NJ 3. II. SZ - AMATO TVRDI DA JE EUROPSKI SAN ŽIV

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. II. 2003. Amato: "Europi je potreban jak predsjednik" "Poziv osam šefova država i vlada na solidarnost sa SAD-om u borbi protiv Sadama Huseina očitovao je duboku podijeljenost Europe u sferi vanjske politike. Inicijatori - španjolski premijer Jose Maria Aznar i britanski premijer Tony Blair - nisu o tom potezu obavijestili ni svog grčkog kolegu Kostasa Simitisa, koji trenutno predsjeda Vijećem EU, niti je u navedene planove uključen Visoki predstavnik vanjske politike EU Javier Solana. Dok se vlade spore oko politike prema Iraku, Konvent u Bruxellesu piše ustav EU, koji bi trebao ojačati stari kontinent i na svjetskoj političkoj pozornici. Planirano je čak i ustoličenje ministra vanjskih poslova EU. No, kakva je korist od europskog ustava kada nacionalne zemlje krenu u izdvojene inicijative? Giuliano Amato, nekadašnji talijanski premijer iz redova socijalista i potpredsjednik Konventa EU, kritizira u razgovoru za list navedenu svađu kao 'epizodu neuspjeha', za koju po njegovim riječima odgovornost snose i Pariz i Berlin. Sporno pitanje Iraka 'lekcija' je za Europu, ističe Amato: EU je potrebna nova ravnoteža snaga želi li još uopće ujediniti 25 članica. - Gospodine Amato, dok Vi u Konventu posredstvom ustava EU želite stvoriti temelj za jedinstvenu vanjsku politiku, europske su države međusobno podijeljene kao nikad dosad. Sumnjate li u svrhovitost svog rada? = Ne, ni u kom slučaju. Doduše, kao netko tko želi postići da Europa nastupa jedinstveno, nisam baš presretan zbog najnovijih zbivanja. No, pismo osmorice pokazuje da je teško - ali i nužno - uspostaviti spomenuto 'jedinstvo'. Dok pokazujemo dva lica Europe, EU izgleda slabijom no što bi mogla biti. Bez obzira na sam stav prema ratu protiv Iraka. - Čini se da je lijepa zamisao o jedinstvenom nastupu Europe mrtva prije no što je uopće i rođena u ustavnom konventu. = Ne, san je živ. Svjedoci smo lekcije za Europu. I moram reći sljedeće: prvobitnu odgovornost za takav razvoj događaja snose Njemačka i Francuska. Berlin i Pariz nisu nastojali u EU pridobiti potporu za svoje stajalište. Nužnu podudarnost stavova u Europi više nije mopguće postići kao prije 40, 50 godina, kada su njemačko- francuski odnosi bili glavni potporanj za sve. Oni su i dalje važni ali danas više nije dovoljno udvoje očitovati stajalište i zatim očekivat da će ga svi ostali potpisati. Sadašnja je epizoda neuspjeha posljedica ponašanja za koje su model ponudile Njemačka i Francuska. - I Vaš se Konvent nedavno pobunio kada su Pariz i Berlin objavili inicijativu, usmjerenu na preustrojstvo odnosa snaga u Bruxellesu. = Da, mnoge su članice stekle dojam da trebaju - kao da je riječ o referendumu - jednostavno signalzirati zeleno svjetlo tom prijedlogu. Nitko ih nije ništa pitao. Na taj način više nije moguće postići konsenzus u Europi. - Kakvo rješenje predlažete? = Smatram da pouka glasi ovako: Europsko Vijeće (čelni zbor šefova država i vlada članica EU) napokon treba dobiti istinskog predsjednika s autoritetom, koji se ne bi trebao miješati u poslove Povjerenstva EU već bi trebao posredovati među uskoro 25 šefova vlada radi uspostave nužnog konsenzusa - ponajprije u sferi europske vanjske politike. - Ali kome će to poći za rukom - i još k tome nakon proširenja EU na dodatnih 10 država? = Bit će teško ali pomogao bi sam položaj takvog predsjednika. Moramo u taj proces uključiti upravo nove članice i pridobiti ih za europski konsenzus. Jasno mi je da se nakon 50 godina komunizma Poljska i Mađarska osjećaju bližima SAD-u nego EU. Amerika je bila njihov ideal, Washington je za njih istinski prijatelj i saveznik. - Baš zato: kako će se takva velika EU ikada suprotstaviti Sjedinjenim Državama? = Tako što ćemo uvjeriti nove članice da Europa nije protivnik SAD. Mi smo konkurentski partneri, Europa i Amerika dijele iste vrijednosti. Temelju razliku između Europe i Amerike ne čine cicljevi: bit spora jest u tome što se aktualna američka vlada jednostrano oslanja na vojna sredstva u rješavanju iračke krize. Europa je mekana sila. Zato bi snažna EU bila bolja za svijet - pa i za SAD. - I vjerujete da pri tome može pomoći bolje funkcioniranje institucija u Bruxellesu? = Da. Neke će se stvari možda prije dogoditi prekosutra nego sutra ali dobije li Europa jednog dana zajedničko mjesto, samo jednog predstavnika u Vijeću sigurnosti EU, morat ćemo prethodno usuglasiti stajališta. Naime, taj bi predstavnik mogao zastupati samo jedno stajalište. Važno je oboje - i politički sadržaj i institucionalna poluga radi ostvarivanja jedinstvene europske pozicije. - Zašto je Silvio Berlusconi u funkciji premijera jedne od država- utemeljiteljica EU potpisao pismo osmorice? = To nije bilo nikakvo iznenađenje. Berlusconi se osjeća saveznikom Blaira i Aznara, teži blizini u odnosu prema Washingtonu. No, to će mu donijeti probleme budući da će u drugom polugodištu 2003. preuzeti dužnost predsjedatelja Vijeća EU. U tom će pak razdoblju na konferenciji na razini vlada morati biti potvrđeni rezultati rada Konventa u funkciji budućeg ustava EU. Zato aktualno jednostrano pristajanje uz jednu od strana u sporu neće baš pomoći Berlusconiju u tom poslu. - Zar niste Vi potpisali to pismo u ime Italije? = Ne, zasigurno nisam - već zbog njegove poruke. Kada je u pitanju sadržaj, bliži sam stavu Njemačke i Francuske. No, nastup Pariza i Berlina bio je štetan, upravo kontraproduktivan. Više ne živimo u Europi koju čini šest država - sada nas je de facto već 25. To je drugačiji svijet, u kojem konsenzus nije moguće iznuditi - valja ga mukotrpno kovati.