DW 21. III. ŠTO RAT BUDE DUŽE TRAJAO DEMOKRACIJE ĆE BITI MANJE

DEUTSCHE WELLE - DW 21. III. 2003. Što duži rat - manje demokracije u regiji Kratak rat protiv Iraka je poželjan, ali teško ostvariv. S druge strane, što će rat duže trajati više će biti ugrožen najviši cilj Washingtona - demokratizacija čitavog Bliskog Istoka. Kometar Peter Philippa: "Američki predsjednik je dobro učinio kada je svoje građane upozorio da rat protiv režima Sadama Huseina neće trajati samo par dana. Time je Bush prigušio euforično raspoloženje koje je sam širio da je 'božja zemlja' pozvana da obračunati se sa svjetskim zločincima. Ali više i od ovog upozorenja, euforiju su prigušili prvi događaji: prvi napad na Irak nije bio 'udar skidanja glave' koji bi umrtvio svaki otpor i o kojem je Washington govorio u posljednje vrijeme, niti je taj udar doveo u stanje bespomoćnog šoka. Umjesto toga, po svemu sudeći, bio je to udar u prazno. No zloba ili zluradost nisu na mjestu: da je Sjedinjenim Državama doista uspjelo maknuti Huseina, rat bi najvjerojatnije brže završio nego što su trajale pripreme. Ni Republikanska garda ne bi željela ginuti za prazno prijestolje, već bi se predala i nevoljama bi došao kraj. Pokušaj ubojstva iračkog diktatora i njegove klike iz daljine s preciznom raketom fatalno podsjeća na pokušaj bivšeg predsjednika Clintona kada se on na taj način htio riješiti Osame bin Ladena. Tada je bio pogođen prazan šator u Afganistanu, a bin Ladena se i dan-danas traži kao iglu u plastu sijena. Slično bi se moglo ponoviti sa Sadamom Huseinom. Da bi se njega riješilo, neće biti dovoljne rakete, nego proboj američkih jedinica u Bagdad ili pak stara, provjerena iračka metoda za vladare koji smetaju: njih se svrgava i likvidira. Obje mogućnosti je lakše nabrojati nego provesti: pokušaja puča u Iraku je bilo već mnogo i malo je odgovornih to preživjelo. Proboj u Bagdad mogao bi dovesti do krvavih uličnih borbi koje si Washington ne može dozvoliti. Ne samo zbog mogućih vlastitih gubitaka nego i zbog gubitaka onih koji nisu zaštićeni titanom i kevlarom: iračkih civila, a i zato što bi stavilo u sumnju američku tvrdnju da se ne vodi rat protiv iračkog naroda nego protiv režima Sadama Huseina. Mnogo žrtava moglo bi imati fatalne posljedice za arapski svijet: tamo je većina stanovnika već uvjerena da su Sjedinjene Države protiv svih Arapa i Sadam Husein se drži žrtvom američke agresije. Da takvi prosjedi budu još potaknuti krvavim rezultatima vojnog pohoda, to bi brzo moglo postati opasno za većinu arapskih vlada koje su naklonjene Americi. Te vlade, koje nisu baš školski primjer slobodarstva i demokracije, mogle bi postati još represivnije. Što bi onda preostalo od vizije George Busha o demokratizaciji Bliskog Istoka? Ne mnogo više od običnog sna." (DW)