FRANC-LE FIGARO OD 11.2.03. EUROPSKI NAFTAŠI I AMERIČKA OFENZIVA

FRANCUSKA LE FIGARO 11.II.2003. Europski naftaši pred američkom ofenzivom "Dok sve zapadne vlade raspravljaju o utemeljenosti vojnog upletanja, velike svjetske naftne tvrtke već razmišljaju o razdoblju nakon rata u Iraku. I tu se primjećuju dva tabora. S jedne strane, američke velike kompanije pokazuju želju za masovnim razvojem. S druge, njihovi europski kolege čine sve kako bi izbjegli pogibao da budu isključeni iz planirane podjele iračkih bogatstava koja iznose 10 posto svjetskih zaliha nafte. Borba za utjecaj je nemilosrdna. Iako bi uspješna ofenziva Sjedinjenih Država mogla ići na ruku američkim tvrtkama, čini se da su, njima nasuprot, dvije zemlje u boljem položaju od drugih: Rusija i Francuska. Otkako se Bagdad zadužio u Moskvi u iznosu od 10 milijarda dolara, ruski su predstavnici iznijeli svoje zahtjeve, tj. bolje uvjete za svoje dvije najveće kompanije, Lukojl i Jukos. TotalFinaElf odlučio je pak tući se na pravnom polju pozivajući se na poštovanje prijedloga ugovora. Početkom 80-ih, Total i Elf koji se još nisu bili udružili, zaključili su ugovore o raspodjeli proizvodnje u Iraku. Pregovori koji su trajali sedam godina završili su se potpisivanjem dvaju ugovora u vrijednosti od četiri milijarde dolara svaki. Ipak, službeno ništa nije bilo potpisano. 'Kada je riječ o razdoblju neposredno nakon rata, moguće je jedno od ovoga dvoga: ili će nova iračka vlast preuzeti na se zaključene ugovore - uz manje ili veće izmjene - ili će zaboraviti sve što je bilo, a možda i dati prednost američkim poduzećima, ne mareći što su mnogi agenti već počeli uspostavljati veze u Iraku', kaže stručnjak. Međutim, pogrješna je procjena da će iračka nafta, dođe li do promjene vlasti, tako brzo početi teći potocima u korist američkih tvrtka. Prvo, obnova naftne infrastrukture u Iraku golem je posao: budući da je u dva navrata bila uništavana - za rata s Iranom i u Zaljevskome ratu - ta je infrastruktura uništena. Trebat će nekoliko godina da proradi punom parom. U ovom slučaju, dok Bagdad trenutno proizvodi tek 2 milijuna barila na dan, što je daleko ispod 7 milijuna barila na dan koliko proizvodi Saudijska Arabija, procjenjuje se da će trebati barem pet godina da bi se dostiglo 6 milijuna barila na dan. Uz to, hoće li se OPEC moći zadovoljiti znatnim povećanjem iračke proizvodnje? 'Bez prethodnog dogovaranja u pitanje bi opet mogla doći čitava ravnoteža naftnog tržišta, jer kartel neće moći a da ne sudjeluje u obnovi iračke naftne industrije', kaže stručnjak. Drugim riječima, već se postavlja pitanje konačnog povratka Bagdada u OPEC. Točnije, u ime potrebe dogovaranja između zemalja proizvođača i potrošača, neki spominju mogućnost da se iračka nafta okrene vlastitim korijenima. Riječ je o osnutku nacionalnog konzorcija u kojemu bi neki veliki strani operateri imali velik udio. Takvo bi rješenje dovelo do potpune preraspodjele karata koja se nužno vezuje uz rezultate diplomatsko-vojne bitke koja se u ovom času vodi. U međuvremenu, cijena sirove nafte, zahvaljujući nesigurnosti, i dalje raste. Jučer je u trenutku otvaranja Londonske burze cijena barela marke brent premašila 32 dolara. To je njegova najviša cijena u zadnje dvije godine. Premda su naftna tržišta sumnjičava u pogledu mirnog rješenja krize, mnogi misle da Washington neće krenuti u napad sve dok Venezuela konačno ne prekine opći štrajk. I s razlogom, jer ostane li tržište bez iračke i venezuelske nafte moglo bi doći do neviđenog skoka cijena. Kako god bilo, želja Washingtona da stekne nadzor nad Bagdadom ne treba zasjeniti činjenicu da su američke tvrtke već jako utjecajne u Iraku zahvaljujući svojim posrednicima. Svakog mjeseca, u sklopu UN-ova programa 'nafta za hranu', stotine tisuća barela odlazi u SAD, napose na poticaj Rusa koji kupuju, a onda preprodaju preko Atlantika. Drugim riječima, s ratom i bez njega, američko je tržište već opskrbljeno iračkom sirovom naftom, premda se zapravo nijedna američka tvrtka ne opskrbljuje izravno na licu mjesta", piše Frederic de Monicault.