SLO 1.II.-DELO-HRVATSKA

SLOVENIJA DELO 1. II. 2003. Kao SAD bez Kalifornije "Joško Joras i njegovo zalaganje za granicu južno od Dragonje; neobična bitka Božidara Vukasovića za hrvatske štediše Ljubljanske banke; izjave šefa slovenske diplomacije Dimitrija Rupela bijesnim hrvatskim zastupnicima da je hrvatsko more u biti još uvijek jugoslavensko; uhvaćeni slovenski špijunski kombi s kojim se Ivica Račan htio dovesti na sastanak s Janezom Drnovšekom u Otočcu; vruće želje Franje Tuđmana da vojskom otjera slovenske jedinice sa Svete Gere; incidenti u Piranskom zaljevu s glasovitim izjavama kolovođe hrvatskih ribara poslije sastanka s hrvatskim predsjednikom vlade - arbitraža ili rat. To je tek pet neuobičajenih elemenata koji simboliziraju slovensko-hrvatske odnose posljednjih godina. Oni su poslije nove godine nadograđeni bizarnostima iz hrvatske unutarnjopolitičke bitke zbog prodaje hotelskog lanca Sunčani Hvar u kojoj su Terme Čatež postale žrtveno janje koalicijskog sukoba Ivice Račana i Zlatka Tomčića. Argument da propali dalmatinski turistički 'biser' kupuje poduzeće iz Slovenije, države koju u medijima južnih susjeda tretiraju gotovo kao neprijateljsku, bila je točka na i. Račanu je za koalicijski mir lakše žrtvovati slovensko poduzeće kao ulagača iz države koja bi na Hrvatsku mogla obaviti diplomatski pritisak. U hrvatskoj predizbornoj godini Slovenija će se morati pomiriti da je očekivanje da će se poslije smrti Franje Tuđmana i pada nacionalističkog hadezeovskog režima lakše riješiti sporovi, velika iluzija. Napetosti na Kupi postale su promjenjivost neovisna o nomenklaturi koja je vlast u Ljubljani i Zagrebu. Drnovšek i Račan su u Rijeci lipnja 2001. bili pred povijesnim sporazumom kojim bi jednim korakom uklonili ključna neriješena pitanja. Bilo je to jedino doba kad su u Zagrebu u skladu s najavama poslije izborne pobjede bili spremni prihvatiti kompromise. Kad je postao cilj kritike zbog sporazuma o razgraničenju, Račan je počeo uzmicati, čime je nanio veliku štetu povjerenju među državama i svojoj vjerodostojnosti u očima slovenskih partnera. Zadaće državnika i vođe koji pred javnošću zagovara rješenja s kojima se dio birača ne slaže, nije želio preuzeti. Iako je zadnja četvrtina njegova mandata tek počela, može se najaviti da će u odnosima sa Slovenijom Račanov rezultat biti negativan. Glavni razlog za negativnu ocjenu nije samo zamrzavanje rješavanja glasovitih sporova, nego nepovjerenje među državama i negativno raspoloženje hrvatske javnosti prema Sloveniji. Ako je u Tuđmanovo doba vrijedilo da se Zagreb neće posebno baviti bilateralnim odnosima sa Slovenijom jer ima većih poteškoća na jugoistoku, poslije 2000. godine dogodio se obrat. Dok se Slovenija u vanjskoj politici bavi dvojbama kakve su EU i ulazak u NATO, kod južnih susjeda Slovenija je tema koja nikada ne nestaje s novinskih stranica. Osim toga je hrvatski interes za uređenje odnosa sa Slovenijom postao većim, jer je suradnja sa susjedima među glavnim uvjetima za njihov put s političkog Balkana na Zapad. Ulaskom u EU i možda u NATO, slovenski će položaj u odnosima s Hrvatskom doduše ojačati, ali poželjno partnerstvo neće zaživjeti ako će se neriješena pitanja instrumentalizirati za poticanje nepovjerenja. U slučaju Sunčanoga Hvara ponovno su se pokazale sve slabosti Račanove vlade zbog kojih je postala najslabija poslije dolaska na vlast 3. siječnja 2000. Sudbina vlade nesigurna je zbog prodaje deset hotela s najviše tri zvjezdice za 10 milijuna eura!? Proračunati i politički strašljivi Račan našao se u pat položaju, morao je pristati na ultimatume Zlatka Tomčića koji je zaprijetio raspadom koalicije. Budući da je Račan poslije dolaska Dražena Budiše i njegova HSLS-a na vlasti slabiji, bez Tomčićevih glasova ne može si osigurati ostanak u Banskim dvorima. Prvaci nipošto ne žele izvanredne izbore, jer bi na gubitku bili i Račan i Tomčić koji ne želi da u javnosti dobije lik razvrgavatelja koalicijskih zaruka. Osim toga je predsjednik vlade na vrhu diplomatske turneje kojom pokušava uvjeriti europske države i Bruxelles da je Hrvatska daleko bolja od svojih balkanskih susjeda i da je zrela za status kandidata za EU. Vanjskopolitički bi uspjesi Račana ojačali. Budući da crkva ima velik utjecaj na politička događanja u Hrvatskoj, među čimbenicima je i treći Papin posjet koji će se dogoditi u lipnju i od kojega premijer očekuje pozitivne točke. Zato bi za Račanov SDP najpovoljnije vrijeme za izbore bila jesen, poslije uspješne turističke sezone i izgradnje odsječaka autoceste do Splita, iako će se njegov plan za novu izbornu pobjedu teško ostvariti. Kad su prije tri godine potkopali HDZ, okolnosti poslije Tuđmanove smrti bile su specifične, jer je koaliciju šestorice u Banske dvore doveo val očekivanja obračuna s negativnim nasljeđem. Nova je vlast birače razočarala i omogućila da se HDZ opet uspne na prvo mjesto. Zbog apatije i nezadovoljstva najviše će koristi imati HDZ koji ima disciplinirano biračko tijelo i najbolju mrežu na terenu. Za sve računice o novom sastavu vlade, presudan će biti Tomčićev HSS koji je po političkim vrijednostima svojih birača doduše bliži hadezeovcima, iako je Tomčić svjestan da bi se u koaliciji s desnicom izgubio i da bi mogao više istržiti ako se pogađa s ljevicom. Svakako se Hrvatska neće osloboditi političke usitnjenosti, jer će se održati i snage krajnje desnice s pravašima i preporoditeljima Miroslava Tuđmana na čelu, te blok lijevo od SDP-a u kojemu su najjači IDS, HNS Vesne Pusić i liberalna stranka u kojoj je uzde od Zlatka Kramarića preuzeo Ivo Banac i to oštrim napadima na Račana. Najteže za Račana je socijalno nezadovoljstvo koje se unatoč pozitivnim makroekonomskim pokazateljima ne smanjuje. Državu su počeli potresati prosvjedi učitelja, liječnika, metalaca... Osim toga sindikati (uz čiju je pomoć šestorka pobijedila na izborima) prijete općim štrajkom ako se prihvati strože radno zakonodavstvo. Među glavnim prigovorima s kojima se Račan mora boriti, je to da nisu napravili dubok rez s nasljeđem tuđmanizma, zbog čega Hrvatska ne može uspješnije stupati u EU. Niti krajnje nacionalističke skupine nisu izgubile utjecaj u javnosti. Posebno poglavlje je nezadovoljavajuća suradnja s haaškim sudom i izručenje hrvatskih 'vitezova' a la Janko Bobetko zbog kojega je ugrožen hrvatski međunarodni položaj. Hrvatska je u Bruxellesu upozorena da put u uniju vodi preko Haaga, iako hrvatski ministar za europske integracije Neven Mimica tvrdi da je EU bez Hrvatske kao SAD bez Kalifornije. Kao dokaz za krizu državnih institucija pojavilo se nezadovoljstvo u vojsci koja je u doba Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška bila nedodirljiv sustav, država u državi i stup režima. Za štrajk (!) su se odlučili vojni piloti, umirovljeni zapovjednici pišu državnom vrhu o katastrofalnom stanju u vojsci, glavni tajnik NATO-a George Robertson u pismu predsjedniku vlade Račanu upozorava da se Hrvatska udaljava od savezništva. Kako prosuđuje poznata kolumnistica Jelena Lovrić, nova vlast u tri godine nije uspostavila nadzor nad oružanim snagama, bivši je ministar Jozo Radoš dopuštao da ostanu latentni protivnik Banskih dvora, pričuvna sila za njihovo rušenje. U godini prije izbora oslabljena Račanova vlast nema više legitimnosti za krajnje mjere protiv hadezeovskoga kadra. Isto kako su mu zavezane ruke za sve druge strategijske odluke", zaključuje Peter Žerjavič.