AU 13. II. PR: RAT PROTIV IRAKA MANJE UGROŽAVA PAKT ZA STABILNOST EURA OD POLITIČARA

AUSTRIJA DIE PRESSE 13. II. 2003. Nesposobni za pakt "Ton i tempo orkestracije okupljanja američkih oružanih postrojbi otklanjaju zapravo i posljednji trag sumnje u rat protiv Iraka. Upitno je još samo hoće li rat trajati dugo ili kratko. Dugi rat katastrofalno bi utjecao na iračko stranovništvo ali i na svjetsko gospodarstvo. 'Dugotrajni rat zadržao bi cijene nafte na visokoj razini, što bi moglo rezultirati globalnom recesijom. U tom bi se slučaju pogoršalo stanje u državnim proračunina mnogih nacija a trgovinski i tokovi kapitala znatno bi se smanjili', piše globalno priznata agencija za ispitivanje boniteta Standard & Poor's u vrlo aktualnoj analizi. Može se pretpostaviti da će njemački kabinet posebno intenzivno čitati tu studiju. 'Dulji rat osjetno sužava mogućnosti vlada da povećaju prihode i smanje troškove', istaknuto je u studiji Standard & Poor's-a. Ta ocjena tjera vodu na mlin Schroederovoj vladi koja se trenutno svojski trudi umekšati Pakt za stabilnost eura. Najnovija ishodišna točka: rat protiv Iraka predstavljao bi neku vrstu više sile te se otvara mogućnost iznimke od strogog pravila koje zabranjuje prekoračivanje granice od tri posto proračunskog deficita. Doduše, bilo bi katastrofalno kada bi se Schreoder uspio izmigoljiti iz svoje obveze o štednji samo zahvaljujući 'klauzuli o Iraku'. To pokazuje osvrt u razdoblje prije eura: još u prvoj polovini devedesetih godina deficiti u rasponu od šest od 10 posto BDP-a nisu bili rijetkost a ogromna državna zaduženja rasla su zastrašujućom brzinom. Pojedine vlade nisu bile sposobne stati na kočnicu. U takvoj situaciji pomoći je mogla samo kolektivna akcija - i njezin je uspjeh bio uvjerljiv. Pakt za stabilnost urodio je osjetnim smanjenjem tereta dugova, ograničivši istodobno državna izdvajanja (ne uračunamo li kamate) u cijeloj euro-zoni. Ako se državni proračuni sljedećih godina ne uruše pod teretom visoke starosne dobi stanovništva, bit će to zasluga Maastrichta. U tom kontekstu stabilnost eura kao dodatni razlog za očuvanje zdravih državnih proračuna igra podređenu ulogu. U dobrim vremenima viškovi ili nulti deficit, u lošima granica proračunskog deficita od tri posto - tako je glasio konsenzus pomoću kojeg se Europa izvukla iz fiskalnog gliba. No, tom konsenzusu sada prijeti propast zato što bi istupanje Njemačke, Italije i Francuske moglo smanjiti gospodarski prostor eurozone za dobre dvije trećine. Takav razvoj događaja ima u stvarnosti veze s Irakom i poplavama koliko i s nestankom hruštova. Političari vole izdavati novac - od toga žive (...) Ako pak račun stigne na naplatu tek nakon što sljedeći izbori budu daleko iza njihovih leđa, još bolje. Zato političare valja podvrgnuti liječenju baš kao i teške alkoholičare. Pakt za stabilnost dosada je obavljao tu funkciju. Ako mu je uopće potrebna reforma, onda samo utoliko što bi sankcije odrezane proračunskim prijestupnicima uistinu trebale biti bolne. Dakle, ne bi trebale imati oblik novčanih kazni, odrezanih nedužnim nacionalnim ekonomijama, već ograničenja prava glasa odgovorne vlade. Ili bi spomenuta kazna trebala imati oblik obveze političara da podnese ostavku: zahvaljujući svojoj nemaštovitoj i kukavičkoj politici, utemeljenoj na geslu 'dugovi umjesto bolnih reformi', Schroeder i društvo predstavljaju fosile iz prošlih vremena, bez kojih se ionako može. Pritom valja napomenuti da odlomak iz studije o rizicima dugotrajnog rata protiv Iraka, citirane na početku ovog teksta, koji bi im uistinu trebao utjerati strah u kosti, glasi: 'U takvom scenariju jasnije će doći do izražaja stukturalne slabosti u nacionalnim ekonomijama'", ističe na kraju komentara Michael Prueller.