FRA-LE COURRIER INTERNATIONAL 3.1.02. O NOVOM MAKARTIZMU

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 3.I.2002. Makartizam i učinak bumeranga "Makartizam je u Sjedinjenim Državama 50-ih bio dugi niz nečasnih liberticidnih djela počinjenih u ime borbe za slobodu i protiv komunizma. Strateški rezultat te epizode nije toliko poznat: žaljenja vrijedno slabljenje antikomunističkog opreza u SAD-u nakon Kennedyjeva ubojstva 1963. Drzovitost i prijezir pravne države koje je početkom 50-ih očitovala skupina samoproglašenih sudaca, deset godina kasnije iznjedrili su studentsku mladež koja je bila više nego nepovjerljiva prema vlastitoj vlasti i koja više nije htjela čuti za protustaljinističku i protumaoističku propagandu koja je u cjelini utemeljena. Tako je američki akademski svijet, zbog nečiste savjesti iz tog doba, bio puno sumnjičaviji prema sovjetskim disidentima, pa i Solidarnosci, od europskih, napose francuskih intelektualaca koji su već jako dugo aktivni simpatizeri komunističke stranke. Jesmo li na Zapadu, u Rusiji i u Kini, nakon terorističkih napada 11.IX., svjedoci najave novog makartizma koji će uskoro među mladim intelektualcima izazvati bezazleno proislamističko povratno djelovanje. Možda da, a možda i ne. Jer, uz nagomilano iskustvo, tu su i neke bitne razlike. Prva je narav agresije: komunistički redatelji iz Hollywooda nedvojbeno su pomagali političku aktivnost koja se i sama prečesto završavala špijunskim aferama. No tu nije bilo ničeg izravnog, a najčešće su socijalističke ideje mogle utjecati na javnost koju se jednostavno htjelo ušutkati. Ovdje nema ničeg sličnog: utjecaj islamističkih ideja na američki, europski i ruski puk zanemariv je. (...) Druga razlika koja nije manje bremenita značenjem u usporedbi s hladnim ratom: opipljivo nepostojanje bojišnice i pozadine. Ovdje, ništa takvo: Egipat, Saudijska Arabija, Pakistan i Jemen trebali bi biti saveznici SAD-a, ali to očito nisu, premda se nisu identificirali s ekstremnim stajalištima Al Qaide. Naprotiv, zakleti protivnik poput Irana, to zapravo više nije. A pravi neprijatelj nije prostorno ograničen. Takve prilike u potpunosti dokidaju dosad zgodnu razliku između unutarnje sigurnosti za koju je zadužena policija pod nadzorom sudova, i vanjske sigurnosti koju jamči vojska uz potporu diplomacije i obavještajnih služba. Uništenje terorističkih mreža spavača na Zapadu pretvara se u ratnu operaciju, a potpora afganistanskom Sjevernom savezu sliči na redarstvenu operaciju na visokoj razini. Između ovog dvoga, granica je sada nepostojana. (...) Postoji i treća, bitna razlika naspram makartizma. Hladni je rat ustvari bio sumnjiva borba u kojoj su Dobro i Zlo bili, nažalost, podjednako raspoređeni na oba protivnička tabora liberalne demokracije i komunizma. Ta zbrka vrijednosti, kobna za pravednike na obje strane, omogućila je pomirbu 80-ih. Ovdje, ništa slično: koliko god slabi i raštrkani bili u ovom času, pristaše Al Qaide nastavljači su Hitlerova pothvata. Nemaju pravo na očitovanje moralne identifikacije, kakva god ona bila. Ali imaju pravo na redovno suđenje, bez mučenja, na živu glavu pošto se predaju, na liječničku njegu ako su ranjeni. Članovi njihove obitelji nisu nužno krivi i imaju pravo na sigurnost. Službe opće sigurnosti moraju znati tko su njihovi simpatizeri, ali ih ne trebaju goniti ako poštivaju zakon. Savjesnim poštovanjem tih načela koja nisu tako teška kako nam se to želi poručiti, tog će neprijatelja, koji je zapravo gnusan, satrti muškarci i žene koji se nikada neće spustiti na njegovu razinu. U protivnom, nemojmo uljepšavati stvar čije je ruglo očito", u uvodniku lista piše Alexandre Adler.