NJ 8.II.-WELT-POVIJESNE OHOLOSTI

NJEMAČKA DIE WELT 8. II. 2003. Upozorenje na povijesnu oholost "Što se rat više bliži, to su prijatelji i kritičari osorniji prema Americi. A budući da u Njemačkoj gotovo sve ima kobnu povijest, i 'neprijateljska slika Amerike' ponovno dolazi u središte javnoga zanimanja. 'O stalnosti resentimenta' naziv je podnaslova istoimene knjige Dana Dinera u kojoj autor dokazuje tradiciju i kontinuitet antiamerikanizma u Njemačkoj. A budući da sve pogrješno i loše u njemačkoj povijesti na neki način pripada Hitleru, prema Americi kritičkim konzervativcima poput Petera Gauweilera ili Juergena Todenhoefera teško je pridobiti slušateljstvo svojim primjedbama. Jer antiamerikanizam i antisemitizam za obožavatelje Novoga svijeta prebrzo idu rukom pod ruku, čime svaka rasprava postaje suvišnom. Napokon Amerika kulturno, politički i ekonomski predstavlja modernu, budućnost, demokratsku jednakost prema europskim klasnim društvima, multikulturni lonac za taljenje prema zapadnoeuropskom neprijateljstvu prema Turcima ili - još gore - nacionalističkoj zadrtosti na Balkanu i drugdje. Brzo se postaje nacionalno- konzervativan i reakcionaran kad se ne sanja nepovijesni san liberalno-demokratskog islama i ustraje na vjerskim i kulturnim razlikama iz nekoliko tisuća godina povijesti čovječanstva. Ono što 'stari Europljanin' može i prigovoriti prvom demokratskom ustavu svijeta i uzornom značaju demokratskog industrijskog društva, Kineze kao Škote, Latine kao i Nijemce čini slobodnim, američkim državljanima. Za razliku od toga, arapska su tradicionalna društva toliko iza svijeta koliko europski pesimizam djeluje destruktivno. Ono što kritičari kritičara Amerike ipak previđaju, jest problematika jedine preostale svjetske sile, hegemonijski unilateralizam, koji nema nikakve veze s potragom za srećom, ljudskim pravima i tržišnim gospodarstvom a ne može se uvrstiti niti u protuamerički resentiment. Jer ono što od Amerike držimo problematičnim, više je strukturni problem nego naivni mentalitet poboljšanja svijeta. Svijet učiniti sigurnijim za demokraciju može biti geslo američke povijesti. No i bez toga gesla svjetske su sile sklone izjednačavanju vlastitih interesa s interesima čovječanstva, iako taj naivni egoizam ne sluša u svakom slučaju na riječ imperijalizam. Na posljetku su i sve europske hegemonijske sile počele kao osloboditelji od nečega i tek su se kasnije 'deformirale' u tijeku svojega razvitka u hegemonijske sile, s nekim lošim navikama prema susjedima i konkurentima. Čak je i Filipova Španjolska, zemlja vjerskog potiskivanja i nesnošljivosti koja je protiv Engleske poslala veliku armadu a u Nizozemsku koljača Albu, počela kao utočište od kršćanske srdžbe zbog arapsko-muslimanske opsade. A i Francuska Luja XIV. koja je opljačkala Strasbourg, razorila Heidelberg i podjarmila Europu, počela je pod Henryjem IV. kao snošljiva zaštitna utvrda za vjerske izbjeglice i politički progonjene. Čak je i iz slobodarskog patosa Francuske revolucije na kraju nastao napoleonski san o Europi, koji nije prijao ni Španjolcima ni Rusima, ni Austrijancima ni Prusima. Nije li suvremena Francuska, oblikovana po Code Civil bila bolja država od Španjolske koju su tlačili Goyini Burboni i nije li ruskim seljacima obećavala oslobođenje od carističkog jarma? Propast francuske uljudbene zamisli najprije Luja XIV., zatim Republike i napokon Napoleona, dobar je primjer za često teško pojašnjivi uvid da nisu uvijek najvažniji napredak, demokracija i ljudska prava, nego prihvaćaju li narodi te zamisli kao svoje ili ih odbacuju kao tuđe. Ono što Napoleon nije uspio između 1809. i 1814., naime dovesti Španjolsku na navodnu visinu doba, suprotstavlja se i američkom snu o demokratskom islamskom svijetu: za Arape on je izvana oktroirana zamisao, izum svjetskih križara bez povezanosti s tradicionalizmom arapskoga svijeta. Kad je Francuska po nalogu Svete alijanse 1822. Španjolsku silom vratila u krug autokratskih sila, nitko se nije digao protiv tih istih Francuza koji su s revolucionarnim predznakom naišli na tako ogorčen otpor. Nije antiamerikanizam i nema nikakve veze s nacionalno- konzervativnim resentimentima vječnih jučerašnjih, ako Nijemci i drugi Europljani upozoravaju Amerikance na strukturnu ugrozu koju je još svaka svjetska sila pokušala - Nijemci i Rusi jače nego Španjolci, Francuzi i Englezi. Takvo upozorenje uvrstiti u tradicionalnu crtu nepopravljivog antiamerikanizma - da navedemo Talleyranda - gore je od zločina. To je glupost", zaključuje Alexander Gauland.