NJ 15.II.-FAZ-JUGOSLAVIJA NIJE NACIJA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 15. II. 2003. Nacija koja to nije bila "Je li Jugoslavija bila zabluda povijesti? U usporedbi sa susjednom Mađarskom čija državnost ulazi već u 1003. godinu, 85 je godina između proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili čak 74 godine tijekom kojih je 'Jugoslavija' - s prekidima - bila međunarodnopravni subjekt, sitnica. Tako kratko, krvlju i vatrom zaključeno postojanje ipak delegitimira cijelo postojanje jedne države; ono što pred poviješću nije imalo trajnost, u pravilu zapravo unaprijed nije bilo opravdano: propast Sovjetskog Saveza i nestanak DDR-a dovoljni su dokazi. Napori za očuvanje ne samo da se nisu isplatili, bili su promašeni. Junaci epizode to uvijek vide drukčije, ali nedužni mrtvi čiji je život ugašen za privremeni projekt, svjedoče o tomu. Ograničeno trajanje obilježava države za koje zapravo nikada nije postojala potreba, koje su stvorene mimo potreba stanovništva koje je živjelo na tom području. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila je takva umjetna tvorevina, iako su legende zavaravale drukčije. Nisu se slučajno Srbi i Hrvati već svađali kad ih je kraljevski namjesnik Jelačić - bilo je to doba Frankfurtskog parlamenta - pozvao u Zagreb na njihovu tako reći prvu demokratsku skupštinu. Još je 1848. granica naseljenih područja bila jabuka razdora između naroda i narodnosti. Tu su se razdvajale i vjera i kultura, a istodobno su se odlučivali većinski odnosi. Iako je demokracija kao zamisao još bila u dječjim cipelicama, moglo se sagledati da će etnička pripadnost biti to važnija što će na mjesto feudalizma stupati narodno zastupstvo. Upravo je pitanje vjerovanja je li ipak vidljivi poriv za ujedinjenjem triju narodnosti koje su Kraljevini poslije Prvog svjetskog rata dale ime, bio želja naroda ili tek prodorne manjine. Pojedini aktivisti nisu bili spremni samo zgrabiti priliku nego i takvu priliku bombama nametnuti. U svakom slučaju, pobjedničke su sile dale svoj pristanak, ne stoga što su bile uvjerene da Slovenci, Hrvati i Srbi pripadaju zajedno, nego zato što su svoje pobijeđene protivnike željele dodatno zakinuti: Austrijance kojima su uzeli Sloveniju, Mađare kojima su poslije stoljetnih veza oduzeli Hrvatsku i Ruse, čiji su utjecaj na Srbiju kanili umanjiti. Pohod za raspad višenarodnog habsburškog carstva tako je na Balkanu svršio stvaranjem višenarodnog carstva u kojemu su zajedno trebali živjeti njemački obilježeni Slovenci s mađarski obilježenim katoličkim Hrvatima, bosanski pa i albanski muslimani kao i rusofilni pravoslavni Srbi. Što se ta država koja je 1929. dobila naziv Jugoslavija, 1941. nije oduprla njemačkom napadu, ne treba joj predbacivati. No što su se srpski četnici i hrvatski ustaše borili jedni protiv drugih, dokazuje koliko su državni narodi Kraljevine malo osjećali zajedničku pripadnost. Titov je komunizam tada u završnoj fazi rata zemlju ponovno ujedinio i ideološki optočenom okrutnošću silom spojio skupine stanovništva. Tisuće građana pobijenih pod različitim izgovorima bile su cijena lažne slike 'jugoslavenskog državnog naroda'. No tamo gdje se ljude grubom silom prisiljava na njihovu navodnu sreću, prekoračena je mjera onoga što se u svako doba može pozdraviti. Još trideset godina kasnije, na vrhuncu međunarodnog štovanja Tita i njegovog 'jugoslavenskog modela', diktator je u ustavu uvedenom 1974. trebao još 19 stranica osim preambule, kako bi prizvao narodnosti državnoj filozofiji Socijalističke Federativne Republike, prije navođenja prvoga članka. U 406 članaka na 160 stranica uređuje se država i društvo: opsjena 'samoupravljanja' besklasnog društva trebala je pitanje narodnosti gurnuti u pozadinu, ali ni to nije išlo bez vlastitih 'republika' za Slovence i Hrvate, Bosance, Srbe, Makedonce i Crnogorce, kao ni bez 'autonomnih područja' za središta naseobina za Mađare i Albance. Ispit izdržljivosti takve konstrukcije nije bila diktatura, nego demokracija. Čim je komunistička ideologija izgubila svoju tlačiteljsku prevlast, angažiranim državljanima, ali i onima koji 'povijest Jugoslavije' nisu učili iz školskih knjiga ili iz beogradske središnje propagande nego su zemlju poznavali do njezinih rubova a povijest Balkana sve do Srednjega vijeka, bilo je jasno da će poslije prvih slobodnih izbora u 'republikama' uslijediti raspad savezne države na njezine sastavne dijelove. I moglo se predvidjeti da će dominantni Srbi to pokušati spriječiti, jer kakva korist od hegemonije ako nema helota. Od tada je stvarna zadaća inozemstva bila razmisliti kako - u pravom smislu riječi - ublažiti 'obračune' i spriječiti 'savezne egzekucije' po zapovijedi iz Beograda. Ubrzo su nastale dvije škole mišljenja. Jedna je pretpostavljala da bi brzo međunarodno priznanje nove države moglo očuvati od napada Srba i beogradske savezne vlade, druga se bojala da će međunarodno priznata samostalnost Hrvatske i Slovenije tek 'provocirati' Srbe - kao da se policiji preporuči da lopovu ne oduzme ukradenu robu da ga ne izaziva. Prva škola mišljenja potekla je iz Zagreba i Ljubljane i u Njemačkoj je naišla na važne pristaše, druga je održavana u Londonu i Parizu, pri čemu je ostalo nejasno je li trebala poslužiti očuvanju mira ili očuvanju Federativne Republike Jugoslavije. Iako su obje škole mišljenja povukle potez, razvili su se vojni, milicijski pa i osobni pohodi takvih strahota čak i protiv žena, djece i staraca, da nisu samo više nego potvrđeni stari prigovori protiv državnog ujedinjavanja narodnosti, nego su dugoročno za budućnost opovrgnute sve pomisli da postoji jugoslavenska nacija. Jer borbe se nisu vodile za ideologijske, društveno-političke i državno-organizacijske ciljeve, što je pravilo kod građanskih ratova između pripadnika istog naroda, nego za područja nastavanja etničkih većina i manjina. Pa iako ni Federativna Republika ni Savezna Republika Jugoslavija više ne postoje, takve bi se borbe mogle opet rasplamsati čim - primjerice zbog konačne odluke o Kosovu - ponovno postane prijeporno kojem narodu pripada koja zemlja. Susjedu ne htjeti prepustiti ili čak željeti oduzeti njegovo zemljište jer je druge narodnosti, što je često dovodilo do masovnih progona, obilježje je sukoba narodnosti. Ali sukobi narodnosti unutar starog državnog saveza opovrgavaju tvrdnju da u tadašnjim granicama postoji jedinstveni južnoslavenski ili jugoslavenski narod, iako neki naraštaji osjećaju da mu pripadaju. Stoga ne postoji nikakav prisilan razlog zbog kojega bi Srbi i Hrvati, Slovenci i Bošnjaci, Slavonci i Albanci morali živjeti zajedno u jednoj nacionalnoj državi", zaključuje Georg Paul Hefty.