ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS - KONVENCIJA UN-A O PRAVU MORA

Pripremio: Damir Hainski ZAGREB, 5. rujna (Hina)- Isključivi gospodarski pojas (Exclusive economic zone - EEZ), koji se ovih dana nalazi u središtu diplomatskog spora Slovenije i Hrvatske, institut je međunarodnog prava mora, kodificiran Konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982.#L# Konvencija je stupila na snagu 16. studenog 1994. godine, a do sada su je ratificirale 143 zemlje svijeta. Hrvatska je to učinila 5. travnja 1995., a Slovenija 16. lipnja 1995. Slovenija je tada u službenoj izjavi tajništvu UN-a izrazila svoje uvjerenje da je režim isključivog gospodarskog pojasa postao dijelom općeg običajnog međunarodnog prava te je istaknula svoja prava kao država u nepovoljnom zemljopisnom položaju. Time je priznala pravo jadranskih država na proglašenje gospodarskog položaja te izrazila svoje pretenzije na izlov viška u gospodarskim pojasevima susjednih zemalja. Konvencija u poglavlju V. precizno regulira prava i obveze vezane uz isključivi gospodarski pojas i predviđa više mehanizama za rješavanje mogućih sporova. EEZ je do sada proglasilo 139 zemalja, čime je pod određenu državnu jurisdikciju stavljeno više od 90 posto svjetskog ribarstva, te većina rezervi nafte i plina u priobalju svjetskih mora i oceana. I druga morska bogatstva time su stavljena pod nadzor obalnih država, čime je stvorena mogućnost za njihovu racionalnu i dobro upravljanu eksploataciju, te zaštitu morskog okoliša od rastućeg pomorskog prometa pod zajamčenom vlašću. Isključivi gospodarski pojas je područje koje se nastavlja na teritorijalno more, do najviše 200 milja širine, u kojem vlada posebni pravni režim u kojem su prava i jurisdikcija obalne države i prava i slobode drugih država regulirani odredbama Konvencije. U EEZ obalna država ima: suverena prava s ciljem istraživanja i iskorištavanja, zaštite i upravljanja prirodnim bogatstvima, bilo živim ili neživim, u vodi, na morskom dnu ili u podzemlju, te s obzirom na druge aktivnosti ekonomskog iskorištavanja i istraživanja kao što su prozvodnja energije iz vode, morskih struja i vjetra, stoji u čl. 56 Konvencije. Obalna država ima jurisdikciju s obzirom na podizanje i uporabu umjetnih otoka, instalacija i struktura; znanstveno istraživanje mora; zaštitu i očuvanje morskog okoliša. Širina EEZ ne smije prelaziti 200 milja računajući od polaznih točaka od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora. U EEZ sve države, bilo obalne ili bez izlaza na more, uživaju slobodu plovidbe, nadlijetanja i polaganja podvodnih kablova i cjevovoda u skladu s odredbama Konvencije. U vršenju svojih prava i dužnosti u EEZ, države moraju uzimati u obzir prava i dužnosti obalne države i pridržavati se zakona i propisa koje je prihvatila obalna država u skladu s odredbama Konvencije i međunarodnog prava, navodi čl. 58. Kao temelj za rješavanje sporova vezanih uz pripisivanje prava i jurisdikcije u EEZ, Konvencija navodi da spor treba riješiti na temelju jednakosti i u svjetlu svih relevantnih okolnosti, uzimajući u obzir značaj interesa strana i međunarodne zajednice. Konvencija o pravu mora u poglavlju o rješavanju sporova vezanih uz primjenu i tumačenje njezinih odredbi nudi četiri mogućnosti za stranke u sporu: obraćanje Međunarodnom sudu za pravo mora, Međunarodnom sudu pravde, arbitražnom tribunalu ili posebnom arbitražnom tribunalu za određene vrste sporova. Zaštitu i korištenje ribljeg bogatstva, što je jedan od glavnih motiva obalnih država za proglašenje gospodarskog pojasa, Konvencija regulira s posebnom pozornošću. Obalna država treba utvrditi dopustive količine ulova u EEZ, te mjerama zaštite i upravljanja osigurati da riblje bogatstvo u EEZ ne bude ugroženo pretjeranom eksploatacijom. Za cilj treba imati optimalno iskorištenje ribljeg bogatstva u EZZ. Obalna država treba utvrditi svoje kapacitete za izlov ribljeg bogatstva u EEZ te, ako nema kapacitet za izlov cijele dopustive količine, omogućiti drugim državama pristup višku dopustivog ulova kroz ugovore i druge aranžmane, navodi se u čl. 62. Dajući pristup drugim državama u svoju EEZ obalna država treba uzeti u obzir značaj ribljeg bogatstva za njezinu ekonomiju i druge nacionalne interese, prava država bez izlaza na more ili država s nepovoljnim zemljopisnim položajem u regiji posebno regulirana u člancima 69. i 70. Konvencije, kao i potrebe zemalja u razvoju u regiji. Državljani drugih država koje ribare u EEZ trebaju se pridržavati mjera zaštite i drugih uvjeta uspostavljenih zakonima i propisima obalne države koji se mogu odnositi na: dozvole za ribare, brodove i opremu uz plaćanje naknade; određivanje vrsta koje se mogu loviti i kvote ulova po pojedinim zalihama ili po brodu u određeno vrijeme. Obalna država svojim zakonima također može regulirati sezone i područja ribolova, tip, veličinu i količinu ribolovnog alata te tip, veličinu i broj ribarskih brodova; dob i veličinu ribe i drugih vrsta koje se može loviti; odrediti podatke koje su dužni dati ribarski brodovi; tražiti provedbu ribolovnih istraživačkih programa; postaviti promatrače na brodove; te naložiti iskrcaj cijelog ili dijela ulova u svojim lukama. Konvencija također regulira mjere za provedbu prava obalne države kao što su ukrcavanje na strani brod, inspekcija, uzapćenje broda i sudski postupak. Za razgraničenje isključivih gospodarskih pojaseva zemalja čije su obale jedna nasuprot drugoj Konvencija preporuča sporazum na temelju čl. 38 Statuta međunarodnog suda pravde, a obalnoj državi nalaže da mora izraditi i objaviti zemljovide EEZ i kopije pohraniti kod glavnog tajnika UN-a. (Hina) dh ps