DE-US-IQ-ratovi-Vlada-Politika DW 21. III. što rat bude duže trajao demokracije će biti manje DEUTSCHE WELLE - DW21. III. 2003.Što duži rat - manje demokracije u regijiKratak rat protiv Iraka je poželjan, ali teško ostvariv. S druge
strane, što će rat duže trajati više će biti ugrožen najviši cilj Washingtona - demokratizacija čitavog Bliskog Istoka. Kometar Peter Philippa: "Američki predsjednik je dobro učinio kada je svoje građane upozorio da rat protiv režima Sadama Huseina neće trajati samo par dana. Time je Bush prigušio euforično raspoloženje koje je sam širio da je 'božja zemlja' pozvana da obračunati se sa svjetskim zločincima. Ali više i od ovog upozorenja, euforiju su prigušili prvi događaji: prvi napad na Irak nije bio 'udar skidanja glave' koji bi umrtvio svaki otpor i o kojem je Washington govorio u posljednje vrijeme, niti je taj udar doveo u stanje bespomoćnog šoka. Umjesto toga, po svemu sudeći, bio je to udar u prazno.No zloba ili zluradost nisu na mjestu: da je Sjedinjenim Državama doista uspjelo maknuti Huseina, rat bi najvjerojatnije brže završio nego što su trajale pripreme. Ni Republikanska garda ne bi željela ginuti za prazno prijestolje, već bi se predala i nevoljama bi došao kraj. Pokušaj ubojstva iračkog diktatora i njegove klike
DEUTSCHE WELLE - DW
21. III. 2003.
Što duži rat - manje demokracije u regiji
Kratak rat protiv Iraka je poželjan, ali teško ostvariv. S druge
strane, što će rat duže trajati više će biti ugrožen najviši cilj
Washingtona - demokratizacija čitavog Bliskog Istoka. Kometar
Peter Philippa:
"Američki predsjednik je dobro učinio kada je svoje građane
upozorio da rat protiv režima Sadama Huseina neće trajati samo par
dana. Time je Bush prigušio euforično raspoloženje koje je sam
širio da je 'božja zemlja' pozvana da obračunati se sa svjetskim
zločincima. Ali više i od ovog upozorenja, euforiju su prigušili
prvi događaji: prvi napad na Irak nije bio 'udar skidanja glave'
koji bi umrtvio svaki otpor i o kojem je Washington govorio u
posljednje vrijeme, niti je taj udar doveo u stanje bespomoćnog
šoka. Umjesto toga, po svemu sudeći, bio je to udar u prazno.
No zloba ili zluradost nisu na mjestu: da je Sjedinjenim Državama
doista uspjelo maknuti Huseina, rat bi najvjerojatnije brže
završio nego što su trajale pripreme. Ni Republikanska garda ne bi
željela ginuti za prazno prijestolje, već bi se predala i nevoljama
bi došao kraj. Pokušaj ubojstva iračkog diktatora i njegove klike
iz daljine s preciznom raketom fatalno podsjeća na pokušaj bivšeg
predsjednika Clintona kada se on na taj način htio riješiti Osame
bin Ladena. Tada je bio pogođen prazan šator u Afganistanu, a bin
Ladena se i dan-danas traži kao iglu u plastu sijena.
Slično bi se moglo ponoviti sa Sadamom Huseinom. Da bi se njega
riješilo, neće biti dovoljne rakete, nego proboj američkih
jedinica u Bagdad ili pak stara, provjerena iračka metoda za
vladare koji smetaju: njih se svrgava i likvidira.
Obje mogućnosti je lakše nabrojati nego provesti: pokušaja puča u
Iraku je bilo već mnogo i malo je odgovornih to preživjelo. Proboj u
Bagdad mogao bi dovesti do krvavih uličnih borbi koje si Washington
ne može dozvoliti. Ne samo zbog mogućih vlastitih gubitaka nego i
zbog gubitaka onih koji nisu zaštićeni titanom i kevlarom: iračkih
civila, a i zato što bi stavilo u sumnju američku tvrdnju da se ne
vodi rat protiv iračkog naroda nego protiv režima Sadama Huseina.
Mnogo žrtava moglo bi imati fatalne posljedice za arapski svijet:
tamo je većina stanovnika već uvjerena da su Sjedinjene Države
protiv svih Arapa i Sadam Husein se drži žrtvom američke agresije.
Da takvi prosjedi budu još potaknuti krvavim rezultatima vojnog
pohoda, to bi brzo moglo postati opasno za većinu arapskih vlada
koje su naklonjene Americi. Te vlade, koje nisu baš školski primjer
slobodarstva i demokracije, mogle bi postati još represivnije. Što
bi onda preostalo od vizije George Busha o demokratizaciji Bliskog
Istoka? Ne mnogo više od običnog sna."
(DW)