NJ 17.II.-FR-TROJKA PROTIV SAD-A

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 17. II. 2003. Uspjeh tvrdoglavih "Na prvi pogled stvar se čini nelogičnom. Nakon što je u petak tabor ratnih skeptika u UN-ovom Vijeću sigurnosti ojačan, čini se da ima još manje smisla nego ranije da se NATO priprema za vojno planiranje za slučaj da napadnuti Irak povede napad rasterećenja na svojega susjeda, NATO-ovog člana Tursku. Belgija, Njemačka i Francuska svoju su blokadu planiranja obrazložile time da daje pogrješan politički signal sve dok još postoji nada u mirno rješenje krize. Zapravo bi taj argument poslije 14. veljače morao biti još jači. Pa ipak tri zemlje više ili manje popuštaju. Na drugi pogled to bez daljnjega ima smisla. Jer s jedne su strane uspješno prenijele svoju političku poruku: raspoznatljivo cijelom svijetu, držale su NATO izvan ratne logike SAD-a, čiji je vremenski plan predviđao za siječanj neizravan angažman saveza preko Turske. S druge su strane u tijeku višetjednih razilaženja Amerikanci oslobođeni prvotnih predodžaba da se sada uistinu radi samo o pitanju obrane turskog teritorija od raketa kao i kemijskih i bioloških borbenih tvari. To su obveze koje proizlaze iz saveza, što u Berlinu nitko nije dovodio u pitanje. Općenito se u toj aferi tek sekundarno radi o vojnoj strani stvari. Turska vojska je druga po veličini u savezu, dobro opremljena i iskusna u ratovanju. Turske postrojbe redovito upadaju u sjeverni Irak. Prijetnja od strane Bagdada koji više ne raspolaže značajnim zrakoplovstvom i čiji je zračni prostor čvrsto u rukama Amerikanaca i Britanaca, za Tursku je neznatna. Ne, unaprijed je po srijedi bila isključivo politika. Svojim prvotnim katalogom zahtjeva SAD je pokušavao krajem 2002. uvući NATO u izravne ratne pripreme. Primjerice obvezom za članove NATO-a da nadomjeste američke i britanske vojnike povučene s Balkana za rat u Iraku. O tomu se više ne pregovara otkako se tvrdoglava trojka protivi američkoj strategiji. Uspjela je pitanje pomoći Turske ograničiti na ono što i smije biti: na potporu u možebitnoj obrani. To je, objektivno gledano, rutina za obrambeni savez. Odgađanje odluke o vojnom planiranju na vrijeme poslije 14. veljače i njegovo ograničavanje na ono što je sukladno savezu, stoga je bilo i ostaje politički uspjeh", zaključuje Martin Winter.