NJ 23.I.-SZ-NAFTA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. I. 2003. Velika igra za naftu "Riječ nipošto nije pretjerana. Ono što se sada proživljava u sukobu oko Iraka, novo je izdanje 'velike igre', suparništva između ruskog carstva i britanskog imperija, ponajprije u Indiji. Vrijeme radnje: XIX. stoljeće. Jabuka razdora: Afganistan. U velikoj igri na početku XXI. stoljeća također se radi o gospodarskim sferama utjecaja: tko će baciti toliko šestica da će kao prvi dostići etapni cilj Irak i zatim polje s natpisom 'svjetske pričuve nafte'? Kritičari iračke politike američkog predsjednika Georgea Busha govore da je potraga za oružjem za masovno uništenje tek izgovor. Da se zapravo radi o vlasti nad iračkim pričuvama nafte. Može se tako gledati. Zemlje oko Perzijskog zaljeva raspolažu s oko 60 posto svih poznatih svjetskih pričuva nafte. Samo u tlu Saudijske Arabije leži četvrtina od toga. Odmah iza nje je Irak s jedanaest posto svjetskih zaliha. Iza Iraka slijede Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati i Iran s po devet posto. Među vanjskopolitičke prioritete vlade Georgea Busha pripada osiguravanje sve veće potrebe za naftom. U svibnju 2001. 'Nacionalna skupina za energetski razvitak' pod predsjedavanjem podpredsjednika Richarda Cheneya predočila je izvješće. Tema: 'Kako osigurati potrebe SAD-a za naftom u idućih 25 godina?' Udio sirove nafte koju SAD uvozi do 2020. porast će sa sadašnjih 52 na 66 posto. Osiguranje izvora nafte različitim uvozima od Kolumbije preko Venezuele do Perzijskog zaljeva i Srednje Azije jedan je od zahtjeva Cheneyeva izvješća. Irak je u velikoj igri za naftu samo jedna od mnogih kockica - ali izrazito važna. Kad su Amerikanci poslije napada 11. rujna otkrili da 15 od 19 atentatora potječe iz Saudijske Arabije, prvi put im je sinulo da su desetljećima podupirali Americi doduše prijateljsku, ali ipak fundamentalističku islamsku državu. Ta država za SAD i ostali svijet ima egzistencijalnu gospodarsku funkciju. Ako cijena nafte raste - kao primjerice zbog nemira u Venezueli - , Saudijska je Arabija kadra brzim povećanjem proizvodnje nafte povećati ponudu i smanjiti cijenu. No što će se, pitaju se osobito Amerikanci, dogoditi ako u Saudijskoj Arabiji kao nekoć u Iranu, vlast preuzmu militantni protuzapadni islamisti? Tko će tada igrati ulogu tako zvanog Swing Producera? Okupacija saudijskih naftnih polja jedna je opcija o kojoj se u Washingtonu već počelo raspravljati. Vlast nad iračkom naftom bila bi druga. Jer za sada bi samo Irak sa svojim golemim zalihama bio kadar preuzeti ulogu prigušitelja cijena. 'Novi naftni rat' - naslovio je američki dvomjesečnik Foreign Affairs članak na temu naftne politike SAD-a. Glavni cilj američke strategije uvijek je bio zatvaranje pristupa nafti na Perzijskom zaljevu 'neprijateljskim snagama'. Time se ranije mislilo na Sovjetski Savez. Predsjednik Truman (1949.-1953.) čak je razmišljao da uništi saudijska naftna polja kako bi spriječio da padnu u ruke Sovjetskom Savezu, pišu autori. Preuzimanje vlasti od strane 'neprijateljskih snaga' u Saudijskoj Arabiji nije posve isključeno. Irački diktator Sadam Husein kojega je SAD dugo podupirao, svojim je prepadom na naftnu zemlju Kuvajt 2. kolovoza 1990. preko noći postao takva neprijateljska snaga. Od tada Amerika ratuje protiv Sadama Huseina - najprije progonom iračkih postrojba iz Kuvajta, zatim, kao što mnogi drže, oštrim gospodarskim embargom i napokon bombardiranjima na sjeveru i jugu zemlje koja traju od 1991. Irak je ipak samo etapni cilj u američkoj strategiji osiguravanja globalnih naftnih pričuva. Kad bi američka vojska bila razmještena u Bagdadu, Iran, svrstan među huljske države, bio bi opkoljen. Daleki cilj ipak je Kina, kaže Foreign Affairs. 60 posto sve većih potreba za naftom Kina uvozi iz regije na Perzijskom zaljevu. Prema prosudbama stručnjaka ta će se kvota za dva desetljeća povisiti na 90 posto. Kina podsjeća SAD na to, pišu autori u američkom časopisu, da Americi u buduće neće baš biti lako držati u šahu konkurente u Zaljevu. Prema tomu bi osiguravanje iračkih naftnih izvora za SAD bio značajn korak u postizanju prednosti u globalnoj igri za sirovu naftu", piše Heiko Flottau.