IT - 11. II. LA REPUBBLICA - SAD I SREDNJI ISTOK

ITALIJA LA REPUBBLICA 11. II. 2003. Zašto Bush želi ključeve Zaljeva "Američki rat protiv Iraka bit će, ako će ga biti, kolonijalni rat. Neće imati ništa zajedničkog s Balkanom ili Afganistanom. U prvom se slučaju radilo o ispravljanju nedostatka europske sile, u regiji bez nafte, u regiji u kojoj Washington nije imao životne interese koje treba braniti. U drugom je prevladala žurnost razbijanja straha i nadziranja bijesa zemlje pod šokom.(...) No ni središnja Azija nije središnja u američkoj viziji svijeta. Srednji istok jest, i te kako. Uklanjanje Saddama Husseina za Busha predstavlja prvi korak u 'preventivnom ponovnom osvajanju' geopolitičko odlučujućeg prostora. Područja koje bi, ako bi bilo prepušteno sebi, postalo strateška platforma protuameričkog terorizma i koje bi uvjetovalo opskrbu zapada naftom. Velika regija oko Perzijskog zaljeva, više skup teritorija nego država, ostat će u stvari godinama glavni izvor energije za Ameriku i razvijeni svijet. Osim toga nakon 11. rujna srednji istok je epicentar 'rata protiv terorizma'. Što je metafora kojom Bush obavija dva projekta: uništenje mreža islamskog terorizma i svrgavanje režima koji ga pomažu ili toleriraju. Strateški je cilj učvrstiti američki primat u svijetu. Učiniti Ameriku suverenijom i sve manje izloženom uvjetovanjima od strane neprijatelja ali i od 'saveznika', posebice dosadnih Europljana na koje se ne može osloniti. (...) Bush uvjerava da Sjedinjene Države 'nemaju teritorijalne ambicije'. Naravno, nitko ne misli da će Irak postati 51. država SAD-a. No nacrt preustroja srednjeg istoka krećući od Bagdada podrazumijeva američko tutorstvo nad Mezopotamijom, sa ili bez UN- ovog smokvinog lista, a ono će trebat trajati barem onoliko koliko je potrebno da se nacrt ostvari. Godinama, ako ne i desetljećima. Ako će sve ići dobro. Tako da protusaddamovska operacija dobiva kolonijalni okus. I dotiče tabu američke povijesti: može li jedna bivša kolonija stvorena protiv europskih imperijalizama, učena prezirati ih, može sa svoje strane sebe učiniti imperijem? To je dvojba koja muči visoke razine američkog establishmneta, toliko da je bivša državna tajnica Madeleine Albright, superjastreb na Balkanu, pokušava odagnati: 'Mi nismo imperijalna sila'.(...) Ako operacija 'demokracija na srednjem istoku' ima smisao, on mora biti imperijalan. Europljani i druge sile toga su svjesni. Posljedično, neki (Velika Britanija, Španjolska, i za kojih pola tona niže Italija, uz bivše satelite sovjetskog imperija), se svrstavaju, klade se na brzu američku pobjedu i nadaju se nagnati Washington da uzima u obzir njihove geopolitičke i energetske interese, nadaju se zaraditi poneku zaslugu za budućnost. Drugi (Francuska, Njemačka, Rusija, s Kinom koja se drži sa strane) za sada pokušavaju pružiti otpor, spremni možebitno se povući se u rov pomirenih s ratom, koji posvuda ostaje prilično nepopularan. Ako bi, međutim, uspio trajno razdijeliti ono što ostaje od prekoatlantskog saveza, svi bismo izgubili rat u samom početku: Amerikanci i Europljani. U slavu (posthumnu?) Osame. Bitka za drugu rezoluciju Vijeća sigurnosti nije, dakle, samo formalna. Radi se tome da se utvrdi hoće li protusaddamovska ekspedicija biti samo (anglo)američka, ili hoće li ostale sile moći na nju utjecati i nastaviti imati neku težinu na srednjem istoku. U podjeli energetske torte, ali i radi ublažavanja američkih geopolitičkih ambicija. U slučaju da Amerikanci odluče djelovati sami, lako je moguće da se operacija pokaže besmislenom. Toga se boje mnogi Amerikanci, počevši od dobrog dijela konzervativnog establishmenta. Tome se nadaju neprijatelji Amerike, zajedno s ponekim tobožnjim prijateljem. Jer ponovno krećući od uloga 11. rujna Sjedinjene Države su svjesno u igru stavile svoj status supersile. Ako neće sve proći glatko, druga ekspedicija u iračku pustinju mogla bi biti zapamćena kao početak američkog slabljenja. Ratobornom retorikom i ideološkim letovima 'jastrebova' poput Rumsfelda, Sjedinjene Države postavile su ultimatum same sebi. Saddam mora otići inače će Bush izgubiti obraz. A rat mora biti kratak i trijumfalan. No rizici vojne akcije ostaju vrlo ozbiljni. Opasnosti poslijeratnog razdoblja čak i veće.(...) No pravi problem operacije 'demokracija (Amerika) na srednjem i bliskom istoku', nije bliski i srednji istok nego Amerika. Supersila ima sve što treba da osvoji imperij. Osim duha. Povijest nas podsjeća da se američki porezni obveznik po vokaciji joguni spram predugog angažmana s druge strane oceana. To je utoliko točnije stoga što kolonije danas koštaju mnogo više, pa i one koje najviše obećavaju. Nakon svakog ratnog pothvata, Amerika poglavito misli vratiti momke kući. Tako će vjerojatno biti i nakon možebitnog zauzimanja Bagdada. Držati desetke tisuća vojnika zakucane između Tigrisa i Eufrata, radi pravljenja mostobrana u očekivanju prodora u druge istočnjačke predjele , stajat će Busha i njegove nasljednike novca, znoja i muke. Osim ako, povučeni mesijanskom ideologijom i učvršćeni autizmom, Rumsfeld i partneri ne uspiju u Novi svijet ubrizgati geopolitički impuls koji je nekada pokretao ozloglašenu Staru Europu: želju za imperijem", piše Lucio Caracciolo.