržišta, ulazi u petu godinu recesije. Nezaposlenost iznosi gotovo 20 posto a siromašno je 40 posto stanovništva. Nažalost, Duhalde, argentinski peti predsjednik u četiri tjedna, djeluje kao krivi čovjek s krivom gospodarskom politikom za kojeg je malo vjerojatno da će Argentinu vratiti s ponora u normalno stanje. Duhalde, kojeg je na vlast postavila Peronistička stranka koja kontrolira zakonodavstvo, svu krivicu za argentinske nevolje svaljuje na ono za što tvrdi da su neuspjesi reformi s ciljem stvaranja slobodnog tržišta koje je zemlja provela '90-tih godina na poticaj SAD-a. To je bilo vrijeme kada je Argentina počela smanjivati prepreke uvozu i kada je počela prodavati svoje neprofitne tvrtke u posjedu države. Pozivajući na povratak ljevičarske gospodarske politike koju je regulirala država, Duhalde je kretanje prema gospodarstvu slobodnih tržišta nazvao 'neuspjelim gospodarskim modelom koji je doveo do očaja milijune Argentinaca. Sada nam je potreban novi model', kazao je. Taj ljevičarski model uvelike će povećati kontrolu države nad gospodarstvom i povećati trgovinske carine i kvote kako bi zaštitio najrazvijenije argentinske industrije od stranog suparništva- što je katastrofalan korak unazad. Takozvani Duhaldeov novi gospodarski model zapravo je jedan od najstarijih u svijetu a ne postoji niti jedna zemlja u kojoj se pokazao djelotvornim. Priča o rastućem globalnom gospodarstvu priča je o slobodnim tržištima, a tamo gdje su uvedena, bolećiva gospodarstva pretvorena su u motore rasta i napretka. Radi se o državama gdje su trgovačke prepreke snižene, porezi smanjeni, tvrtke u posjedu države prodane privatnim poduzetnicima a pristup tržištu otvoren ljudima s ambicijama i snovima o boljem životu. Hong Kong, Singapur, Belgija, Velika Britanija, Nizozemska i SAD među najotvorenijim su gospodarstvima svijeta, prema Indeksu trgovačke otvorenosti 'Heritage Foundation'-a. Te i na sličan način otvorene države među najnaprednijima su u svijetu. Druga su krajnost Mijanmar, Bangladeš, Burundi, Iran, Sijera Leone, Sirija i Alžir - protekcionistička i zatvorena gospodarstva. Ujedno i najsiromašnija na svijetu. Lekcije su jasne i očite, izvješćuje 'Heritage Foundation' u svom najnovijem godišnjem izvješću, 'Economic Freedom of the World' (Gospodarska sloboda svijeta): Otvorenija gospodarstva će rasti brže i doseći više standarde života jer otvorenost potiče: a) dobiti od specijalizacije i trgovine, b) inovaciju i učinkovitu proizvodnju i c) prihvaćanje mudrih politika.' 'Naša otkrića u skladu su s ovim stavom: stalno otvorena gospodarstva imaju veći dohodak po glavi stanovnika i rastu brže od onih zatvorenijih', stoji u izvješću. Zemlje koje su prije bile gospodarski beznadežne pokazale su što trgovačka otvorenost, deregualcija i privatizacija mogu učiniti za njih. Na primjer, u proteklih dvadeset godina, Meksiko, Kina, Irska i Filipini 'bili su među zemljama u kojima je zabilježen znatan rast Indeksa trgovačke otvorenosti kao i veliko povećanje trgovine', izvješćuje 'Heritage Foundation'. Jedan od razloga zbog kojeg su slobodna trgovina i gospodarska deregulacija bile najvažnije globalne gospodarske reforme posljednjih nekoliko desetljeća jest taj da sve više neuspjelih gospodarstava odlučuje preuzeti taj model. Kina je promatrala SAD i druga otvorena gospodarstva i zaključila kako, ako kapitalistički model slobodnih tržišta funkcionira za Ameriku, funkcionirat će i za Kinu. Što se i potvrdilo. No nova Duhaldeova vlada više se voli okretati prošlosti svoje zemlje nego osvrnuti se izvan granica zemlje. Argentinsko gospodarstvo u proteklih je dvadeset godina uvelike naraslo upravo zbog toga što se otvaralo. Sada, uz golemi dug i niz drugih katastrofalnih gospodarskih pogrešaka, prijeti joj daljnji gospodarski pad. Argentina još uvijek ima previše tvrtki u vlasništvu države, carina iznosi skoro 14 posto - što je dvostruko od uobičajenog - prevelik dio njenog gospodarstva djeluje na 'crnom' tržištu kako bi se izbjegle birokratske prepreke a visoki porezi koji su usporavali rast povećali su nezaposlenost i siromaštvo. Ovo je zemlja kojoj je potrebna velika doza kapitalizma slobodnog tržišta no koja se, unatoč tome, povlači u prošlost", piše Donald Lambro. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7.I.2002. Zbog čega nije bio opkoljen? "Američka dojavna služba boji se da je Osama bin Laden napustio Afganistan. Ako je zaista preživio, moramo postaviti pitanje: zbog čega ga nisu opkolile američke kopnene snage kada se sumnjalo da se krije u spilji pored pakistanske granice? Američke kopnene snage nisu bile potrebne kako bi krčile put uz litice Tora Bore nego samo kako bi se presjekli putovi kojima je mogao pobjeći bin Laden- što je misija koja je riskirala mnogo manje života. Deseci savezničkih brodova ophode Arapskim morem u nadi da će presresti bin Ladena i njegove poručnike, a Pentagon planira napade na Somaliju u slučaju da bin Laden i njegova banda tamo budu zamijećeni. Vrijedi riskirati živote kako bi se onemogućio bin Laden. U protivnom, Amerikanci mogu očekivati da će ih snaći novi smrtonosni teroristički napadi. Kada bin Laden i drugi šefovi njegove bande budu eliminirani, postoji velika šansa da će se različite islamističke skupine koje podupire al Qaida raspršiti, i ponovno otpočeti svoje bitke koje su vodile prije, protiv dobro branjenih svjetovnih režima kao što su onaj u Egiptu ili Alžiru", stoji u uvodniku 'The Boston Globe'-a a prenosi list. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 7. I. 2002. Čupanje korijena terorizma "Kako se prva faza rata protiv terorizma (rat u Afganistanu) bliži kraju, još uvijek nije jasno kako SAD planira smanjiti snažno neprijateljstvo prema svojoj zemlji u muslimanskom dijelu svijeta. Glavni pristup jest koristiti odnose javnosti kako bi se promicala ljudska prava, demokracija i vjerske slobode, uglavnom među Arapima koji ne uživaju te povlastice. No tako blaga taktika često stoji u suprotnosti s drugim interesima SAD-a, kao što su ovisnost o nafti sa Srednjeg Istoka i želja za obranom Izraela. Smanjivanje potrošnje nafte i poticanje izraelsko - palestinskog mirovnog procesa su potrebni, naravno. No korijenje terorizma uglavnom je u vjerskoj netoleranciji, koja se sama po sebi hrani arapskim siromaštvom i nepostojanju političkog glasa naroda. Jednako kao što je SAD obnovio Njemačku i Japan nakon Drugog svjetskog rata, sada može agresivno gurati i demokratske ideje, vjerske slobode i gospodarski napredak u islamskom svijetu. A najlakši način da se počne jest podržati rad nevladinih organizacija koje su već uključene u ta nastojanja. A zemljama kao što su Uzbekistan i Saudijska Arabija, koje sada pomažu rat SAD-a, posebno su potrebna veća ljudska prava i demokracija. SAD bi trebao iskoristiti ovo privremeno partnerstvo i gurnuti te zemlje u novim smjerovima. SAD može potaknuti i toleranciju među muslimanima. No najveći dio takovih nastojanja najbolje je ostaviti samim muslimanima, i unutar SAD-a i u inozemstvu. Zatražiti od američkih muslimana da prenesu poruku najsmislenije je", stoji u uvodniku lista.